Božica Jelušić: VELIKO I MALO

Povezani članci

• Slobodno, Hrvat!
• Goran Sarić: Protez-majstor, tajna i invalid-mantra
• Istina
• Historija i histerija
• Kevin jamac Tomislav Karamarko
• Bajka na kvadrat

foto: Giridhar Sathyanaraya

Postoje zablude o velikom i malom. Svi se spremamo na velika djela, bivajući u ponovljenom startu “vječiti početnici”, kako veli pjesnik. U ljudskoj je prirodi da juriša na zvijezde, da proklinje, da zavidi pužu, koji se kreće polako ali bez zastoja, dok čovjek postajkuje na jednom mjestu, godinama, kao da pušta korijenje. Čak su i stabla sretnija od nas i žive u izvjesnosti: krošnja će se zaobliti, roditi plodovima, dok čovjeku ništa nije obećano na sigurno.

Ta veličina, na koju su ga obavezivali odgojem, nagovaranjima, poticanjima i očekivanjima, najčešće ne biva dosegnuta. Stojimo pred imaginarnim vratima, ukrašenim likovima anđela i demona izlovenih u mjedi i oklijevamo uhvatiti onu tešku, masivnu kvaku, našom već staračkom rukom, pjegavom poput daždevnjaka… Naše je vrijeme prošlo. Duša šapuće svoje nekada spasonosne mantre, sada ispražnjene od sadržaja. Tamo, iza vrata, stere se golema praznina, započeta na “mjestu koje nikamo ne vodi”.

Ali možda nešto ipak zaboravljamo, nešto presudno i ključno. Na tom smo putu i u tom beskonačnom planiranju već doživjeli velike trenutke, već posijali neko sjeme, čiji krajnji rezultat nije bio namijenjen samo našoj sreći i uspjehu. Ostavili smo nekom djetetu boju svojih očiju, posadili smo drveće, odnjegovali vrt. Izmamili smo nečiju suzu zahvalnosti ili ganuća, nahranili smo gladnoga, obranili od propasti kvadratni metar prostora, prepustili prvenstvo drugome, utješili žalosnoga, uvjerili sumnjičavoga, ohrabrili plašljivoga i klonuloga postavili na noge.

I ako smo se samo jednom borili “za izgubljenu stvar” punim srcem, bio je to trenutak pun skrivene veličine, koji dodajemo na vagu ljudskoga ponosa.

Nekome smo posudili krila, drugome tek ponudili kišobran u prolomu oblaka. Svojom smo čašću posvjedočili za nekoga i bili spremni i stradati za istinu. Vjerovali smo u neku ideju, imenujući je svojim moralnim mjerilom, idealom. Dali smo se ljubavi, ne mareći za moguće stradanje. Otvorili smo se patnji, bivajući spremni i na raspršenje i na blistanje. Nismo dopustili da nam previše stvarnosti zamagli pogled u onostrano, otupljujući naša čula i umarajući srce i duh. I kad se zbroje svi ti trenutci, u ogrlicu, u ružarij naših pojedinačnih postojanja, tko će se usuditi reći da naposlijetku svatko od nas nije živio jedan veliki život, obilježen zemnim stopama ali ipak “licem okrenutim nebu”?

21. 2. 2014.

B. J.