Boris Dežulović: Mečka za tajkune ili kako se predsjednik Josipović kupao gdje nitko ne smije

Povezani članci

• Koridor WC
• ANTISRPSKA HRVATSKA JE NEPOTREBNA
• Reforma do ukidanja same države
• Mladi su pokretači pozitivnih promjena, a ne slijepi sljedbenici!
• Nestašne olovke
• Politička roba s greškom

U parlamentarnoj demokraciji, kakva je Hrvatska, predsjednik Republike nema bog zna kakve ovlasti. Njegova je uloga, kako se to obično kaže, simbolična i protokolarna: tek s vremena na vrijeme odazove se kao visoki pokrovitelj kakve svečane godišnjice, provincijske smotre folklora ili Sinjske alke, a na godišnjem odmoru, o blagdanu Velike Gospe, u nekom marijanskom svetištu iz prvog reda izmrmori Očenaš, ili pak ležerno odjeven, u bijeloj košulji, u kakvom ubavom dalmatinskom mjestu svečano otvori novi suvremeni gat za kruzere.

Teško da nije znao

Trenutačni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kako znamo, nije osobito omiljen gost marijanskih svetišta, pa se nisu u Sinju pretjerano polomili pozivajući ga na blagdan Velike Gospe. Mnogo bolje Josipović stoji kod biznismena i takozvanih investitora: bit će da se zato, dok su ljudi iz Baške Vode odlazili na hodočašće Gospi Sinjskoj, Josipović o svom poslu uputio put Vrulje, odakle je dobio poziv da simbolično, protokolarno i svečano otvori novi, suvremeni gat za kruzere.

Bit će da je bilo tako: bit će, naime, da su Predsjednik i njegove službe pobrkale novi, suvremeni gat Vrulje u Šibeniku, čije je skoro otvaranje najavljeno baš toga petka, i prekrasnu, samo par kilometara od Baške Vode udaljenu uvalu Vrulju kraj Piska. Bit će, rekoh, da je bilo tako, jer inače bi ispalo da se Ivu Josipovića ovoga petka, na Veliku Gospu, u Pisku utrpali na ostakljeni leut-papamobil i odveli u Vrulju samo da svojom predsjedničkom pojavom i protokolarnim autoritetom legalizira beskrupuloznu, bezočnu i bespravnu gradnju vrujanskoga gazde Stipe Latkovića.

Što je točno ispalo, a što nije, objasnit će nam valjda iz Ureda Predsjednika, ali znamo što je bilo. A bilo je to da je predsjednik Republike na poziv žeževičkog poduzetnika ovoga petka obišao njegov ambiciozno kršteni Hotel resort Vruja na plaži Veliko žalo, bivše skromno izletište koje gazda Latković godinama bespravno nadograđuje i nadogrđuje, pretvorivši najljepšu plažu u najljepšoj dalmatinskoj obalnoj uvali u armiranobetonsku naplavinu s nakaznim mulom za vezivanje bogataških jahti i snobovskim bazenom nasred djevičanske plaže.

Ovaj predsjednik Republike, međutim, nije ni iz Velikog Trgovišča, ni iz slavonske Orahovice, već iz Baške Vode, par milja daleko od Velikog žala, i teško da je pobrkao šibensku i piščansku Vrulju. A još je teže da nije znao za Latkovićeve građevinske pothvate u Vruji, kojima se već godinama ustrajno bave i mediji, i Josipovićeva vlastita vlast.

Teško stoga da barem Predsjednikov protokol nije znao, pa da ga upozori kako je zbog devastacije zaštićene eko-zone u Vrulji Ministarstvo okoliša ove godine protiv Latkovića podnijelo optužni prijedlog makarskom sudu, a još teže da protokol nije znao kako su i mul na kojemu je gazda Latković dočekao Predsjednika, i bazen kojega mu je ponosno pokazivao, bespravne građevine koje su ove godine rješenjem inspekcije Ministarstva graditeljstva uvrštene u popis za uklanjanje.

