Bosna i Sirija: Dva rata, ali iste sudbine

Povezani članci

• Čulić: Može li se Hrvatska dignuti na noge?
• Sportski Isus uskrsnuo na šampionskom postolju
• Zašto je Danilo Kiš potreban Dobrici Ćosiću?
• Sprema li Jadranka Kosor izbornu prevaru: Tko laže, taj i krade
• Srpstvo i dupeljupstvo
• Ponesi zastavu, Mile Dodiku

Slike užasa u Siriji ,koje već 531 dan obilaze svijet, neodoljivo podsjećaju na planetarnu tragediju koja je prije tačno 20 godina pogodila Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
 
Nije li to upravo ono “prokletstvo muslimana” o kojem je pisao ugledni bosanskohercegovački političar i profesor Fakulteta političkih nauka (FPN) rahmetli prof. dr. Nijaz Duraković, ukazujući kako je usud stradanja sljedbenicima islama diljem svijeta odredilo licemjerno i bešćutno lice međunarodne zajednice koje se na opće principe pravde i čovjekoljublja poziva samo onda kada to odgovara interesima njihovih država i oligarhija, dok se u svim ostalim slučajevima uzdiže pravo jačeg.
 
Kao i Bošnjaci od 1992. do 1995. godine, i Sirijci mjesecima čekaju da demokratski svijet oličen u Ujedinjenim narodima (UN) i brojnim drugim međunarodnim institucijama “vidi njihovu patnju”, i da rukom pravde zaustavi zlo koje siju hladnokrvne ubojice diktatora Bashara al-Assada.
 
Iako je tokom posjete Bosni i Hercegovini u julu ove godine, generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon užase genocida u Srebrenici povezao s onim što se danas dešava u Siriji, svijet je ostao nijem.
 
“Danas je međunarodna zajednica na testu u Siriji. Odjeci su zagušujući. UN rade sve što mogu, ali konkretno djelovanje traži zajedničke napore cijele međunarodne zajednice. Bez zajedništva biće još više krvoprolića. Zato ovdje, u srcu BiH, koja se oporavila od rata, upućujem molbu svijetu: Nemojte odlagati, udružite se, djelujte, djelujte sada kako bi se zaustavio pokolj u Siriji”, poručio je  generalni sekretar UN-a 25. jula iz Sarajeva.
 
Tokom 18-mjesečnih sukoba u Siriji ubijeno je 29.388 Sirijaca. Od tog broja je 2.230 djece, a 2.517 žena. To znači da svakog dana u Siriji gine 55 ljudi! Svaki 600. stanovnik zemlje koja broji 17.585.540 stanovnika je ubijen!
 
U izvještaju Sirijske organizacije za ljudska prava navodi se da je najviše ljudi stradalo u Homsu, Idlibu, Hami, Damasku, Deri, Halepu, Deyru’z Zoru, Lazkiyi, Haseki, Raki, Kuneytri, Tartusu i Suveydi. 
 
Ne podsjećaju li ovi podaci na ratno Sarajevo i BiH prije dvije decenije?
 
Uzme li se u obzir da je tokom rata u Bosni i Hercegovini ubijeno približno 200 hiljada ljudi, to znači da je u napadnutoj BiH svakog dana stradalo 140 osoba! Svaki 20. stanovnik BiH je stradao! Istovremeno, broj ubijene djece u Siriji već se bliži broju od 1.600 ubijene djece Sarajeva!
 
Tokom 1.425 dana ili 44 duga mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, poginulo je 11.451 građana Sarajeva, najviše Bošnjaka, ali i značajan broj Srba, Hrvata, Jevreja, Roma…
 
U Sarajevu je, tokom najduže opsade jednog evropskog grada nakon Drugog svjetskog rata, svakog dana ginulo osam osoba, od čega jedno dijete. Mjesečno je u Sarajevu poginula 261 osoba, odnosno 36 nevine djece. Bolno je saznanje da je svaki 45. stanovnik Sarajeva ubijen tokom opsade od 1992. do 1995.!
 
Tokom jednoipolgodišnjeg sukoba u Siriji, svaki 45. stanovnik te zemlje napustio je svoj dom! Legalno ili ilegalno, Siriju je do sada napustilo 406.000 ljudi!
 
Bosnu i Hercegovinu je tokom rata, pak, napustio svaki drugi stanovnik. Zemlju, koja je 1991. godine imala 4,3 miliona stanovnika, za četiri godine agresije napustila su 2,2 miliona stanovnika. Većina njih su nasilno otjerani sa svojih ognjišta nakon upada neprijateljskih snaga u njihove gradove i sela. Procjenjuje se da izvan Bosne i Hercegovine trenutno boravi još oko 400.000 izbjeglica iz perioda 1992 – 1995.
 
Slike užasa sa sirijskih ulica danas, identične su onima prije dvije decenije u Sarajevu.
 
Zar postoji razlika u načinu na koji je ubijeno 25 Sirijaca u redu za hljeb u Halepu, 16. avgusta ove godine, od masakra u Sarajevu 27. maja 1992. godine, kada je u sarajevskoj ulici Fehradija, čekajući hljeb, ubijeno 26, a ranjeno 108 Sarajlija.
 
Ili, kada je koncem avgusta 1992. godine od agresorske granate ispaljene iz pravca Nedžarića na Trgu solidarnosti do broja 14 u sarajevskom naselju Alipašino Polje, poginulo 11, a ranjene 53 osobe.
 
Baš kao što je osmero Sarajlija 15. januara 1993. poginulo u redu za vodu kod “Sarajevske pivare”, a desetine ranjeno, i Sirijci danas ginu pokušavajući prehraniti i opskrbiti svoje porodice.

Sirijci su ubijani na isti način kako i građani Sarajeva u februaru 1992. godine na tržnici Marakale, kada je ubijeno 68 osoba, ili ispred sarajevske Gradske tržnice u avgustu 1995. godine, gdjeu su stradale 43 osobe. Tuga se sirijskim gradovima širila nakon masakra na djecom, na isti način kako je nebo plakalo kada su u Sarajevu ubijeni učiteljica Fatima Gunić i njeni učenici.
 
Ima li razlike u granatiranju džamije u Derai dok su vjernici klanjali džuma-namaz i miniranju Fehradije u Banjoj Luci, Aladže u Foči ili Atik džamije u Bijeljini. U Siriji se ubijaju vjernici baš kao što su agresori u BiH ubili više od 100 službenika Islamske zajednice, među kojima skoro 70 imama, u Bosni.
 
Ko može osporiti sličnosti u uništavanju svjetske kulturne baštine s liste UNESCO-a koje provode al-Assadove snage i rušenja čuvenog mostarskog Starog mosta 9. novembra 1993. tenkovskim plutonima jedinica Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
 
Sve užase u Bosni i Hercegovini svjetska javnost pratila je na televizijskim kanalima, baš kao što danas gleda slike tijela ubijene sirijske djece. Nažalost, ostali su nijemi.
 
Hoće li budući vladari Sirije za 20-tak godina suočiti neke nove predstavnike UN-a s “greškama i kukavičlukom” njihovih predthodnika, baš kao što je Ban Ki-moonu na to ukazao predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u Srebrenici? Sigurno hoće.
 
Od sposobnosti svjetske javnosti da se suoči s tim greškama, pa i lekcijom genocida u Srebrenici, zavisi i to da li ćemo i u narednim sedmicama u Siriji gledati na stotine masakrirane djece.

Agencija Anadolija