Božić Bata kuca na vrata. Ne nađe nas pa se natrag vrati

Povezani članci

• U požaru svjetova
• Elvedin Nezirović: Svi mi koji smo preživjeli opsadu istočnog Mostara, na neki način smo već iskusili svoju smrt
• Zašto Htv cenzuriše nepodobne slike: Ukradeni poljupci Ive i Jadranke
• Mile Stojić/ Zabilješka o kraju svijeta
• Bosnu u miru poguravaju prema prokletim devedesetima – Udruženje logoraša Mostar podnijelo krivičnu prijavu protiv Čovića i Ljubića
• POVODI: NAŠE SMRTI U BOSNI

Foto: Radoslav Ratković

Kao individualac i pisac volim ljevicu, ta me ljubav natjerala da budem noćas i – filozof. Danas ljevice, onakve kakvu ja zamišljam nema, ali ne gubim nadu: doći će. Smrt neoliberalnom imperijalizmu, smrt teološkom fundamentalizmu, što dalje od neostaljinističke doktrine; želim da Marks ustane iz groba (imao je vremena da u smrti preispita zablude i koriguje tlapnje), pa kad se uspravi da ne bude vampir već andio Gabrijel. Evropa danas JESTE neoliberalna imperija koja JESTE zadavila čedo svoje: socijalnu pravdu negdanje Republike, svog embriona koje je izraslo u vragolana, Evropa NEĆE ozdraviti ako ne okrene ‘ćurak naopako’. A o tome kako je Balkanu danas, Balkanu kao dijelu Evrope, u šta on ulazi, kako našim političkim glupanima zahvaljujući biva nova malešna simpatija neoliberalnog imperijalizma i crvena linija radvajanja dva svjetska bloka – o tom potom.

Ah taj Božić, najradosniji, najomiljeniji. Spustio se među Crnogorce, među pagane. Isus naš, koji obilazi one za koje je razapet, iznova se uplašio od jutarnje kanonade onih koji ga slave. Štreca od rafala, mrgodi se od vriska petardi, zaglušuju ga odjeci dinamita. Raspojasana narav plemenska, krv ratnička, inat plemenski, sujeta nahijska, dočekala je Spasitelja i ove godine, 2018-e. Nemoćan da nadvlada igru oružjem i dinamitom, osmjehivao se vidjevši kako su domaćini uredno, kraj vrata domova, naslonili suvo hrastovo granje i pokoji stručak lovora. Kako domaćice pšenicu vare i orahe sjeckaju. Koljivo i odsjaj vatre na pragu. Osmjehnuo se, dakle, On, usamljen od davnine. Neka se igraju djeca moja, samo da ne krenu ponovo u ratne pohode, aman-zaman. I jednako ponavlja, vjerujući da su ga čuli: tvrdoglave Bog ne voli, duboko je nehrišćanski biti isključivi hrišćanin, naša su braća i oni koji ne ispaljuju rafale. Zanijeti, Njega slaveći ne čuju čemu ih uči.

Dok se Isus jednako vraća ljudima, iz godine u godinu, da vidi dokle se stiglo, je li bilo pomaka u milosrđu puka pravoslavnog,  je li ojačala odanost Njemu i Svevišnjem, uvijek se Isus vraća, gotovo infantilnom upornošću dolazi kod neznavenog svijeta. Pa njegova osnovna uloga i jeste da bude božanski uporan i milosrdan! Da oprosti ne jednom već milion puta, jer nije čovjek drvo pa da samo uvis raste, čovjek ti je da prostiš slabo živinče oko koga valja svevremeno poslovati. Ali, biće jednom sve u redu, kao da je prošaptao Isus, vinuvši se natrag u beskraj vremena, gdje mu je najugodnije. Nakon Božića.

Sluti On, ali nikad naglas tu jeres reći neće: Bog će u vama umrijeti onog trena kad na zemlji posljednji čovjek umre. Nije bog stvorio čovjeka već obrnuto. Pa će i njegov nestanak s nestankom zadnjeg ljudskog stvora biti svršen čin.

I onda će se desiti: Isus se neće vratiti, jer kome da se vrati kad je, čovjeka radi, stavljen na muke. Nizašta drugo ga Bog stvorio nije.

Koliko bola otrpi školjka u nutrini svojoj, kad se dadne trudu i od zrnca pijeska stvori biser!

