Božića Jelušić: ŽENA S PODOČNJACIMA

Povezani članci

• Milanovićeva gubitnička pobjeda nad seljacima
• Ljubo R. Weiss: Znate li tko zove, JA, RADIMIR ČAČIĆ!
• Božica Jelušić: METAFORE I OSTALO
• Boris Dežulović: Čudesna amnezija
• Čedomir Petrović: Diplomatsko zlopaćenje po belom svetu
• BALKANSKI TANGO POMIRENJA

Foto: Moyan Brenn

Neprestano snubljenje žena da nekom od modernih metoda uklone podočnjake, zapravo je posve besmisleno i neutemeljeno. To je kao da tražimo da promijeni boju očiju, oblik uha, neku nasljednu osobinu, po kojoj se raspoznaje njeno podrijetlo i rod. Izmjenjena, ispeglana, savršeno ispavana, sliči li ona uopće na sebe ili na neku od plastičnih kreatura iz jeftinih magazina, gdje su sve iste, samo se drugačije zovu? Žena bez podočnjaka je žena bez briga, a to je gotovo oksimoron, nešto nezamislivo. Od povijesti svijeta žena ide na čelu karavana, a za njom brige, u neprestanom nizu, kao deve natovarene vrećama.

U podočnjaku su, naime, ubilježeni oni ukradeni momenti, kad se s grižnjom savjesti lomila između “metle i meditacije”, kradući vrijeme za čitanje, učenje, šetnjnu, gledanje u kišu, povlačenje crte po papiru, napornu vježbu klavira, rješavanje logaritamskih jednadžbi, bavljenje malim i najčešće skrivenim hobijima; za svoje oduhovljene trenutke, kojih je oduvijek bilo premalo. Tu su također i noćna osluškivanja šumova iz dječje sobe, skakanje na noge svaki put kad se začuje plač, uzdah, bunovan poziv ili sumnjiv zvuk. Mjerenje temperature, oblozi, pelene, dojenja, bezbrojni čajevi u postelju, mijenjanje posteljine, prozračivanje, strpljivo sjedenje pored nekoga, u improviziranoj ispovjedaonici, dok vrijeme neumitno klizi u nevidljivoj klepsidri i mladost prolazi, te njene najbolje godine, najvatreniji sati, preokrenuti u tužni pepeo.

Boreći se s demonima kućne prašine, zagorjelim obrocima, iskipjelim mlijekom, zamusanim oknima i tonama rublja u košarama, na konopcu i dasci za glačanje, žena nosi svoj podočnjak kao pečat na povelji, dokaz postojanja. Umorna je trajno, ispavana cijeloga života tek djelomično, i dobro zna što je “Elzin rukav” iz one Andersenove priče o divljim labudovima. To je ono simbolično mjesto, kad se sestra zavjetuje na šutnju, od kopriva plete čarobne košulje da oslobodi braću uroka, pa idući na lomaču, optužena da je vještica, još najmlađemu stvara oslobađujući haljetak. Na mjestu gdje nedostaje rukav, brat će doživotno nositi labuđe krilo za uspomenu. A Elza? Ona će nositi podočnjake, od karmičkog usuda i bdijenja, jednostavno stoga, što je tako sudbinskom vagom određeno.

Da, negdje na kraju te priče dolazi i kraljević, kao dekorativni dodatak, prerušeni kozmetičar, koji će podočnjak brige možda preokrenuti u onaj ljepši, poslije ljubavne noći, ali to obično veoma kratko traje u Elzinom životu. Recimo da ona to još ne zna, ne želi znati. Dopušta, u ime iluzije, tog najjačeg homeopatskog sredstva, da kraljević vjeruje kako je voljna skinuti podočnjake i biti njemu lijepa, privlačna i vječno mlada. Intuitivno zna, da samo takva ima šansu preživljavanja, bilo kao anđelica ili vještica, ili u bilo kojoj ulozi dodijeljenoj “vječnoj ženi” u povijesnoj maskaradi.

8. ožujka 2014.
Flora Green