Bosanski protest u Norveškoj

Autor/ica 👤Dino Prohić 13.2.2019. u 13:53

Povezani članci

Photo credit: Asgeir Helgestad/Artic Light AS

Glavni imam IZ BiH u Norveškoj, Senaid Kobilica, pokrenuo je peticiju za promjenu statusa građana iz BiH u Norveškoj. Nažalost, ova inicijativa vrlo vjerovatno je osuđena na neuspijeh.

Šanse da nam vlasti promijene status su ravne nuli. Između ostalog jer je to budžetsko pitanje koje teži popriličan broj miliona kruna.

Radi se o tome da su ratne izbjeglice koje su došle u ovu sjevernu zemlju sredinom devedesetih dobili kolektivnu zaštitu, a ne status izbjeglica. Peticija se brzo proširila socijalnim medijima, te je u prvih par sati potpisalo nekih 500-ak ljudi.

U Norveškoj svi stanovnici imaju apsolutno ista prava, bez obzira radi li se o osobama koje su etnički Norvežani ili doseljenici. Međutim, za doseljenike važe malo drugačija pravila u zakonu o penzijama. Oni koji su doselili u Norvešku moraju biti članovi državnog penzionog fonda 40 godina da bi ostvarili pravo na punu penziju. Azilanti i osobe sa izbjegličkim statusom su izuzetak od tog pravila, te imaju pravo na punu penziju bez ograničenja brojem godina stanovanja.

Prema norveškom zakonu o strancima, u paragrafu 34 navedeno je kada se umjesto individualne daje kolektivna zaštita. Radi se o situacijama masovnog bijega iz zemalja koje su ugrožene ratom. Ovaj paragraf u dosadašnjoj praksi korišten je samo za građane BiH, te nakon što je kolektivna zaštita ukinuta 1998, više nije primijenjivan.

I u to vrijeme bilo je moguće aplicirati na individualnoj osnovi, što su pojedini građani BiH i činili. Međutim, strogi norveški zakoni o azilu doveli su do toga da je izuzetno mali broj ljudi dobivao azile, a time i promjenu statusa. U drugu ruku, jako mali broj naših građana se uopšte odvažavao na to jer je aplikacija za azil bila povezana sa opštim rizikom od gubitka statusa. Jasno, u ratnoj situaciji važe principi o zabrani vraćanja ljudi u ratne zone (non-refoulment), ali niko nije mogao sa sigurnošću znati do kada će rat u BiH trajati.

Zbog toga je ogromna većina tiho prihvatila status osoba pod kolektivnom zaštitom i isčekivala promjene prije nego što se odluče na sljedeći korak. Vlasti u BiH u to vrijeme, kao i sami građani su u velikoj mjeri i očeklivali da se većina izbjeglica vrati, za šta će vrijeme pokazati da nije bilo realistično očekivanje. Kako je vrijeme prolazilo, sve veći broj ljudi se sve dublje nastanjivao u Norvešku, te je problem statusa brzo postao zaboravljen.

Sada, 27 godina nakon dolaska prvih izjeglica iz BiH u Norvešku, pokreće se peticija za promjenu stausa. Najveći broj onih koji su tih ratnih godina došli ovamo su sada državljani Norveške, a stepen zaposlenosti im je na nivou domicilnog stanovništva. Po svim parametrima ova grupa je daleko bolje integrisana od svih ostalih.

Logično je zapitati se zašto do ove inicijative nije došlo ranije. Ako su ratne vlasti BiH imale ozbiljnija posla od ovoga, šta su do sada radile tolike genracije bh diplomata? Ili koja je svrha bila bh udruženja koja su osnovana direktno iz centara za azil.

Da nam je diplomatija nesposobna znamo od ranije i nema potrebe dalje elaborirati to pitanje. Udruženja građana, koja su dobivala i dobivaju značajnu finansijsku podrušku norveških vlasti nisu imale niti jedan jedini potez koji je poboljšao status naših građana. Organizovane su razne tribine sa političarima iz BiH, obilježavanja godišnjica iz rata, ali nije bilo političkog dejstva prema vlastima zemlje u kojoj žive. Naravno, uslov za učešće u radu tih udruženja bilo je “biti na liniji”, implicitno SDA liniji, kako mi jednom reče jedan ugledni član.

Sad smo tu gdje jesmo. Građani BiH koji su rođeni prije 1968 i žive u Norveškoj imaju minimalnu penziju, bez obzira na primanja i broj godina staža.

I u Norveškoj, kao i u BiH, ova vrsta etnopolitike kojoj je bitnija simbolika od suštine, dovela je do toga da su bh građani na dnu, bez obzira koliko mi radili da se sa tog dna dignemo.