Braća

Izdvajamo

• Bosna je neprekidno i ciljano opsjednuta drugim temama. Unutar raznih političkih, analitičarskih, partijskih, medijskih krugova već se nakotilo bezbroj varijanti, često i sumanutih, a idealnih za vožnju po sporednom kolosijeku. Recimo o tome hoće li i kako Izetbegović nadigrati one što nikako neće glasati za njegove kandidate za Predsjedništvo na izborima što dolaze. Pa tako ni za njegovu suprugu. Valja li taj mehanizam koji smišlja da zaobiđe glasače i Čoviću iz HDZ-a? A valja. Mogu li dvojica što se ni u čemu ne slažu ovdje zajedno? Mogu. Kako će i hoće li u RS Dodik nadigrati Ivanića da bi došao u Predsjedništvo u Sarajevo, kada je to za njega Teheran? Ili ima rješenje i za doći pa otići, a instalirati nekog svog potrčka da razvaljuje dalje. To su eto opsesije nad državom u kojoj sve gladniji promatrači šute. I potajno uzdišu gledajući kako su obećanja njima – ludom radovanja.

Povezani članci

• Terorizam s nutelom
• Željka Cvijanović: „Država Bosna i Hercegovina ne funkcioniše“
• Postaje li Dubrovnik središte hrvatske desnice?
• Zlatko Hadžidedić: Protest za JMBG je početak stvaranja građanskog društva u BiH
• Ko je rušio socijalističku Jugoslaviju?
• Božica Jelušić: MIR ZA MIRU

Recep Tayyp Erdogan bio je minulih dana, nakon više nego berićetne posjete Beogradu, u obilasku Sandžaka. U Novom Pazaru ga dočekali baš kao što bi i Izetbegovićevi u Sarajevu. Uz jednu bitnu razliku. U Srbiju pa tako i u Sandžak »sultan« je u pohode Srbiji došao s devet ministara i 185 predstavnika i vlasnika velikih turskih kompanija što bi da ulažu u poslove. U Beogradu su ga dočekali kako tamo to mudro, korisno i pomalo mangupski znaju. Ministar vanjskih poslova Dačić Erdoganu i društvu na večeri je otpjevao čak i »Osman Agu« – na turskom jeziku.

Bilo je svima simpatično jer, znamo šta je u pozadini, i kako se to radi. Često se sjetim sa koliko je nestrpljenja nekoliko mojih svojevremenih kolegica, ambasadorica u Zagrebu, jedva čekalo petak da se sjuri u Beograd, na splavove i u Skadarliju, dočekujući sitne sate uz domaćine koji su sjajno znali kako se »vodi politika«. Potom su nam po povratku u Zagreb zadivljeno prepričavale kako su ih tamo divno dočekivali. A mnogi među nama u »regionu« vjerovali su kako su važniji što su namrgođeniji i »protokolarniji«.

U Sandžaku su »sultana« dočekali ushićeno, s razlogom. Em ga tamo doživljavaju kao svog »brata u vjeri« i zaštitnika, što je i njemu i njima itekako važno, em im je došao s obrazom. Ako je Beogradu naoko nonšalantno poklonio investicijski i na svaki drugi poslovni način onoliko koliko jeste – a riječ je o milionima dolara, kaže za početak, uz hiljade radnih mjesta, onda nema nikakve sumnje da je i »braći muslimanima« u Sandžak došao sa sličnim darovima. Onda je lijepo i domaćinski onako ga dočekati pa biti i krajnje blagonaklon ne samo prema njemu već i prema njegovom domaćinu u Srbiji, Vučiću. Svaka mu čast što nam ga je doveo…!

Frcalo je u tom posjetu i uzajamnih komplimenata i opipljivih obećanja. Pri tome domaćini nisu smatrali ni da je pet stotina godina pod Turcima, uz mitski poraz na Kosovu, ikakav problem u današnjim odnosima, samo neka se stvar materijalizira i usmjeri na pravi način. Podjednako tako nikome nije padalo na pamet, barem ne na vidljiv način, ni da se spram tih pet stotina godina danas treba preko mjere i bez ikakvog osnova, prilagođavati gostu tek onako, posebno ne identitetski. Manjinama se u tavim slučajevima, kao Sandžaku u Srbiji, ili nekim drugim unaokolo po Balkanu, može i progledati kroz prste.

Ali šta je s onima poput Bosne koji imaju u istoriji i svoj autentični trag i pisani pomen deset stoljeća star. Mnogo prije turske okupacije. Imaju i svoj identitet iz bivše države koji je bio mnogo više etnički nego vjerski pa i uz ime Muslimani, nego danas kada se zovu Bošnjaci, a eto sad im je neupitno da se to shvata prevashodno kao vjerska, islamska odrednica. I onda im onaj s kim se vjerski, ali i podanički identificiraju dođe u »region« i pokaže koliko ta snishodljivosti prema njemu i njegovim precima okupatorima postaje groteskna.

