Bosna na bubnju

Povezani članci

• Razaranje Beograda
• Detraumatizacija bh. društva kao uslov promjena
• Ko i zašto šalje poruke u Zagrebu?
• Medicinski radnici u Mostaru petu noć u šatoru: Ovo je borba za opstanak i dostojanstvo
• Gitarijada „Na putu za jug“ – veliko finale
• Ključ za riješenje problema je u rukama građana

Ako je dakle BiH sada na kocki ili čak na bubnju, za to su isto toliko krivi Bruxelles i Washington koliko i sve ovdje spomenute ex-yu adrese.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Ima nešto zanimljivo s ovim masovnim neredima u Bosni i Hercegovini. Najprije su svi bili iznenađeni što se ništa ne događa u zemlji u kojoj je stanje najgore u regiji (ne računajući Kosovo), pa i znatno šire. A sada su iznenađeni što su ti neredi poprimili tako rušilačke razmjere da u odnosu na njih čak i darmar koji za sobom ostavljaju black bloc antiglobalisti izgleda kao dječja igrarija. Izgubile su uvjerljivost i neke renomirane sociološke teorije i maksime. Amblematski poznati sociolog Josip Županov smatrao je da ovakve eksplozije masovnog nezadovoljstva nisu moguće dok je društvo na dnu, tada su svi paralizirani strahom od goreg i nepomično stoje u mjestu. Do erupcije dolazi tek kada se stanje počne popravljati i kada se od dna krene prema gore, tada blokada straha i nesigurnosti prestaje, a nezadovoljstvo proključa i izlije se. Međutim, u BiH se to, vidimo, dogodilo bez ikakvog znaka poboljšanja, zemlja jednostavno beznadno grebe po dnu, na kojem je sve više ljepljivog mulja.

Ali postoji još jedna Županovljeva maksima koja se bolje nosi sa sadašnjim zbivanjima u BiH. Po njoj je u socijalizmu postojao “pakt” političke elite i radnika, koji se sastojao u tome da je elita osiguravala radnicima posao i ne prevelike, ali sigurne plaće, a radnici su uzvraćali tako da nisu dovodili u pitanje vlast te elite. Ovo je bila neobično smjela teza za ono vrijeme još relativno vitalnog socijalizma. Ali prokapitalistički orijentiran Županov poslije će, kada je u Hrvatsku došao kapitalizam, početi upravo napadno i izazivački isticati svoju partizansku prošlost. Dakle, bio je tvrda glava i prznica u najboljem smislu riječi. Ipak, moram priznati da mi se riječ “pakt” nije previše sviđala kada sam kao student Fakulteta političkih nauka slušao njegova predavanja. Zvučala je previše pejorativno i račundžijski. Pa zar komunističke elite nisu mogle “podilaziti” radnicima i iz uvjerenja? Konačno, one su proklamirale “radničku državu” i koliko god to u praksi nikada nije ostvareno, ipak nikada nije bilo sasvim odbačeno. No Županovljeva teza dobila je na uvjerljivosti kada su partijske elite početkom devedesetih razvrgle spomenuti pakt i nisu više do njega držale ni iz uvjerenja, ni iz računice.

Pobuna u BiH to lijepo pokazuje. Ona je izbila u Tuzli, nekadašnjem industrijskom središtu, u kojem ono što se danas zove ljevicom (SDP) drži neprekinuto vlast svih ovih poslijeratnih godina. Dakle, radnici su ustali protiv svog nekadašnjeg partnera, smatrajući se izdanim, a koliko god se tuzlanski SDP-ovci sada vadili na to da je za ove nerede kriva pljačkaška, mafijaška privatizacija, badava im. Ni oni ni cijela Lagumdžijina stranka ne mogu pobjeći od pitanja: Pa zašto tu pljačku niste spriječili, nego ste, u najmanju ruku, pljačkašima držali svijeću?! I to je najveća vrijednost ovog bosanskohercegovačkog ustanka. Nakon što je nekadašnjem radništvu, danas uglavnom besposlenoj sirotinji, novi kapitalistički poredak nametnuo bespoštedni klasni rat, ono prvi put, ne samo u BiH nego i šire na ex-yu prostoru, uzvraća istom mjerom. Ali ne zato što mu je do slijepog rušilaštva, naprotiv, tuzlanski radnici brzo su pozvali na prekid nasilja, čak su sudjelovali u čišćenju grada, a prvi su i koji su postavili konkretne zahtjeve o kojima se protivnik može izjasniti (poništavanje pljačkaških privatizacija, uvođenje prijelazne tehničke vlasti…). Da li mogu uspjeti, barem na kratki rok, druga je stvar. Kapital s kojim su prvi put prihvatili otvoreni sraz ne uživa samo zaštitu SDP-a i drugih velikih bh. stranaka, nego i Bruxellesa. On je, uostalom, i instalirao sadašnji politekonomski poredak u ovoj zemlji i šire, i bez njegove privole, a nje nikada neće biti, tom poretku ne smije pasti ni dlaka s glave.