Dobrota i hrabrost jesu darovi života. No, nevolja jeste što prva služi da onespokoji čovjeka, a druga da ga učini ravnodušnim. I jedna i druga su, ipak, darovi bez cijene. Uspjeh nije samo težnja već i obaveza. I ti si ka cilju krenuo, Ali… ne izgledati onakav kakav jesi, tome se moraš podučavati, dijete moje. Neka te krivo prosuđuju – učini sve da ti vjeruju dok ih lažeš, pred njima nijesi TI, ubjeđuj ih koječime samo da ih udaljiš od sebe samoga. Nije sramno činiti tako, govoriti tako samo sebe od propasti spasavaš. Učio sam te dostojanstvu i da istinu braniš, i time ti nevolje mnoge nanio. Griješan sam zbog toga, dijete moje!

Dok sam sposoban da se narugam sebi moj odnos prema stvarnosti, događajima i ljudima među kojima bivam, imaju svrhu. Nije kadšto ružno komedijati se na svoj račun. Svako uljepšavanje ruži me, iskrivljuje sliku, a pojave oko mene zamagljuje. Jednako je i sa osuđivanjem. Najprije sebi budi sudija i dželat. I osjetićeš kako se potom oko tebe sve pojašnjava, a ljudi, koje inače ne cijeniš naročito, bivaju u ravni sa životinjama. A ti životinje cijeniš. Pa da se svi veselimo. Eh, kad bi moglo sve vrijeme tako da bude!

Pamćenja služe tome da krotiš utvare u sebi. Posložiš ih po redu godina, mjeseci i dana i zamišljaš bič i bičevaoca kako ih svrstava u parove: lijepi-ružni, tužni-veseli, mrtvi-jošnekovrijemeživi, vjerni-nevjerni, mudri-glupavi. I sve to obojiš u vedre boje onoga što je minulo, pa kreneš strojevim korakom ka sadašnjem i budućem. Učini ti se: klovnovi prošlog u paničnom su bjekstvu, a nove sjene u tebi počinju da plešu. Preostali dani tvog života doista će teći lakše ako svemu tome dadneš malo reda.                                                                                 

Umjesno je pitati: da li je religija bolest? Mentalna. Kaparisana samo za ljudski rod. Životinje imaju u svojoj ‘svijesti’ već, od prirode darovane, temeljito raspoređene, u liku životinjskom, svoje paganske bogove i norme njine, pa se po njima i uredno ravnaju u svom časnom životinjskom životu. Može li ljudski rod od takve epidemije religije ozdraviti?  Želi li ljudsko biće lijeka tome? Ne želi. Jer nisu životinje.

Zamišljam sliku: jarac sam, dignute glave, ali na opustošenoj ledini, miran, bez glasa, jedino  moje oči šaraju od zemlje do neba, od prašnjave staze slijeva i šume zdesna. Pred mojim nogama, kraj mojih kopita – mrtvo jare. Čuvam ga. A zašto ga čuvam? Zato što oko mene, u savršenom crnom krugu, stoje vrane. Ne grakću, bez i jedne kretnje su, samo im sjaj iz crnih očiju vrca iskricama. Gledaju čas u mene-jarca, čas u mrtvo mladunče pred mojim kopitima.

Ne pitajte se što se desilo jaretu i otkud ja-jarac na tom  mjestu u ulozi čuvara, je li jare moje (gdje je koza? nema značaja!), i ima li svrhe da i dalje to budem. Suluda izmišljena slika iz koje pisac potrebuje metaforu.

Jarac jesam ja, jare su moje ideje, a vrane su ljudi iz zajednice u kojoj ne živim već samo trajem. Oni opsijedaju moju ideju, prestrašeno jare, da u nju zabodu svoje kandže, da uposle svoje kljunove trgajući je, gutajući je, jedino tome vični: da smažu masu i napune trbuhe. Nisu kadri da ideju odgoje, podignu i kultivišu je, na korist duhu svom. U buragu završavaju sve njihove misli, ideje i snovi. Tamo su rastrgnuta i proždrana mnoga moja jarad.

Biti dosljedan. Zašto? Uime čega, koga? Zlopatiti se okružen nerazumijevanjem i nehajem. Prezren od onih koji sude nepravedno, svjedoče lažno. Namaknuti na sebe sirotašku halju sanjajući kako s druge strane horizonta ka tebi kreće bolje vrijeme i ljepše prilike u njemu. Biti nepopravljivo tvrdoglav, uvijek spreman da urlikneš na amorfnu masu, čuvajući malenu nagradu koju ti vraća eho: ‘nisam kao vi, nisam kao vi…’

Probudim se. Kraj moje postelje, nasmijana, stoji starost i prijeti kažiprstom. Što hoće ona time saznam čim krenem da ustanem. Bol sa mog tijela odgovori, razumjela je trupina što vragolanka hoće da mi poruči. Potom mi se ista javlja tokom dana, šeće komotno po svem svom posjedu. Moje tijelo je naprosto u nju zaljubljeno, u starost, ona se u moje godine zagledala, voli da se družimo. Noću, po navici, sa mojom nesanicom igra poker. Dvije sestrice mi se rugaju. Čemu buna, zaludni revolt?

