Bosanski vremeplov

Izdvajamo

• Ali što je na tom velikosrpskom derneku radio Milorad Pupovac, šef ovdašnje srpske zajednice i koalicijski partner vladajućeg HDZ-a? Je li bio izaslanik hrvatske vlade? Ili je, kako kaže, otišao jer da je Dodik udijelio „ogroman novac“ za hrvatske Srbe čije su kuće stradale u preklanjskom potresu? A koji i dalje žive u bijednim kontejnerima. I treba li doista novac uzimati od političkog strvinara, opasnog destabilizatora BiH i čitave regije? Pa još očekivati da ćeš sa smetlišta izići čist.

Povezani članci

• Ladislav Tomičić pita državnog tužitelja: Bajiću imaš li hrabrosti optužiti Pavića?
• Vatikan opovrgao priču o Mussolinijevu novcu i nekretninskom carstvu
• Genealogija zla
• Elma Dandić: Naša volja i snovi nas definišu
• FARUK ŠEHIĆ: Nema većeg sranja od života
• Ispod Jurasićeva štakorskog pamfletića otvoreni pozivi na ubojstvo Ante Tomića

Kako bilo, Bosna živi svoju tužnu prošlost. Dodiku se jebe za najavljene američke sankcije dok je okružen blagonaklonim desničarskim vladama Srbije, Mađarske, pa i Hrvatske, a Evropska Unija ionako ne zna tko joj glavu nosi.

Kazao mi je nedavno dobar prijatelj iz Sarajeva kako mu se čini da je vrijeme da prikupi rezerve hrane, jer ne miriši na dobro u BiH. Je li reakcija pretjerana ili je najgori scenarij opet moguć nakon stalne destabilizacije te države, kako iznutra, tako i od prvih susjeda? Je li moguće da smo, kao u suludom vremeplovu, katapultirani u 1992. kada je uoči rata u BiH većina njenih građana još vjerovala da je krvoproliće nemoguće jer je Bosna multietnička, s tri naroda koji žive u slozi i poštovanju? Gledajući ovih dana silničko ludovanje tamošnjeg šefa Srba prilikom proslave 30.godišnjice utemeljenja paradržave Republike Srpske, samo su najveći optimisti mogli slegnuti ramenima i ne osjetiti jezu, bubnjeve rata, kao u najboljim danima nacionalističkih mitinga s početka 90-ih u Srbiji i Hrvatskoj.

Prijeteća vojno-policijska parada koju je u Banja Luci upriličio Milorad Dodik, uz otvorenu podršku srpskog vodstva i prikrivenu od strane hrvatskog, kao da je ukazivala da su sve spone zajedničke države Bošnjaka, Srba i Hrvata zauvijek pokidane. Te da se nesrpsko stanovništvo s pravom boji da Dodikov secesionizam neće, niti može proći mirnim putem. I dok su marš oružja i sile iz svečane lože promatrali Dodik, vodstvo Srbije, ruski ambasador, za ramenima im se kočoperio i važan gost, ratni zločinac Vinko Pandurević, u Haagu osuđen na 13 godina zatvora zbog ubijanja Bošnjaka iz Srebrenice.

Proslava Dana RS-a, koju je Ustavni sud BiH tri puta zabranio, potpomognuta je nacionalističkim divljanjem i prijetnjama nesrpskom stanovništvu u svim gradovima te „države“, nastale na zločinu i genocidu, a koju su 1992. kao uvod u rat u BiH osnovali Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik… sve redom kasnije osuđeni ratni zločinci. Incidenti s pucnjavom zabilježeni su u Foči, Bijeljini, Prijedoru…, mjestima strašnih zločina nad Bošnjacima – samo je u Prijedoru srpska soldateska pobila čak 3.000 Bošnjaka – pucalo se na džamije, svijetlili su ogromni posteri s likom zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid u Srebrenici, u Srbiji su policajci u nekoj krčmi, osokoljeni ambijentom, pjevali odvratne stihove: „Oj Srebrenice, tako si mi mila, dabogda se triput ponovila.“

Istodobno, na proslavi u Banja Luci premijerka Srbije objasnila je „povijesnu istinu“ o pomoru u Srebrenici, etničkom čišćenju, srpskim zločinima, kazavši kako su se bosanski Srbi 1992. „samo borili za kolektivna i građanska prava nastojeći tako spriječiti ponavljanje zločina iz Drugog svjetskog rata, zastrašeni povampirenim ustaškim pokličem ‘Za dom spremni’“, te kako bi se, da nije formirana RS, ponovio Jasenovac. To jest ustaški logor u Hrvatskoj. I dodala, u maniri svojih političkih očeva, da je „postojao plan da se sa stankom od 50 godina nastavi genocid započet u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, pa je srećom stvorena Republika Srpska „kako bi se spriječilo novo stradanje Srba, te uspostavio mir i stabilnost“.

A „garant“ mira i stabilnosti u BiH je upravo Dodik, kriminalac pod krinkom nacionalista, „težak“ nekoliko milijuna eura, kojemu je „raspad Bosne neminovan“ jer je ona „jednaka ideji o ustaškoj državi iz prošlog stoljeća“ i zato „neprihvatljiva za Srbe čiji je prirodni oslonac Srbija“, a masovni zločin nad Bošnjacima 90-ih, logori, silovanja, bila su tek borba za slobodu, i nema tu nikakve odgovornosti vođa bosanskih Srba. Koji stoga nevini trunu u zatvorima diljem svijeta.

I je li onda na svu tu zlokobnu prijetnju s nelegalne proslave jedne nelegalne tvorevine, uz novi strah povratnika, naročito Bošnjaka, reagirao zvanični Zagreb? Naravno da nije, jer hrvatski predsjednik – koji BiH vrijeđa kad god stigne – u državnički posjet rado prima povampirenog secesionistu Dodika, sluša tezu o neminovnosti raspada BiH, upravo kao što vladajući HDZ nema ništa protiv iste ideje, a na tragu davnog dogovora Tuđmana i Miloševića o podjeli te države i širenju Srbije i Hrvatske na njen teritorij. Jedan rat za tu ideju nije bio dovoljan, a prezir prema opstojnosti BiH nit je vodilja politike Hrvatske i Srbije, i zato im je vođa bosanskih Srba itekako važan akter. Čiji je opasni nacionalistički hepening uveličao i strani desničarski otpad, to jest troje članova profašističke francuske stranke Marie Le Pen. A proći nije moglo ni bez posvuduše, patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija koji je već ranije amenovao RS kao „djelo pravde“.

Ali što je na tom velikosrpskom derneku radio Milorad Pupovac, šef ovdašnje srpske zajednice i koalicijski partner vladajućeg HDZ-a? Je li bio izaslanik hrvatske vlade? Ili je, kako kaže, otišao jer da je Dodik udijelio „ogroman novac“ za hrvatske Srbe čije su kuće stradale u preklanjskom potresu? A koji i dalje žive u bijednim kontejnerima. I treba li doista novac uzimati od političkog strvinara, opasnog destabilizatora BiH i čitave regije? Pa još očekivati da ćeš sa smetlišta izići čist. Kako bilo, Bosna živi svoju tužnu prošlost. Dodiku se jebe za najavljene američke sankcije dok je okružen blagonaklonim desničarskim vladama Srbije, Mađarske, pa i Hrvatske, a Evropska Unija ionako ne zna tko joj glavu nosi.

Mladina