Boris Dežulović o spomeniku preživjelom partizanu koji je oživio ustaške zombije

Povezani članci

• Видимo сe нa Фaрми
• Borka Rudić: Govor mržnje mora biti sankcionisan
• Kratko pismo iz Srebrenice broj 2 – nastavak
• ŠTA TO IMA HRT ŠTO NEMA RTS?
• Plač Mire Marković
• Pjesma o Robertu Ježiću:Ježeva kućica

Nikad nitko zbog iživljavanja nad spomenikom mladim splitskim antifašistima nije niti ukoren, nikad nikome nije stigla niti globa, nikad Grad i Država nisu dali ni kune da se taj spomenik očisti i uredi, nikad ispred njega nije stražario zaštitar, nikad pored njega policajac nije niti prošetao.

Isto su godište bili, Nebojša Borozan i on – generacija hiljadu devetsto dvadeset druga, golobradi devetnaestogodišnjaci s tek završenom srednjom školom – kad su onoga ljeta otišli u partizane. Nebojša iz splitskog Varoša, gradsko dite i igrač Radničkog nogometnog kluba Split, i on, seosko dijete iz malog mjesta kraj Zagreba, veliki navijač Građanskog.

Ratni put onoga prvog trajao je točno petnaest dana: jednog se dana zajedno s cijelom momčadi RNK Split, mahom jednako golobradim klincima, pridružio Prvom splitskom partizanskom odredu i otišao na Dinaru, drugi dan su ih otkrili i napali ustaše, četvrti dan ih zarobili, a petnaesti doveli na jednu ledinu u Ruduši kraj Sinja i tu im pucali u glavu.

Onaj drugi je imao više sreće. Preživio je prvih petnaest dana, preživio je i to ljeto i sljedeća tri i još cijelih pedeset pet. Iz onoga je rata na kraju izašao kao mladi major, pa se njegovo ime nije našlo ni na jednom od četiri hiljade spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi i žrtvama fašizma, koji će biti sravnjeni, minirani, oštećeni, devastirani ili uklonjeni kad iz sljedećega rata, četrdeset pet godina kasnije, izađe kao Vrhovni Zapovjednik. Kad utemelji Jedinu Nam i Vječnu Domovinu Hrvatsku, i iz historijske močvare vrati zombije iz streljačkog voda što su njegovim vršnjacima onomad pucali u glavu.

Konačno, prije tjedan dana i njemu su u Splitu podigli spomenik. Spomenik Utemeljitelju u cijeloj njegovoj natprirodnoj veličini podigao je jedan polupismeni veletrgovac u sklopu prizemne i vulgarne kampanje za jedne obične lokalne izbore, što je ispala otprilike točna mjera njegove natprirodne veličine.

Split tako danas ima spomenik i Franji Tuđmanu i Nebojši Borozanu, suborcima i vršnjacima, generacija hiljadu devetsto dvadeset druga: na Plokitama, u nekadašnjem Splitskom polju – danas zapuštenom parkiću kraj benzinske pumpe u središtu grada – išarana i popišana stoji skromna spomen-ploča Nebojši i šezdesetorici drugova iz Prvog splitskog partizanskog odreda, koji su s tog mjesta otišli ravno pred ustaške puške.

Kamena ploča na Plokitama jedina je od tri spomenika Prvom splitskom partizanskom odredu uopće preživjela Utemeljiteljevu vlast. Spomenik u Košutama, gdje su se cijeli dan borili s ustašama, i onaj u Ruduši, gdje su strijeljani, odavno su dignuti u zrak. Preostali, skromni spomenik golobradim splitskim antifašistima u parkiću na Plokitama bezbroj je puta za to vrijeme devastiran i oštećen, slova su čupana, a ploča šarana znamenima vojske koja ih je strijeljala, i stranke onog veletrgovca koji će na kraju spomenik podignuti i njihovu preživjelom vršnjaku.

I nikad nitko zbog iživljavanja nad spomenikom mladim splitskim antifašistima nije niti ukoren, nikad nikome nije stigla niti globa, nikad Grad i Država nisu dali ni kune da se taj spomenik očisti i uredi, nikad ispred njega nije stražario zaštitar, nikad pored njega policajac nije niti prošetao.

Onaj drugi je, dakako, imao više sreće.

I danas, tjedan dana nakon svečanog otkrivanja, uz pijanu pjesmu veletrgovca i njegovog ustaškog odreda, pred Utemeljiteljevim spomenikom dvadeset i četiri sata dnevno stražari jedan mrki zaštitar o gradskom trošku i dva naoružana policajca o državnom. I Grad i Država budno tako paze da netko Utemeljitelja ne otuče čekićem ili zalije bojom, da mu se ne popiša na nogavicu, išara zvijezdu petokraku na antifašističko čelo, ili ga, daleko bilo, sa pola kilograma dinamita ne digne u zrak. Da se tamo pridruži svom vršnjaku Nebojši Borozanu, partizanima iz Prvog splitskog odreda i drugovima s kojima je onoga ljeta otišao u partizane, a koji već dvadeset tri godine popišani, otučeni i išarani lete nad Hrvatskom.

Dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana tjedno, stoji tako počasna straža pred brončanim Utemeljiteljem.

Nije to, jasno, bila ideja kipara Zorana Jurića, nije on dovoljno talentiran za to, ali tek u skladnoj kompoziciji s dva pandura i jednim kick-bokserom iz zaštitarske službe ovaj je jedinstveni spomenički kompleks zapravo konačno dovršen. Tek sad, naime, to je istinski spomenik Utemeljitelju policijsko-zaštitarske države, u gradu u kojemu je jedini spomenik nekom partizanu koji do danas još nije letio u zrak – divne li ironije – upravo njegov: spomenik onom preživjelom partizanu iz generacije hiljadu devetsto dvadeset druge.

Nije to, eto, bila ideja, ali tek sad, s počasnom stražom koja pazi da ga netko ne išara, to je istinski spomenik Utemeljitelju policijsko-zaštitarske države, u gradu u kojemu je jedini partizanski spomenik kojemu bi danas veliko išarano slovo “U” pristajalo kao saliveno u bronci – još divnije li ironije – upravo njegov: spomenik onom preživjelom partizanu koji nam je vratio ustaše.

Pa kako to, nažalost, nije bila ideja, imam ja jednu: eno vam ona popišana, išarana i otučena kamena ploča u parkiću kraj benzinske pumpe, pa nju čuvajte, pička vam materina!

Globus