Boris Dežulović: Vanzemaljski muzej u Sarajevu

Povezani članci

• Adenin, guanin, citozin, hdz -Dio 2.
• Politički okvir za epidemiološku sliku Doriana Graya
• Kapital koji se ponaša kao Franjo Tahi riskira Matiju Gupca
• NEMOJTE ME VI, EKSELENCIJO, ŠTITITI, MAJKE VAM…
• Pazi, Veliki Brat te gleda
• “Ljubi neprijatelja svoga”

Nema Bosna i Hercegovina para ni da pošalje Dinu Merlina na Eurosong, a kamoli da čuva tuđe kamenje.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, radio Bobi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, pa ga na međunarodni Dan solidarnosti muzeja dohvatili strani novinari. “Mister Bobi”, pitao ga neki Englez, “koliko eksponata ima u Zemaljskom muzeju?” “Više od tri miliona”, bez razmišljanja će Bobi. “Impresivno”, zadivljeno će novinar. “A koji je najstariji?” “Prethistorijska gravura pronađena u špilji Badanj kraj Stoca, potiče iz kasnog paleolitika i prikazuje konja napadnutog strelicama”, spremno će Bobi. “Danas će joj biti tačno dvanaest hiljada godina, pet mjeseci i tri dana.”

“Nevjerojatno!”, zaprepastio se novinar. “Kojom metodom ste tako precizno odredili njenu starost?” “Zapravo lako”, odgovorio mu Bobi. “Dok je Zemaljski muzej radio bila je stara dvanaest hiljada godina, a muzej je zatvoren prije pet mjeseci i tri dana.”

Pet mjeseci i tri dana od zatvaranja, već je, eto, izvjesno da će stručnjacima i kustosima Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kad jednog dana ponovo otvori svoja vrata, trebati barem još nekoliko godina da iznova datiraju eksponate i postave tri milijuna novih pločica.

– A koliko je ovo staro? – pitat će u toj dalekoj budućnosti vrli pitac neki na Odsjeku za prahistoriju, pokazujući među obrednim predmetima iz neolitskog nalazišta u Butmiru neobični nekakav crveni cilindar s crijevom.
– Točno dvjesto četrdeset sedam godina, pet mjeseci i tri dana – spremno će odgovoriti kustos Bobi.
– Nevjerojatno! – zaprepastit će se vrli pitac neki. – Kojom metodom ste tako precizno odredili starost?
– Piše tu dolje, vidite: “Atestirano 20. septembra 2012., Firing d.o.o, društvo za protivpožarni inženjering, Visoko”.
– Protupožarni inženjering?
– Da, riječ o vatrogasnom aparatu s početka dvadeset prvog vijeka, iz vremena nezavisne Bosne i Hercegovine.
– Nemoguće! – zinut će pitac. – Zar su u Bosni i Hercegovini tada već poznavali vatru?!

Tako će izgledati budućnost u kojoj će Zemaljski muzej otvoriti neka nova austrougarska carevina, kao što ga je prije stotinu dvadeset pet godina otvorila ona stara, francjozefinska, bez koje bi paleolitski čovjek na ovim prostorima – džabe mu sva marksistička historiografija – još uvijek pravio eksponate za nekakav budući muzej, gravirajući po zidovima konje napadnute strelicama i kuće gašene vatrogasnim aparatima. Kao što ga je, najzad, prije pet mjeseci i tri dana, nakon stotinu dvadeset pet godina, zatvorila upravo zemlja po kojoj je dobio svoj nesretni naziv.

Tako će izgledati budućnost kojoj će biti slabo vjerojatno da je kultura što je otvarala kladionice, a zatvarali muzeje, poznavala vatru ili točak.

