Boris Pavelić:Kakve veze imaju Snjeguljica i Adolf Hitler?

Povezani članci

• Geni, geni Coheni
• U potrazi za Evropom
• Krvave lente
• ANĐELI PETAR I PAVLE – PONOVO VASKRSLI
• Nada Zdravič: Aleksandrinke
• ‘ZDS’ u Jasenovcu i nečinjenje vlasti pokazuje da će povratak u normalno društvo biti dug i mukotrpan

 Patuljci koji su razgalili srca Disneyjevom »Snjeguljicom«,  prvim dugometražnim crtićem iz 1937., četiri godine kasnije kupovali  su državne obveznice da podupru američku vojsku u Drugome svjetskom ratu.

»Neka vaš novac ratuje! Kupujte više i više! Investirajte u  pobjedu!« – slogani su na kraju Disenyjeva crtića »Sedam mudrih patuljaka« (»Seven wise dwarfs«) iz 1941., u kojemu Učo i ostatak raspjevanoga društva iz rudnika ne odlaze maloj spašenoj ljepotici, nego u banku po obveznice, potaknuti rodoljubnim pozivom ugrožene nacije. Metoda je jednostavna: poznata scena iz originalne »Snjeguljice« naprosto  je, s minimalnim izmjenama, prilagođena novoj, propagandnoj potrebi.

Tom zanimljivom usporedbom dva slična, a posve raznorodna crtana filma, počeo je filmski povjesničar, arhivist i entuzijast Daniel Rafaelić u četvrtak navečer u Zagrebu niz javnih prikazivanja propagandnih  političkih filmova druge polovine prošloga stoljeća. Izvanredno obaviješten i pun entuzijazma, počeo je naglašavajući važnost filma:

»Što je  stvarnost? Je li stvarnost svakodnevica koja nestaje u trenu ili ono što  filmska vrpca trajno čuva?
Mnogi bi rekli da je stvarnost samo ono što  je snimljeno«. 

Sljedećih tjedana i mjeseci, Rafaelić će u Hypo centru prikazati cijeli  ideološki spektar političke propagande prošloga stoljeća: od »mekoga«  utjecaja opisane Disneyjeve vrste u Americi, do crne propagande  mržnje nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske.

Na prvoj projekciji, u  četvrtak, Rafaelić – nekadašnji radnik Kinoteke kojega danas zovu »Indianom Jonesom hrvatskoga filma« – prikazao je isječke najzanimljivijih ostvarenja koja će slijediti sljedećih tjedana, sve do svibnja.

Četnici i ustaše

Nakon manipulacije crtićem, Rafaelić je pokazao manipulaciju ratnim saveznicima. Projicirao je naslovnicu američkoga »Timea« iz 1942,  s koje se mršti preplanulo gorštačko lice savezničkoga gerilca – Draže  Mihailovića u art deco likovnoj interpretaciji.

Slici je pozadina dinaridski pejzaž koji neodoljivo podsjeća na ušće Cetine u Omišu, a pod slikom piše: »Draza Mihailovich – Yugoslavia unconquered«. Tih su dana   Britanci i Amerikanci snimili i dva igrana filma koja slave četnike: prvi,  »The Chetniks – the fighting guerillas«, u produkciji »20th century foxa«, prikazao ih je kao žestoke, ali pravedne kauboje, dok je drugi, »Undercover«, imao zanimljiviju sudbinu.

Snimljen je, naime, 1943., baš u  vrijeme preokreta u britanskoj i američkoj politici od savezništva s četnicima prema suradnji s partizanima. Zato je navrat-nanos premontiran da četnici postanu negativci, a Titovi partizani pozitivci, i zbog te je  nespretne brzine – prema Rafaelićevoj interpretaciji – u rijetkim prikazivanjima doživio fijasko. Rafaelić je pritom naglasio kako je prekidu  prijateljstva s četnicima u SAD umnogome pridonio Orson Welles, koji  je u novinskim tekstovima prvi razotkrio njihovu kolaboraciju s talijanskim fašistima.

Ustašama s filmom nije baš išlo: prvi su im snimili Nijemci. »Slom  Jugoslavije – rat na Balkanu« njemački je propagandistički dokumentarac koji je sačuvao velike dijelove onoga što danas još uopće postoji o  osnivanju NDH.

Nijemci su u Zagrebu snimili i »Ljude u oluji«, najgledaniji igrani film u NDH, propagandističku naricaljku o jugoslavenskome teroru nad folksdojčerima, za koji je »Nezavisna« zahtijevala da sadrži i lik poglavnika, ali je to glatko odbijeno.

Sve što su »svoji na svome« uspjeli dobiti bio je lik »požrtvovnoga hrvatskog ljekarnika« koji se  preziva Paulić, i izgovara ovu repliku: »Svaki Hrvat zna da mora pomoći  svome bratu Nijemcu«. 

Pola stoljeća kasnije

Endehaška filmska proizvodnja počela je dokumentarcem »Poglavnik  i narod«, dugim nizom scena u kojima ustaškoga vođu »dočekuju odana i razdragana srca«.

Propagandu talijanskih fašista Rafaelić je ilustrirao scenom iz »Scipiona Afričkog«, kojega je Ivan Goran Kovačić u zagrebačkome tisku 1938. fascinantnom kritičarskom prodornošću raskrinkao kao lažljivu i napuhanu osvajačku propagandu. Niz je nastavljen bizarnim sovjetskim »U planinama Jugoslavije« iz 1946., u kojemu  se, uz glavnoga partizana koji frapantno sliči Staljinu, pojavljuju i Tito i  Pavelić i Mihailović; film je 1948. bunkeriran iz razumljivih, neumjetničkih razloga. 

Rafaelić je tu naglo preskočio pola stoljeća, podsjećajući nas isječcima na hrvatsku političku propagandu s početka devedesetih, što je u  publici izazvalo nekoliko prigušenih primjedbi o neprikladnome odabiru političkih tema.

Kako bilo, u desetak smo minuta, kao uvod u zanimljive tjedne koji slijede, vidjeli pregršt hadezeovskog domoljublja s  uplakanom Enom Begović i zanesenim Borisom Dvornikom, ali i podsjećanje na Dražena Budišu koji je uoči 3. siječnja 2000. u predizbornome spotu s Gibbonijem svirao klarinet u »Činim pravu stvar«.

A sedam  godina kasnije, Martin Sagner, znameniti Dudek, pokazivao je predizborni plakat Ive Sanadera i prolaznicima dobacivao: »Ja vam, gospon,  ovome čoveku verujem!

novilist.hr