Meni ljepota nije skrita. Opijam se njome čak i sa mjesta kamo se obično ne može uvijek osjetiti, teško ju je prepoznati. Pijem sa njenog tajnovitog izvora sve preostale dane, slast nevidljive ljepote najviše opija.  Izluđeh od te dragosti koju ostali svijet zove – čežnja. Kad te nešto u prsima boli, a tebi drago što te boli.

Kao individualac i pisac volim ljevicu, ta me ljubav natjerala da budem noćas i – filozof. Danas ljevice, onakve kakvu ja zamišljam nema, ali ne gubim nadu: doći će. Smrt neoliberalnom imperijalizmu, smrt teološkom fundamentalizmu, što dalje od neostaljinističke doktrine; želim da Marks ustane iz groba (imao je vremena da u smrti preispita zablude i koriguje tlapnje), pa kad se uspravi da ne bude vampir već andio Gabrijel. Evropa danas JESTE neoliberalna imperija koja JESTE zadavila čedo svoje: socijalnu pravdu negdanje Republike, svog embriona koje je izraslo u vragolana, Evropa NEĆE ozdraviti ako ne okrene ‘ćurak naopako’. A o tome kako je Balkanu danas, Balkanu kao dijelu Evrope, u šta on ulazi, kako našim političkim glupanima zahvaljujući biva nova malešna simpatija neoliberalnog imperijalizma i crvena linija radvajanja dva svjetska bloka – o tom potom. No, izuzev te zemlje koju ne pominjem a kojoj se divim, meni uzorite, svaka se preostala evropska država danas bavi sama sobom, toliko je u njima problema. Mislim da  moja zemlja-favorit odolijeva planetarnoj krizi, usto pokazujući najveću moguću mjeru socijalne pravednosti u svom društvu. Ona nije rasprodala svoje nacionalne resurse, a rad i disciplina i dalje su i otac i majka njenom čovjeku. Danas, posvuda prezreno ime „radnik“ u zemlji rada, reda i dicipline jednako traje, tamo je demokrata koji ne bugara već radi i poslušan je, a ujedno je onaj iz naroda u narodu koji ‘vlada’. Jer je on usto i – njegovo veličanstvo Građanin.

Znamo i u to vjerujemo: nema demokratije bez građanina. Svugdje u Evropi neoimperijalno bjesnilo otrglo se kontroli, u mojoj zemlji-ljubimici još nije. Tome se nadam i nadalje, uprkos opasnostima od despotizma kapitala. Ali – nisu zavladali kapitalisti dotle da i državu samu pod svoj mlin melju. Još u njoj opstojava ona stara evropska socijaldemokratija, iako je dan-obnoć milioni virusa neoliberalizma napadaju. Ili se varam?!

Reći će mi filozof: pametuje ex-yu nostalgičar, neokomunista, glasa se tanušna, tuberkulozna, odocnjela ideologija pogrebenog socijaldemokrate, lažni anarhista… Pisac u meni, dok ovo zagovara, ima pravo na takvu vrstu nade. Makar bio i površan filozofski diletant, ovom prilikom, u cik zornji, naveden da pametuje.

Želio bih da sazrem sve do djetinjstva. I upirem se prema tom zabranu iz magle preostalom silinom volje i trupla. Ali, vidno je po svemu: sve su staze ka mirnom domu zapriječene. I dalje tragam za prolazom. Kad se jaje razbije još se mogu razdvojiti (prepoznati) žumance i bjelance. Sve dok ne počne varjača da radi. Otad više ne postoji u jednome dvoje već jedno. Ipak se sve to miksano, još po starome, zove – jaje.

U središtu, usred srca harmonije, sve vrijeme pulsira i haos.

Raj? To je ono mjesto kod tvojih prijatelja, skrivani otoci u moru sjećanja onih koji su te voljeli i poštovali. Tamo te oni, kad ti odeš, smjeste, tamo je raj.

Najveću nesreću jedna država doživi kad je počnu uništavati njeni spasioci. To se Crnoj Gori oduvijek dešavalo, danas se to ponavlja: satiru je oni koji su je stvorili. Na stranu joj krvnici.