Božidar

Povezani članci

• Frenkel zatvorio tvrtku, golferi umjesto na Srđ u Posušje
• Predsjednik prolupao
• Ustanak u varšavskom getu: Krtica pod ringišpilom
• NA DAN NEZAVISNOSTI BiH: KRIK IZ DŽEHENNEMA
• Političke hulje znat će da će im biti zapaljene stolice
• Željko Popović: DISKRIMINACIJA, ZLOSTAVLJANJE NA RADU I NEFUNKCIONIRANJE PRAVNE DRŽAVE

Koliko malo zapravo treba prosječnom navijaču Hajduka da bude sretan?

Piše: Ivo Anić

Eto, recimo, spustite se do kvartovskog “Konzuma” ili “Tommya” i sve će vam biti jasno. Mladi prosječni navijač Hajduka u redu do vas s “Thor Steiner” jaknom koja ima podstavnu masku za lice razdragano po policama komentira vino na akciji, a nekolicina njih okreću zamrznute “Ledove” ćevapčiće. Teško će vam promaknuti onaj blesav izraz lica kada Hajduk igra veliku utakmicu, a svi znamo taj osjećaj, otpisali smo taj dan sve nedaće i probleme, poljubili rezigniranu ženu u šest ujutro i s vrećom briketa pod miškom razdragano sjeli u kvart gdje se već roštilja uz “Ovaj cirkus, nije mi bio ni u opisu života” i “Poljubi zemlju po kojoj hodaš”, s tim naravno da je neki već i ljube, tamo oko deset sati.

Koliko malo zapravo treba prosječnom navijaču Hajduka da bude sretan?

Ako se spustite do lokalne kladionice, možete se uvjeriti i sami, Torcidu su danas zaustavili negdje na Lučkom, a igrači Hajduka u svom pravednom gnijevu i solidarnosti odbili su istrčati na teren. Doček koji se sprema Torcidinim “herojima” nesumnjivo će biti grandiozan i veličanstven, baklje će obasjavati grad, a karusel će do duboko u noć trumbetati splitskim ulicama. Ukratko, atmosfera će kao i uvijek biti južnjačka, biti vatrena i biti prava. Staro i mlado istrčat će iz svojih kuća i kao onomad kada je na aerodrom sletio Božidar Maljković sa trofejom Prvaka Europe, ljudi će stajati i pljeskati u špaliru i gorjet će grad. Doček klubu koji ni na teren istrčao nije.

Upravo ta paralela natjerala me danas na razmišljanje. Jednom, tamo, sada već dalekih mojih osamdesetih, mi smo dočekivali istinske heroje, časne sportaše koji su nam prvo osvijetlali obraz, zatim nas i proslavili diljem svijeta, a nama, istinskim navijačima i zaljubljenicima u splitski sport podarili nesumnjivo najljepše momente u životu. Moju rezignaciju danas možete jednim dijelom gledati i s tog aspekta, u poremećenoj zemlji, u zemlji koja se vrti protiv osi svijeta i to je moguće, moguće je da ljudi izlaze na ulice i pozdravljaju svoje heroje koji utakmicu, eto, nisu niti odigrali.

Taj izokrenuti i iščašeni svijet na žalost egzistira i lomi naše živote dobrih trideset godina, svijet je to koji se smanjio i ušao u sebe, tom činjenicom postao je upravo ono što je logika i slijed stvari, mali palanački vašar u kojem se odigravaju svakojake čudne i izokrenute stvari, normalni svijet istina odlazi u cirkus, ali se iz tog cirkusa i vrati. Mi, na žalost, živimo u tom cirkusu i putujemo s njim, povratka u stvarnost nema i on izostaje.

Koliko malo zapravo treba prosječnom navijaču Hajduka da bude sretan?

Pa zapravo vrlo malo, jedna noć izostanka razuma i zabrinuto lice supruge na prozoru, jedna ”gajba“ piva i roštilj u “kvartu” sa ekipom, jedan mamurluk ujutro kada će, vjerovali ili ne, biti sve po starom. Navijači Hajduka neće noćas paliti institucije niti kontejnere, navijači Hajduka neće povesti revoluciju niti pravednike, radnike kao ni bijesne ljude u ovoj zemlji koji su s pravom ogorčeni i trebali bi na barikade. Navijači Hajduka neće noćas s braniteljima rušiti Markov trg niti će se tući s policijom kako to rade šta ja znam navijači po Belgiji ili Francuskoj kada rodiljama ukinu naknadu za punomasno mlijeko. Navijači Hajduka noćas će zavijati i pjevati po gradu, bijesno prozivati Mamića i Šukera, navijači Hajduka grozit će se HNS-u i kriminalcima koji su nas i moralno i fizički potpuno uništili i doveli u situacije da gubimo razum, dostojanstvo i čast. Navijačima Hajduka recimo na pamet neće pasti da zavijaju protiv HDZ-a recimo, stranke koju izdašno sponzoriraju upravo oni kojima se groze, koje proklinju u svom pravednom navijačkom bijesu.

Navijači Hajduka, ukratko, dočekati svoje “heroje”, a njihov grad će gledati “Tvoje lice zvuči poznato“ ili već neku sličnu pizdariju za ispiranje mozga. Jutro koje će sutra svanuti, bit će sunčano, mamurno, a riva će okupana suncem u prosincu, biti prepuna kao i uvijek. Sav bijes, pogađate, nestat će pri prvim zrakama sunca koje je kažu blagotvorno i liječi, liječi mamurluk, liječi besparicu i liječi poniženje jer sutra je znate nedjelja, a prekosutra novi robovlasnički tjedan u kojem moramo biti poslušni da otplatimo ratu kredita.

No u sve to vrag bi ga znao odkuda pojavi se tuga, đavo je odnio.

Moja tuga večeras mi ne dozvoljava da izađem u kvart niti da roštiljam sa svojima ispred kladionice, moja tuga ne dozvoljava mi večeras ni da se pošteno napijem ni da uz logorsku improviziranu vatru veličam grandiozni uspjeh svojih ljubimaca koji su odbili odigrati kup utakmicu jer Dinamo i Lokomotiva namještaju sebi utakmice, kao što mi ista tuga ne da ni da se spustim do Poljuda i s više stotina tisuća istih završim u “Pauline” i pišam u obližnjem haustoru.

Moja tuga je, znate, konstanta.

To je ona tuga koja guši, ona koja ti natjera suze na oči, suze od bijesa, suze od nemoći.

Moja tuga je jedan obični dokumentarac o jednom vremenu, jednom klubu i jednom životu kojeg sam jebiga živio i vjerojatno bi je zanemario, da se nije dogodio tako povijesni i grandiozni događaj za moj grad, kao što se i dogodio. Dok ovo pišem, spriječavam suze. Nije lijepo, znate, da odrasli čovjek plače za tastaurom niti od nostalgije niti od bijesa, a pogotovo od rezignacije. Ovaj dokumentarac je na žalost, pokvario sve.

Dokumentarac na kojem je zabilježeno jedno vrijeme istinskih sportaša i heroja, i jedan čovjek koji je bio daleko više nego što će to ikada biti Šukeri i njemu slični. Slika je to mojih osandesetih u Splitu, slika koja na moju žalost i žalost mojih u kvartu ni s godinama ne blijedi, godinama istinskih vrijednosti i istinskog života, života van cirkusa kakvog živim, eto, skoro trideset godina. Slika je to lica jednoga čovjeka koji je nekako znao da ćemo jednom svi mi pustiti suzu za njim, tko od tuge, tko od bijesa, tko da ga jebeš od čistog ponosa što je živio u njegovom vremenu.