Boris Pavelić tvrdi: Josipović pomaže HDZ-u

Povezani članci

• Pančić: Lepše je s opštu kulturu
• TRBUHOM ZA KRUHOM: DOBAR POSAO VANI
• Mostar: Prosvjed roditelja zbog načina organizovanja nastave u školama
• Razum se iselio iz Bijedne Naše!?
• Cecilia Malström: Europskoj uniji treba više migracija radne snage
• Koliko su ozbiljne najave bankrota države BiH? Šta očekivati od “zimskog pesimizma” u ekonomiji

Svi mi u Hrvatskoj duboko i iskreno žalimo za svakom nevinom žrtvom, svakim nepotrebnim zločinom i svakim nepotrebnim razaranjem. Stoga, uz svoju pobjedu, ponosni smo i na svoju snagu da se suočimo i s tim nezaobilaznim dijelom priče, a isto tako i da kaznimo one koji su odgovorni. To je u utorak kazao predsjednik Republike Ivo Josipović n a prijemu za sudionike akcije Oluja. 

To je samozavaravanje i podilaženje mitovima. Kada je ijedan političar izrazio »duboko i iskreno žaljenje« nad nevinim žrtvama Oluje? Kada je, primjerice, Jure Radić zažalio zbog spaljenih kuća? Kada Gojko Šušak zbog ubijenih civila? Kada je Franjo Tuđman rekao da su zločini nedopustivi, da moraju odmah prestati, i da će biti kažnjeni? Nikada. Činili su upravo suprotno. I u tome je ključni problem. A ni njihovi nasljednici, zajedno s Josipovićem, do dana današnjega nisu uspjeli motivirati pravosuđe da iznjedri ijednu pravomoćnu presudu za zločine u Oluji. 

Ne bi problem bio u samim zločinima, da je bilo volje da se oni zaustave, javno osude i kazne. Istina je da nije jasno, i da vjerojatno nikada neće ni postati jasno, je li nasilje poslije »Oluje« posljedica stihije ili plana. Ozren Žunec , vanserijski znanstvenik i častan čovjek kojemu se šovinistička zaslijepljenost zasigurno ne može predbaciti, uvjerljivo je argumentirao da se kaos poslije Oluje može uspoređivati s mnogim sličnim situacijama u svijetu, uključujući i poslijeratno divljanje u Iraku 2003., za koji je odgovorna najorganiziranija i najdiscipliniranija vojska na svijetu, vojska SAD. 

Ali problem, ponavljamo, nije u samim zločinima, nego u ravnodušnosti, poticanju, pa čak i oduševljenju s kojim su u početku prihvaćani. Haška presuda Gotovini i Markaču u velikoj se mjeri temelji na tome: na naknadnome prihvaćanju, odobravanju i institucionalizaciji zločina. »Kad je riječ o uvođenju diskriminacijskih mjera što se tereti kao djelo progona, sudsko vijeće je razmotrilo više hrvatskih pravnih instrumenata koji se odnose na imovinu a koji su stupili na snagu nakon operacije Oluja. Vijeće je zaključilo da je motiv u osnovi tih pravnih instrumenata, kao i njihov ukupni učinak, bio taj da se osigura da imovina koju su za sobom ostavili krajinski Srbi u oslobođenim područjima dođe u ruke Hrvata i da se tim Srbima tako uskrati korištenje vlastitih kuća i imovine«, piše u presudi. Problem, dakle, nije bitka, nego saborska većina. I još: »Vijeće je ustanovilo da prisilno premještanje koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga i specijalne policije protupravnim napadima na gradove u Krajini 4. i 5. kolovoza 1995. i činjenjem drugih zločina kasnije tokom kolovoza 1995. predstavlja deportaciju«. Bi li, dakle, bilo progona da nije bilo diskriminacije koju je ozakonio Sabor? Bi li bilo deportacije da nije bilo »drugih zločina kasnije tokom kolovoza 1995.?« 

Utoliko presuda Gotovini i Markaču jest nepravedna: oni zasigurno nisu odgovorni za zakone koje je predlagao Jure Radić, a HDZ usvojio u Saboru. Ali, je li presuda nepravedna kao takva? Kolektivna frustracija haškim pravorijekom lakše će se razriješiti promatra li se presuda odvojeno od sudbina Ante Gotovine i Mladena Markača: njih su dvojica žrtve politike koja je znala što čini. Samozavaravajuća Josipovićeva uljepšavanja pritom neće pomoći da lakše shvatimo o čemu je uistinu riječ. Umjesto da odgovornost jasno pripiše Tuđmanu i HDZ-u, Josipović u predizborno vrijeme pomaže istom tom HDZ-u, pothranjujući stare tuđmanovske poluistine, koje su oslobađanje zemlje i odvele na optuženičku klupu. No dobro, i predsjednik ima pravo griješiti. Ali neka se onda ne čudi što su jučer u Splitu slomili vilicu turistu iz Kragujevc