Božica Jelušić: VRATA DRUGOGA SVIJETA

Povezani članci

• OČI ŠIROM ZATVORENE
• Nermin Čengić: O pravdi
• Jaganjce ubijaju, zar ne?!
• Legendarni borac za ljudska prava Blažo Stevović: Reprezentacija BiH je ujedinila zemlju
• Poštovanom građaninu
• Za dom i centar!

Foto: Đurđa Sučević-Fruk

Vrata drugoga svijeta otvaraju se iznenada, možda u treptaju oka, u pokretu za ključevima u džepu, u času kad se saginješ nad kitice kukurijeka i veprine na predblagdanskoj tezgi, iznad koje blistaju oči prodavačice, boje različka u suton. Posegneš za nečim bez misli, bez osobitih nakana, rutinski; misliš na zapršku, krtičnjake u vrtu, neodgovoreno pismo, nerazvrstano rublje, svoju nasušnu kruhoboračku prozu. I odjednom je tu: bljesak, iluzija, prorez, odškrinutost, nagnuće u kosu dimenziju, nježni propuh, koji ti na lice izmami zatomljen osmijeh.

Nikada nećeš moći zapisati što si vidio, jer te i takve riječi još nisu izmišljene. Tihozbor, lahorenje, razvedravanje, odtamnjivanje, svjetlotok, sveljubav, bogotražje, mirokružje, zlatorublje, skladotvorje, spajanje, slijevanje i prianjanje: lijepoga uz lijepo, mirnoga uz krotko, bezazlenoga i čistoga uz uzvišeno. “Gladite me, blage oči”. Dlijeto od mekanoga pogleda nalazi tvoju savršenu jezgru i njezin oblik. I oklop od platinastoga svjetla pohranjen je tamo, točno po novoj mjeri: stjelice mržnje, strahova, uskrata, bola, turobnosti, bolesti i razdora, odbijaju se od njega bešumno, neosjetno. Neke prozirne ruke pridržavaju ga u visini tvoga srca čekajući da se predaš dragovoljno i bez napora.

Sve se to dešava u treptaju, manjem od zemaljske sekunde. Mjesto ili samo osjećaj mjesta? Ne umiješ odgovoriti. Podižeš glavom, ideš ulicom, optužujući um za prenapregnutost, egzaltaciju, bijeg izvan nadzora. Ali gotovo je, DOGODILO SE, a tvoja podsvijest to pomno bilježi i pohranjuje. Nisi više isti, ma koliko bježao u sigurnost poznatoga. Promjena je toliko jaka i vidljiva, da se na dlanu vide otisci užeta od prečki na ljestvama Jakovljevim, o koje si se objesio cijelom svojom zemaljskom težinom. Ali duša je starija i pametnija, ona već hvata novu prečku, odlučno smjerajući k jedinom mogućem pravcu: u eter, u visine, u prekorublje.

U Zagrebu, na staru godinu, 2013.

Božica Jelušić