Bespravni mul

A najteže će biti da se predsjednik Republike na djevičanski bijelom Velikom žalu ni u jednom trenutku nije zapitao kako to da na najljepšoj plaži u najljepšoj obalnoj uvali Dalmacije nema ni žive duše. Nije da je sezona baš toliko pobacila, eno maločas porat maloga Piska bio pun ljudi – a nisu došli zbog njega: nitko osim Latkovića i par njegovih ljudi u Mjesnom odboru Piska nije ni znao da u mjesto stiže tako važan gost – pa ipak se, eto, baš nitko od hiljada gostiju Piska, Brela i Baške Vode ne kupa u najljepšoj plaži na cijeloj rivijeri. Ako se Josipović pak to i zapitao, zapitao se u sebi, jer bi mu inače rekli da se nitko tamo već godinama nije okupao na Velikom žalu, kojega je gazda Latković proglasio ćaćinim gumnom i svojom privatnom plažom.

Objasnili bi onda Predsjedniku kako je Županija gazdi Latkoviću izdala urednu koncesiju da na Velikom žalu iznajmljuje suncobrane i ležaljke, ali da nikad za svih tih koncesijskih godina nije iznajmio nijednu, jer to nikad nije ni namjeravao. Objasnili bi mu da u rješenju o koncesiji na plažu u Vrulji, kao u svakom rješenju o koncesiji na pomorsko dobro, izrijekom stoji kako je „prostor koncesije pristupačan svima“, ali da je svejedno sve te godine more pred Velikim žalom ograđeno, a pristup „prostoru koncesije“ zabranjen, i da se mještani Piska, koji su se generacijama kupali u svojoj Vruji i na svome Velikom žalu, odavno više tamo ne kupaju.

Da se tamo, eto, deset godina nije okupao nitko osim – Predsjednika Republike. Pa bi saznao Predsjednik da se kupa na plaži na kojoj ni rođeni Piščani to ne smiju. Osim, jasno, ukoliko to nije ona „nova pravednost“ iz Josipovićeve političke legitimacije.

Što je pak točno bilo, a što nije, objasnit će nam valjda iz Ureda Predsjednika, ali znamo što je ispalo. A ispalo je da je tako da je Ivo Josipović – jednako kako će za mjesec i pol u Šibeniku svečano otvoriti novi, suvremeni gat Vrulje za vezivanje kruzera – ovoga petka svečano otvorio novi, bespravni Latkovićev mul u Vrulji. Još uvijek, istina, nedovoljno velik za vezivanje kruzera, ali gdje ima veza bit će i vezova: ispalo je, eto, da u ovlasti hrvatskog predsjednika – a da to sve ove godine nismo ni znali – osim visokog pokroviteljstva svečanih godišnjica, provincijskih smotri folklora i Sinjske alke, spada i predsjednička milost visokog pokrovitelja građevinskog kriminala i interesa lokalnih tajkuna.

Stipe Latković, uostalom, zna sve o tome: prije Josipovića, uživao je visoko pokroviteljstvo – a bogami i visoko kumstvo – Stipe Mesića. Ivo Josipović mu je, međutim, mnogo praktičniji, jer ljetuje u nedalekoj Baškoj Vodi, pa će valjda – dade li mu Gospa Sinjska zdravlja i mandata – u laganoj ljetnoj košulji doći i kada Latković nakon Vrulje Piščanima otme i zgradu stare škole, pa otvori nekakav Beach Luxury Spa & Wellness Kurac Palac Resort.

U parlamentarnoj demokraciji kakva je Hrvatska, uloga je predsjednika Republike, istina, simbolična i protokolarna, ali sitnije i jadnije od uloge hrvatskog predsjednika u povijesti demokracije nije bilo: tek s vremena na vrijeme odazove se, eto, na poziv nekog lokalnog gazde, da ga ovaj kao mečku pokazuje mještanima i polugolim turistima, pa odvede na imanje da mu svečano otvori privatnu plažu i na njoj bespravni mul. Da se gazda sutra ruskim jahtašima pohvali zajedničkom fotografijom u albumu s hrvatskim predsjednicima.

Ako je Hrvatska to i zaslužila, Vruja bogami nije.

Slobodna Dalmacija