ENG
Boris Dežulović: Nedjelja kad je došao Vincent
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin da ispriča vic. Ima i on taj običaj, zovne u gluho doba noći s Boračkog jezera da ispriča vic.
Piše: Boris Dežulović
Elem, malezijski milijarder Vincent Tan na rasprodaji kupio FK Sarajevo, pa okupio upravu kluba da ih pita što mu valja uraditi da Sarajevo bude šampion BiH. “Šampion BiH?!”, iznenadili se na Koševu ambicioznošću novog vlasnika. “Da bi Sarajevo bilo šampion, morali biste napraviti isto što i s Cardiff Cityjem u Engleskoj: uložiti sto miliona eura, pa promijeniti klupski grb, boje, i na kraju ime kluba.” “Pare nisu problem”, odmahnuo je Vincent Tan, “šta s bojama?” “Pa, u Cardiffu ste tradicionalnu plavu klupsku boju promijenili u crvenu, ovdje znači obrnuto”, odgovorili mu u upravi, “promijenite bordo u plavu.” “A ime kluba?”, pitao na kraju novi vlasnik. “Jebiga”, rekli mu domaćini, “Željezničar.”
Nisu ni do sad u FK Sarajevu previše držali do Božića, ali ubuduće će ga bogami slaviti: na Badnji dan pojavio se konačno na Koševu Djed Božićnjak i donio vreću para. Svi oni što su cijelo ovo vrijeme tvrdili da Vincent Tan ne postoji – da je djedica u crvenom, što se s vrećom na leđima noću uvlači u dječje sobice i klupske uprave, tek marketinška izmišljotina korporativnog kapitalizma – ugrizli su se za jezik. Na potpisivanju ugovora u Titovoj 38b navodno se dogodio i manji incident, kad su mu neki skeptici pokušali skinuti umjetne brkove, uvjereni da je djedica u crvenom zapravo prerušeni Nihad Imamović, ali bio je to zaista bogati vlasnik Cardiff Cityja: u crvenoj majici velškog kluba u utorak se pojavio na Koševu i otkupio većinski paket klupskih dionica.
“Vidiš dolje Chelsea?”, rekao je, kaže legenda, Malezijac poslovnom partneru u počasnoj loži. “Istog takvog Želju ću da kupim, samo bordo.”
Vijest da je malezijski milijarder Vincent Tan kupio FK Sarajevo izazvala je, jasno, neviđenu euforiju u bordo polovici grada, ali i šire: najzad se, eto, pojavio famozni “strani investitor”, fantastično biće iz slavenske mitologije koje ulaže u propulzivne balkanske ekonomije, zapošljava desetine hiljada ljudi i pumpa nacionalni brutto dohodak. Već sutra, prošetat će bordo zeleni prvenstvom kao Ferhadijom i uzeti prvu titulu od Hidžre, neće možda u prvoj sezoni uzeti Ligu prvaka, ali nije ni Europska liga mala stvar, nepravedno je to potcijenjeno natjecanje, slit će se milijuni u klub, doći će atraktivna pojačanja iz malezijske Super Lige, procvjetat će Koševo.
“Poštovani gledaoci, šta je ovo, zumbuli i lale po celom terenu!”, urlat će u mikrofon Marjan Mijajlović. “Eno ga i kapiten Junajteda Vejn Runi protestvuje kod sudije, od leptira uopšte ne može da se igra!”
Sve o cvjetanju kluba znaju, uostalom, navijači Cardiff Cityja. Prije tri godine Vincent Tan je kupio taj velški klub, sanirao mu dugove i doveo ga najprije u finale Liga-kupa, a onda – nakon punih pedeset godina – u prvu englesku ligu. Pa u prvoj domaćoj utakmici rezultatom 3:2 pobijedio moćni Džekin City. Sve je bilo kao u bajci o crvenom djedici, pa ipak sa tribina su spasitelju zviždali i pjevali uvredljive pjesme.
Vincent Tan je, naime, tu stvar s liberalnim kapitalizmom shvatio na način da sa svojim privatnim vlasništvom može raditi što god hoće. Što je, jasno, manji problem. Veći je problem što stvar s liberalnim kapitalizmom upravo tako i stoji. Prije godinu dana novom je gazdi tako palo na pamet da promijeni grb i boje kluba. Od 1908., kad je ustanovljen pod današnjim imenom, pune stotinu i četiri godine igrao je Cardiff City u plavim dresovima, s plavom pticom – Bluebirdom, simbolom kluba – u grbu, prije nego je “strani investitor” nešto malo razmišljao pa zaključio kako bi bilo bolje da budu crveni, i da im u grbu umjesto bezopasne ptičice bude strašni zmaj. Uprava se vrdala nemušto tumačeći crvenog zmaja simbolom Walesa, ali gospodin Tan nije imao problem s vrdanjem: jednostavno je objasnio kako crvena boja i zmaj u Aziji imaju snažnu simboličku vrijednost, što prevedeno na engleski znači “snažni marketinški potencijal”.