Priču o Erdoganu u Beogradu neki što su u manjini u Sarajevu doživjeli su sasvim racionalno kao logičnu posljedicu svega onoga što politika danas u svijetu jeste: na prvom mjestu vlastiti interes, racionalnost, pragmatizam pa i dio šire strategije ako je riječ o relevantnim igračima. Ima tu uvijek i pokazivanja nadmoći »neprijatelju« itd. Drugi likuju nad onim što se u Srbiji doista pokazalo kao tačno. Sarajevski dnevni »Avaz« koji u ovom predizbornom ciklusu uživa kada se umanjuju lik i djelo Bakira Izetbegovića, u naslovu informacije iz Beograda sve je sažeo u nekoliko riječi: »U Srbiju novac, u BiH fermani !« Oni treći, većina među Bošnjacima, članovima SDA, što u »brata Erdogana« gledaju još malo pa kao u istinskog, vlastitog predsjednika ne samo stranke nego i države, frustrirani su. Poneki vjerovatno i poniženi. Jer poruke iz Beograda doista su za njih suočavanje sa stvarnošću pod nosom, a nikako da je vide: Bosna je za ovu današnju Tursku doista samo pasus iz onih knjiga o krajinama po dalekim ćoškovima imperije. Ne prevashodno zato što se Stambol danas nekim naporom izborio za to temeljem posebnog interesa, već zato što su mu se podastirali odavde udvornički oni koji drugačije i ne znaju. Takav im kalibar. I potreba da nekome pripadaju.

Statistika je neumitna. Prošle godine Turska je na listi prvih deset investitora u Bosni i Hercegovini bila deveta. Sa četiri puta manjom vrijednošću tih investicija (oko 15 miliona eura) nego Hrvatska (oko 60 miliona) koja je na prvom mjestu. Nastranu što je sve to skupa zajedno jadno. Među dogovorenim investicijskim sporazumima prije neki dan u Beogradu, samo je jedan dva puta »teži« od ukupnih lanjskih ulaganja Turske u BiH – 35 miliona eura… Doduše, malo je teže utvrditi iznos novca koji je Turska uložila u restauriranje džamija, hamama i konaka iz otomanskih vremena, i u kulturne manifestacije što nas vraćaju u ta doba. Kao i u medije čiji je posao da podržavaju tursku dobrohotnost i veličinu. Kao u slučaju, recimo, snimanja i finansiranja filma o ovdašnjem »bratu« Aliji Izetbegoviću. Pri svemu tome, veliki gazda ima potrebu i da cinično ponizi malog, kao što je to Erdogan učinio u Beogradu kazavši – kobajagi ne znajući kakvu skandaloznu realnost sa suhim česmama preživljava Sarajevo i kojim se sramotnim putevima vozimo – da »zemlja bez puteva i vode nije civilizirana…«

Tema ovdje, naravno, nije Turska koja zna šta radi, s kim radi, i koji su joj ciljevi u tom poslu. Tema je Bosna i Hercegovina koju u času kada pršte poslovi u Beogradu u partnerstvu sa bošnjačkim idolima, vode ljudi što su se potpuno izgubili kontakt s realnošću u svojim nezajažljivim apetitima, strastima i ambicijama. Bahato uvjereni da mogu dovijeka. Kišobran pod kojim se jadne igre igraju nema veze ni s poslom, ni napretkom, ni modernizmom bilo koje vrste. On je u vjeri, naciji i pripadajućoj partiji-familiji. Uspjesi mjereni znanjem, kompetencijama i obrazovanjem nisu bitni. Čak su i opasni. Zato je idolatrija spram »brata Erdogana«, posebno na terenu vjere kao »opijuma za narod« neuporedivo važnija od bilo kakvog realnog, poslovnog uspjeha. On se ne želi, jer bi uspjeh tražio i kapacitete koji su izvan nebeskih prevara.

Bosna je neprekidno i ciljano opsjednuta drugim temama. Unutar raznih političkih, analitičarskih, partijskih, medijskih krugova već se nakotilo bezbroj varijanti, često i sumanutih, a idealnih za vožnju po sporednom kolosijeku. Recimo o tome hoće li i kako Izetbegović nadigrati one što nikako neće glasati za njegove kandidate za Predsjedništvo na izborima što dolaze. Pa tako ni za njegovu suprugu. Valja li taj mehanizam koji smišlja da zaobiđe glasače i Čoviću iz HDZ-a? A valja. Mogu li dvojica što se ni u čemu ne slažu ovdje zajedno? Mogu. Kako će i hoće li u RS Dodik nadigrati Ivanića da bi došao u Predsjedništvo u Sarajevo, kada je to za njega Teheran? Ili ima rješenje i za doći pa otići, a instalirati nekog svog potrčka da razvaljuje dalje. To su eto opsesije nad državom u kojoj sve gladniji promatrači šute. I potajno uzdišu gledajući kako su obećanja njima – ludom radovanja.

Nikome u svemu ovome ne pada na pamet, makar usput, da uoči još jednu važnu sitnicu. Svaka od manipulatorskih kombinacija oligarhije za opstanak na vlasti i produžetak sunovrata, suhih česama, razvaljenih cesta, protjerivanja »supstance« preko granice, zasnovana je na apsolutnoj i podrazumijevajućoj šprdnji s državom, sistemom, ustavom, zakonima…Kao da ništa od toga ne postoji, osim bahate volje »lidera«. Ili postoji pa šta, kakve veze to ima. Ko je rekao da zakoni postoje da bi se poštovali. Ako baš mora, ono što ne štima jednostavno će se promijeniti preko noći onako kako »liderima« odgovara pa se tako dogovore.

Eto tako je i sa storijom iz Beograda, i Turskom. Važno je da smo mi njihovi, da nas vole i podupiru na vlasti. A to u naprednoj, ekonomski jačoj, ustavno uređenoj državi uz civilizacijski odrasliji narod, obrazovane mlade ljude koji imaju posao i vizije – ne ide. Zato je osnovno već postignuto: stomak nije važan, nego čiji smo, na kojem mjestu u njihovoj duši. Pa svak’ živ zna da Beograd nikada ne može biti Turskoj ni približno važan koliko »mi«.

Jer mi smo Braća. Muslimanska. Ima li išta važnije od toga.

novilist.hr