Isto je, ili i gore, i s drugim krakom bosanske revolucije koji cilja na temeljitu ustavnu rekonstrukciju dejtonske BiH. Prosvjednici su tu manje precizni, ali o tome ipak dovoljno jasno govore parole protiv nacionalizma, mjestimično vezivanje srpske, hrvatske i bosanske zastave, čak i zazivanje Titovog imena… Ali što će jadan Tito u duelu sa snažnim i dobro organiziranim protivnikom, koji ga je početkom devedesetih već pobijedio, a u međuvremenu je Daytonom i učvrstio pozicije?

Dokazano zainteresirani istočni i zapadni susjedi smjesta su poduzeli izvanredne mjere protiv strašne elementarne nepogode u BiH. Koliko god se prije nije volio s ex-radikalima Tomislava Nikolića, Milorad Dodik sada je hitno odjurio Aleksandru Vučiću u Beograd da zajedno vide što će. Hrvatska strana bila je još poduzetnija. Ni Zoran Milanović se navodno ne voli s HDZ-om BiH, ali je čak otišao na noge Draganu Čoviću u Mostar da se dogovore što poduzeti. Ni iz Beograda ni iz Mostara nisu procurili nikakvi detalji razgovora, ali nema sumnje da se u oba slučaja razmatralo kako dodatno zapišati proširene i etnički očišćene produžetke hrvatske i srpske države u BiH. Još prije, obavljena je jaka propagandna priprema za to, pa su dvije strane uglas tvrdile da je ovo isključivo “bošnjačka revolucija”, koju se neće dozvoliti u hrvatskom i srpskom nacionalnom oboru, iako se, istina u puno manjoj mjeri, i tamo dogodila (uostalom, to najbolje demantira primjer multinacionalne Tuzle).

Na bošnjačkoj strani bilo je također puhanja u isti rog, pa se šef policije BiH Fahrudin Radončić toliko stavio na stranu prosvjednika a protiv vlasti kao da osobno želi povesti taj “bošnjački” ustanak. Ukratko, političke nazovielite sa sve tri strane uprle su silne snage da ovu klasnu i građansku revoluciju vrate u nacionalističko korito, što, najvjerojatnije kroz inscenaciju međunacionalnih sukoba, nažalost, nije nimalo isključeno. Uostalom, pomoći će im u tome i Evropska unija, iako to neće priznati, koja je na usta Valentina Inzka već zaprijetila upotrebom sile ako nasilje ne prestane. Nije pritom precizirano hoće li se time stati na stranu državnih institucija ili prosvjednika koji su ih nepotrebno brutalno napali, iako razloga za ovo drugo ima barem koliko i za prvo. No kako vojska i policija uvijek brane postojeći poredak, a ne neki budući, ma koliko bolji bio, jasno je da će biti ovo prvo.

Pogotovo jer Bruxelles u ovome ima nesebičnu pomoć ovdašnjih neliječenih eurofila, kao što je Vesna Pusić, koja zove prosvjednike da se zaustave u ime osigurane evropske budućnosti BiH. Sirotoj šefici hrvatske diplomacije očito treba objasniti da je evropska budućnost odavno stigla u BiH, dogodilo se to prije skoro dva desetljeća, otkako je tamo uveden neproglašeni međunarodni protektorat. Ako je dakle BiH sada na kocki ili čak na bubnju, za to su isto toliko krivi Bruxelles i Washington koliko i sve ovdje spomenute ex-yu adrese.