Navijači mu, naravno, to nikad neće oprostiti, ali “strani investitor” se nije previše sekirao – Wales ima samo tri milijuna stanovnika, a sama Malezija deset puta više – pa je uskoro povukao još tri genijalna poteza: najavio je smjenu kod navijača omiljenog trenera Malkyja Mackaya, onda smijenio i sportskog direktora Iaina Moodyja, pa umjesto njega doveo potpuno nepoznatog Kazahstanca Ališara Apsalijamova. Što ne bi bio osobit problem da Apsalijamov nema dvadeset tri godine i nikad u životu nije radio ni u nogometu, ni u menadžmentu. Od kvalifikacija za sportskog direktora Cardiffa Kazahstanac, međutim, ima onu najvažniju: dobar je prijatelj Vincentovog sina, jednoga od njegovo jedanaestoro djece.
Neugodnu istinu korporativnog kapitalizma – da crveni djedica s poklonima u stvari ne postoji – navijači Cardiffa otkrili su tako na teži način. Do nesporazuma je došlo zato što navijače zanima samo nogomet i ništa ostalo, a vlasnika sve ostalo, sve zapravo osim rukometa. Dobro, nogometa, štogod, ista stvar. U stvarnom životu, naime, koncept božićne bajke je neznatno suprotan: ne kupuje Djed Mraz po Europi klubove njihovim navijačima, nego svojoj djeci.
– Šta je ovo? – vidno zbunjen odmotao je Vincentov sin maleni paket, umotan u sjajni zeleni papir na medvjediće.
– Paket dionica FK Sarajeva – odgovorio je otac veselo. – Klub jedan, iz Bosne i Hercegovine, bio dva puta šampion Jugoslovačke. Možeš se igrati s prijateljima, vidi: ovdje dođe sportski direktor, ovdje menadžer, a ovdje desni vratar.
– Sarajevo? – razočarano će mladac, rezignirano vrteći u rukama klub s Koševa. – Zayed je dobio Manchester City.
– Ne budi nezahvalan! – popizdio je na to Vincent. – Zayedov otac je šeik Mansour, zamjenik premijera i polubrat predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata! Sram te bilo!
Klub s Koševa, naime, u ovom trenutku – baš kao uostalom i nijedan klub iz bivše Jugoslovačke – na tržištu ne vrijedi jednog pfeniga. Sva je njegova vrijednost simbolička, jer iracionalni emotivni paket nema tržišnu cijenu: ima samo tržišni kapacitet. Vincent Tan s FK Sarajevom, ne znam smijem li to sad odati Benji, Durmi i ostalim navijačima, uopće nema ambiciju osvojiti Ligu prvaka: u boljem slučaju, njemu treba regionalni regrutni centar za trgovinu ljudima u Premiershipu, u gorem tek ulaz na tržište koje ga zaista zanima.
FK Sarajevo od toga neće imati baš ništa: pojavi li se sutra među zumbulima i lalama na Koševu desetogodišnji neki Ferhatović ili novi Safet Sušić, završit će već do nedjelje u kadetima Cardiff Cityja, pa na posudbi u Aberystwyth Townu, i nakon avantura na klupama Sweansea, Munchena 1860 i Trenkwald Admire karijeru završiti u malezijskom Selangoru.
Grubo će to biti triježnjenje iz božićne bajke o “stranim investitorima” sa šalovima lokalnih nogometnih klubova, željezara i drvnih industrija, gazdama što možda mijenjaju boje i grbove, možda i trpaju sav profit u svoj džep, ali zato zapošljavaju ljude. Nogomet je upravo metaforička ilustracija te bajke: od dvadeset osam igrača zaposlenih u ponosnom velškom “crvenom zmaju” iz Cardiffa, svega su tri Velšanina, od čega su trojica stabilne rezerve.
Niste, najzad, stvarno mislili da je nogometni klub u Sarajevu Vincent Tan kupio zato što je kao mali gledao rahmetli Haseta? Čovjek, podsjećam, ima jedanaestoro djece.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
