Boris Dežulović: Politička ličnost kenozoika

Povezani članci

• Ni Čović ni Komšić, hvala
• Otvorena opstrukcija bh političara po pitanju pristupanja EU
• Sućut i druge lakrdije
• Stjepan Mesić: Ako ćemo sramotno šutjeti na provokacije apologeta ustaške zločinačke para-države, Hrvatskoj se crno piše
• Altteatar i Studio lutkarstva pripremaju predstavu za male i velike
• Amila Ramović: Ljudi koji se danas suprotstavljaju fašizmu su heroji koji nam osvjetljavaju put u mračnom vremenu

Otkako je izmišljeno telefonsko glasanje u televizijskom programu, političke stranke u regiji imaju organizirane cijele brigade telefonskih mučenika, najčešće regrutirane među partijskim omladincima, spremne da na zapovijed iz centrale bjesomučno vrte telefone podižući rejting svojim strankama ili stranačkim šefovima. Trenirani su ti mladi specijalci u posebnim kampovima, spremni da zovu zadani broj dvadeset četiri sata bez prestanka, bez jela i pića, obučeni da glasaju u svim uvjetima, bez telefonskog signala ili punjača za mobitel.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, u pet poslijepodne zvali iz SDP-a u Forum mladih da svi članovi podmlatka SDP-a hitno dođu u stranačku centralu, jer da se večeras kod Senada na Face TV-u glasa za ličnost godine, pa valja cijelu večer zvati televiziju i glasati za Zlaju. Oko sedam sati došao tako u stranku predsjednik Foruma mladih Kemal Beganović, jedva se dogegao na sprat kolike je cipele na nogama imao. “Kemo dragi, kolike su ti to cipele?”, zaprepašteno ga pitao Lagumdžija. “Broj pedes’ tri, šefe”, odgovorio ovaj ponosno, “jedva sam ih našao.” “Što si, bogati, obuo cipele pedes’ tri?!”, nije se Zlajo prestajao iščuđavati. “Kako što?”, iščudio se sad Kemo. “Pa jeste l’ rekli da dođemo i glasamo u što većem broju?”

Ostatak vica znate. U frtalj do sedam, sat vremena prije završetka izbora za “Političku ličnost godine” po izboru gledatelja Face TV-a, urednik Centralnog dnevnika Senad Hadžifejzović objavio je trenutačne rezultate glasanja. I nakon cijelog dana javljanja gledatelja, uvjerljivo je i dalje vodio Fahrudin Radončić, sa gotovo četrdeset posto telefonskih glasova, drugi je bio Željko Komšić sa dvadeset sedam, a treći Bakir Izetbegović sa manje od dvadeset posto glasova gledatelja. Zlatko Lagumdžija bio je tek peti, sa prolaznim vremenom od jedva četiri posto, dva i pol puta manje čak i od Martina Raguža.

Samo sat i frtalj kasnije, u osam sati, BH Telecom je zatvorio telefonske linije za glasanje i Face TV-u poslao konačne rezultate ankete. Kad tamo, fantastičan obrat – u izboru za političku ličnost godine pobijedio je Bakir Izetbegović sa veličanstvenih trideset tri posto glasova! Iznenađenjima, međutim, tu nije bio kraj: drugoplasirani Fahro pao je na dvadeset dva posto, skoro dvostruko manje nego prije sat vremena, jedva sačuvavši drugo mjesto pred nadirućim Zlatkom Lagumdžijom, koji je prešao i Komšića, osvojivši na kraju sjajnih dvadeset jedan posto telefonskih glasova gledatelja Face TV-a!

Danima je, eto, stranka Frahrudina Radončića mobilizirala članstvo za subotnje glasanje na Face TV-u, nije bilo portala u bosanskom kutku interneta, ni članka na tome portalu, da se među komentarima nije našao poziv članovima SBB-a da glasaju za svoga Fahru, cijelu tu subotu vrijedni su volonteri vrtjeli telefone, polomili se članovi Saveza za bolji rejting zivkajući 096240105, a Bakir Izetbegović za to vrijeme na bosanskom Pinku gledao indijsku seriju “Mala nevjesta”, malo čak i odrijemao, pa za vrijeme reklama, prije turske serije “Sila”, nazvao zeta Jasminka Akšamiju u BH Telecom – “Halo alejkum, Bakir ovdje” – i jednim jedinim pozivom riješio stvar.

Budale iz SBB-a, shvatili ste, cijelo vrijeme zvale krivi broj.

Nije to, istina, nepoznat fenomen: otkako je izmišljeno telefonsko glasanje u televizijskom programu, političke stranke u regiji imaju organizirane cijele brigade telefonskih mučenika, najčešće regrutirane među partijskim omladincima, spremne da na zapovijed iz centrale bjesomučno vrte telefone podižući rejting svojim strankama ili stranačkim šefovima. Trenirani su ti mladi specijalci u posebnim kampovima, spremni da zovu zadani broj dvadeset četiri sata bez prestanka, bez jela i pića, obučeni da glasaju u svim uvjetima, bez telefonskog signala ili punjača za mobitel.

U čemu je pak smisao takvih telefonskih anketa, jedna je od većih misterija suvremenog društva. Svi, ali baš svi što gledaju televizijski program u kojemu se glasa za najpopularnijeg političara ili stranku, znaju da te ankete i njihovi rezultati sa stvarnim raspoloženjem biračkog ili gledateljskog puka nikakve veze nemaju, svi – ali baš svi – znaju da će takva glasanja pokazati samo čija je partijska omladina organiziranija i tehnički potkovanija, a čija bolje raspoređena – kome, dakle, podmladak ima veće cipele, a kome zet radi u BH Telecomu – baš nimalo i ni po čemu nisu te ankete vjerodostojne, pa još dakle nimalije i nipočemije relevantne, pa ipak se stranke žive polome za što bolji plasman.

Cijeli dan trajalo je tako na Face TV-u glasanje za tu, kako se zove, političku ličnost godine, i samo u posljednjih sat vremena Bakir Izetbegović je popravio svoj rejting za lijepih četrnaest postotaka, a Zlatko Lagumdžija za cijelih sedamnaest. Da je Senadov Centralni dnevnik trajao još sat vremena, ispao bi Lagumdžija popularniji od Safeta Sušića i svih jedanaest zmajeva zajedno, najpopularniji bosanskohercegovački političar ikad u povijesti svih vremena, Bosanac stoljeća, milenija, Nove ere, “Politička ličnost kenozoika”.

Jasno, poslije Bakira.

Po završetku turske serije, Izetbegović bi po drugi put nazvao zeta – “Halo alejkum, opet ja” – i predsjednik SDA sa ukupno dva glasa opet bi bio uvjerljivo prvi.

Koji je, dakle, smisao, čemu sve to, moderna znanost još pouzdano ne zna. Postoji, istina, i teorija da je sve to ujdurma velikih telekomunikacijskih kompanija, koje na takvim idiotskim anketama – od telefonskog glasanja u televizijskim reality-programima i raznoraznim izborima za koješta koječega, do telefonskih predizbornih anketa i glasanja za političke ličnosti godine – mlate lijepe pare. Osamdeset pfeniga plus PDV po pozivu, dva poziva stanu u minutu, stotinjak mladih specijalaca Zlajine Socijaltelefonske partije da zovu sat i petnaest minuta, to je, samo trenutak da izračunam, petnaest hiljada maraka!

Računica je, doduše, točna, ali je teza nategnuta: od Bakirovih glasača, na primjer, BH Telecom je – kako vidimo – zaradio točno osamdeset pfeniga. Dobro, plus PDV.