Nevolja je, naime, s bijelom austrijskom palačom Landes Museuma u Ulici Zmaja od Bosne to što živ insan ne zna koje je kulture i čiji je uopće to muzej, koje je dakle zemlje taj Zemaljski muzej? Zbunjuje ta stvar – čuj, zemaljski muzej, to je kao Zemaljska akademija znanosti, Zemaljska pravoslavna crkva ili, štajaznam, Zemaljska armija – i da je riječ o Bošnjačkom, Srpskom ili Hrvatskom muzeju, ne bi danas stotine najvećih i najznačajnijih svjetskih muzejskih kuća u znak solidarnosti s nesretnim Zemaljskim muzejom u Sarajevu lijepilo žute trake preko svojih slika i skulptura.

Ovako, ne zna se niti tko je za Zemaljski muzej nadležan i iz čijeg bi budžeta kustos Bobi trebao dobiti plaću: je li to Bosna i Hercegovina, je li to Federacija BiH, je li Sarajevski kanton, ili je netko četvrti: ako je Bosna i Hercegovina, koje je ministarstvo nadležno, jer Vijeće ministara nema ministra kulture, ako je Federacija, je li to uopće ministarstvo kulture ili jedan od resora federalne Vlade u čijoj je nadležnosti zemlja kao takva – dakle poljoprivrede ili rudarstva, ili okoliša, ili možda prostornog uređenja – ako je Sarajevski kanton, što će, jebiga, u njegovu Zemaljskom muzeju kamenje iz Badnja kraj Stoca, a ako je pak – kako mu najzad samo ime kaže – u nadležnosti planeta Zemlje, što nije u New Yorku, Tokiju ili Londonu, nego baš u Sarajevu, na našoj grbači?

Nema Bosna i Hercegovina para ni da pošalje Dinu Merlina na Eurosong, a kamoli da čuva tuđe kamenje.

Pa ako, eto, i nije bošnjački, srpski ili hrvatski, da se barem u njemu čuvaju artefakti bosanske Atlantide, recimo frekvencijski ključevi za integriranje energije visočkih piramida, ili kamene kugle iz Zavidovića i Olova, ona, recimo, bijela kugla Đulejmana Subašića iz Gračanice po koju su mu prije dvije godine došli vanzemaljci. Našlo bi se i ministarstva i para, a bogami i posjetitelja, da se u Ulici Zmaja od Bosne umjesto Zemaljskog nalazi – Vanzemaljski muzej.

– A šta je ovo? – pitao bi tada vrli pitac neki na Odsjeku za alternativnu prahistoriju.
– Kamena kocka – spremno bi odgovorio kustos Bobi.
– Kamena kocka?! – iznenadio bi se pitac, koji je čuo za tajanstvene bosanske kamene kugle, ali nikad za tajanstvene bosanske kamene kocke.
– Tako je, savršeno obrađena granitna kocka nepoznate namjene, mada neki istraživači smatraju da je riječ o akumulatoru astralne energije – nastavio bi Bobi svoj uvježbani tekst. – Pronađena je sasvim slučajno, kad je prilikom rekonstrukcije sarajevske Ulice Kovači 2012. godine otkriveno da je cijela ulica bila popločana takvim granitnim kockama. Neki stručnjaci misle da je u stvari bila aerodrom za vanzemaljske svemirske brodove.

Ovako, austrijski Zemaljski muzej i nije nego vanzemaljski, bez svoje zemlje i posve izvan nje, muzej dakle ničije zemlje, i nikoga takav ne zanima. Prizori iz prethistorijskog života, kakvi se mogu vidjeti na paleolitskim kamenim fragmentima ili neolitskoj grnčariji iz arheoloških zbirki u takozvanom Bijelom svijetu, u Bosni i Hercegovini – zemlji bez muzeja – umjesto u Zemaljskom muzeju gledaju se, naime, na televiziji.

Svakako, radit će Bobi jednog dana u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, “šta je ovo?”, pitat će ga vrli pitac neki, “prikaz konja napadnutog strelicama, star tačno dvanaest hiljada godina, pet mjeseci i tri dana”, spremno će odgovoriti Bobi, “nevjerojatno, kojom metodom ste tako precizno odredili starost?”, zaprepastit će se pitac, a Bobi će odgovoriti: “Zapravo lako, na vrhu stranice je datum.”

Oslobođenje