Božica Jelušić: Nepodnošljiva lakoća zaborava

Izdvajamo

• Europa je kolonizirala, kidala civilizacijske spone, žarila, palila, mučila i pljačkala – ali to je DRUGO, mi smo drugi, bolji, pametniji, bogomdani, odabrani da vladamo drugima, da im kujemo okove i rešetke i navlačimo kostrijet naših običaja, sve dok ne izdahnu. Kako se to uopće može usporediti? Mi imamo naše Biblije, gdje piše LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE, ali to se ne odnosi na druge i drugačije, samo na naše klonove. Naši klonovi imaju istu boju kože, govore istim jezikom, znoj im miriše na naš, pucaju iz iste puške, glasaju za iste morone na izborima, pjevaju pjesme od kojih se ledi krv u žilama, nisu naročito obrazovani, ni pametni, ni lijepi, ali su naši, i zbog toga za druge “bližnje” uopće ne želimo znati! Čovjek se boji onoga što ne poznaje. Mi ne poznajemo ove neke, koji u buljucima naviru na naše granice, žele našu zemlju, dionice, hranu, kuće i standard, i m i ih se bojimo, preziremo ih, i mi ćemo ih prije ili kasnije odbiti, suzbiti i pokokati, po dobrim europskim običajima i “uljudbama”.

Povezani članci

• Licemjerje po posljednjoj modi
• PORUKA ISPOD VEŠALA
• Svetislav Besara: Otimačina
• Kako Lovrenović, Jergović i društvo dolijavaju ulje na vatru
• Dom za treptanje
• Kratki faktografski demanti teorije o dvama totalitarizmima

Foto: AP

Europa je kolonizirala, kidala civilizacijske spone, žarila, palila, mučila i pljačkala – ali to je DRUGO, mi smo drugi, bolji, pametniji, bogomdani, odabrani da vladamo drugima, da im kujemo okove i rešetke i navlačimo kostrijet naših običaja, sve dok ne izdahnu. Kako se to uopće može usporediti?

Tko je ikada bez velikoga jada i nevolje bez žaljenja, gorčine i strave napuštao svoj dom? Tko se odricao jedne jedine stvari iz ladica, ormara i pričuve, ako ga surova nužda i prijetnja smrti nisu na to natjerale? Iz kulture koja tjelesnu čistoću, primjerice, stavlja u rang postulata, pa ne može ni Boga moliti ako tijelo nije čisto, tko bi se zaputio kroz blato, prašinu, korov, trnje, travu, bodljikavu žicu, smrdljive vagone i vozila, prema imaginarnoj točki spasa? Odgovor je jednostavan: SAMO OČAJNO BIĆE, zabrinuto za goli život svoj ili svoje djece. Žena, uredna i odnjegovana, sutra će spavati na zemlji, na podu, na klupi, stišćući uza se prestravljeno dijete. Muškarci će ići prvi, jer je takav biološki i ljudski zakon i red, da probiju prolaze i sretnu zle, nepovjerljive ljude.

Jer ti će im ljudi, između ostaloga, prigovarati što su zdravi, uhranjeni, sređeni i normalni (kao da prije nesreće nisu imali život). Trebali bi, po kriterijima jedne licemjerne Europe, crvljive i odbojne kao ustajali sir, još biti poderani, zarasli, mutavi, slabi – da poniženje bude dublje i veće, potpuno. Da dođu i da mole, ranjavi, gladni, obezglavljeni, kako bismo se mi osjetili većima i povlaštenijima. Već u startu, trebali bismo im reći “gdje im je mjesto”, poučiti ih što će biti s njima, ako se eventualno “ugnijezde” među nas, pa potom dišu naš zrak, koriste nađe wc-kotliće i osvoje srca naših kćeri, pa nam osvježe krv. Ne, ne smije se tako daleko ni misliti, sačuvaj Boiže!

Europa je kolonizirala, kidala civilizacijske spone, žarila, palila, mučila i pljačkala – ali to je DRUGO, mi smo drugi, bolji, pametniji, bogomdani, odabrani da vladamo drugima, da im kujemo okove i rešetke i navlačimo kostrijet naših običaja, sve dok ne izdahnu. Kako se to uopće može usporediti? Mi imamo naše Biblije, gdje piše LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE, ali to se ne odnosi na druge i drugačije, samo na naše klonove. Naši klonovi imaju istu boju kože, govore istim jezikom, znoj im miriše na naš, pucaju iz iste puške, glasaju za iste morone na izborima, pjevaju pjesme od kojih se ledi krv u žilama, nisu naročito obrazovani, ni pametni, ni lijepi, ali su naši, i zbog toga za druge “bližnje” uopće ne želimo znati! Čovjek se boji onoga što ne poznaje. Mi ne poznajemo ove neke, koji u buljucima naviru na naše granice, žele našu zemlju, dionice, hranu, kuće i standard, i m i ih se bojimo, preziremo ih, i mi ćemo ih prije ili kasnije odbiti, suzbiti i pokokati, po dobrim europskim običajima i “uljudbama”.

Je li Bog (pod raznim imenima) zaista dijelio zemlju određenim narodima i rasama?Je li se brinuo samo za svoje “odabrane”, a nema naroda u svekolikoj masi na planetu, koji se takvim ne smatra? Što je htio, kad nam je dao ljudsku prirodu, a ta priroda teži miru, dobroti, ravnoteži i skladu, no umjesto toga, iskvareni kakvi jesmo, mi širimo kaos, nered, smrt, vođeni našom pohlepom, strastima i opakošću? Onaj koji daje i zaštićuje živoit, uvijek je u božjoj misiji i slijedi božanski princip i gestu. Najveća je mudrost shvatiti kako NIŠTA NIJE NAŠE, ništa nije trajno, te ne možemo zadržati ni mladost, ni zdravlje, ni ljubav ni sigurnost, koji bi biće trajno u dobru podržavali. To, što se grčevito držimo za stvari, za teritorije, građevine, kulise postojanja, doista ne znači da smo shvatili na razini ljudskih stvorenja tko smo, što smo, odakle dolazimo i kamo idemo u ovom pustom svemiru.

Danas izbjeglice, sutra vanzemaljci. Stalno nas netko ugrožava, stalno netko hoće nešto naše i traži nešto od nas. Uzalud se čovjek osigurava, obzidava, udara pečate, sve oni to nekako provale i idu, nađu rupu i kroz nju bauljaju, naviru, šire poplavi po cijeloj zemlji. Jedan je beduin donio vode umirućem francuskom pilotu u pustinji. Nije ga pitao da prije toga izmoli neku suru, da mu pokaže novčanik i papire, da se očituje o stanju tijela i duha i o svojim namjerama. Nije mu spočitavao što se kretao od kuće, u lošem avionu i sa “sumnjivom” posadom. Samo ga je napojio i spasio mu život. Pilot je bio Antoine de Saint Exupery, i bez toga beduina, svijet ne bi imao “Maloga princa”, “Noćni let” ni “Zemlju ljudi”, u kojoj je događaj opisan ovim riječima:

“Beduinu iz Libije…Ti si predragi brat. I ja ću te, uvijek iznova, prepoznavati u svim ljudima. Ukazao si mi okupan plemenitošću i blagonaklonošću, veliki gospodine, koji si imao moć da nam daš piti. Svi moji prijatelji, svi moji neprijatelji, hodali su u tebi prema meni, i više nemam ni jednog jedinog neprijatelja na svijetu.”

U nepodnošljivoj lakoći zaboravljanja, tako se i ja, europska gospođa koja nema ni jednog neprijatelja na svijetu, ni među onima koji se kreću prema spasu ni među onima koji sjede kod kuće čekajući usud, sjećam toga događaja, nastojim pamtiti i vratiti gdje mogu i koliko mogu. Za početak, molim se u njihovo ime, i premda Bog razumije sve jezik, čak i namisli na dobro, strelovite i korisne, ponavljam rečenicu jedne sure kako naučih: RABBI TEMIM -BIL HAJR!

Amin.