Borac otpora Witold Pilecki: Dobrovoljno u Aušvicu

Povezani članci

• ČUDO U SINGAPURU
• Poniženi u mržnji
• ZALJUBLJENI KVAZIMODO
• Bajtal: Ako su ovo validni, valjani rezultati izbora, onda nešto s narodom nije u redu
• Metastaze oltarskog karcinoma vjerske, nacionalne i ideološke isključivosti
• Ovi nisu u stanju ni marendu osigurat

To je bio jedan od najhrabrijih poteza 20. stoljeća: 1940. dopustio je Witold Pilecki da ga sprovedu u koncentracioni logor Aušvic da bi o njemu napravio izvještaj. Međutim saveznici mu nisu vjerovali – a komunisti su ga čak proglasili izdajicom.

By: Mathias Plüss

Preveo: Ešref Zaimbegović

Varšava, zatvor Mokotow, 25. maj 1948.: Oko pola deset navečer zatvorenik Witold Pilecki, više puta odlikovani oficir poljske domovinske armije, doveden je u posebnu ćeliju. Nekoliko minuta kasnije bio je mrtav: metak u potiljak. To je preferirana metoda ubijanja koju koriste komunisti.

Mora se govoriti o ubistvu, o jednom sudskom ubistvu. Jer prema svim ljudskom mjerilima Pilecki je bio junak, koji se cijeli život borio za dobro. 1939. razorio je sa svojom četom sedam tenkova i tri aviona njemačkih okupatorskih trupa. U varšavskom ustanku 1944. branio je skoro sam strategijski važnu zgradu protiv dobro naoružanog okupatora.
Međutim to sve nije interesovalo nove vlastodržce poslije rata: Kao i najveći broj boraca podzemnog otpora Pilecki nije htio sovjetski dominiranu Poljsku – i zato je on, koji se svim zamislivim sredstvima borio protiv nacista, u iskvarenoj logici komunista bio “fašist” i “agent imperijalizma”, koga su konačno, zbog navodne špijunaže, osudili na smrt. Njegov leš bačen je u anonimnu masovnu grobnicu, njegova porodica je terorisana, njegovo ime je sistematski prešućivano. Zato je život Pileckog, zreo za film, do danas jedva poznat.

Dobrovoljno u Aušvic

Varšava, 19. septembra 1940., 6 sati ujutro: Witold Pilecki namjerno izlazi na ulicu – jer on zna da će Wehrmacht i SS danas provesti raciju. On će biti uhapšen i odveden u Aušvic. Upravo to je on i htio. On želi da vidi poznati koncentracioni logor svojim očima, da organizuje otpor, da razdrma saveznike i da pomogne zatvorenicima. Koliko mi znamo, Pilecki je jedini čovjek koji je dobrovoljno otišao u Aušvic.

Plan je sulud ali ipak funkcioniše, bar na početku. Pilickom uspjeva u logoru izgraditi veliku mrežu otpora. Krijumčari se hrana i lijekovi, priprema se ustanak. Kada u novembru 1940. sazna da će jedan zatvorenik biti otpušten šalje po njemu svoj prvi usmeni izvještaj u Varšavu. U martu 1941. stiže ovaj izvještaj u London – prvi zvanični dokument o Aušvicu u posjedu saveznika. Međutim oni ostaju pasivni, smatra se da izvještaj preuveličan.
To što Pilecki opisuje je stvarno drastično: iako ovaj prvi koncentracioni logor u Aušvicu nema nikakav pravi trakt za uništavanje kao naprimjer tri kilometra udaljeni Birkenau sa svojim gasnim komorama i ovdje ljudi umiru. Mnoge su stražati batinali do smrti, neki su padali i umirali na poslu, neke je odnio tifus. Da bi se srušio moral pretežno poljskih zatvorenika vršena su, na poljske blagdane, masovna strijeljanja.

„On bi im  naredio da se svuku“

Gerhard Palizs, glavni vođa SS grupe posebno se isticao kod ubijanja. Davao je prednost pištolju i dok se ne nađe slijedeća žrtva rado je zviždukao pjesmice. „Lijep momak, koji u logoru nikoga nije udarao, jer to nije bio njegov stil“,  piše Pilecki o njemu. Ponekad su mu „za zabavu“ priviđeni i civili – Pilecki opisuje tu scenu: „Palitzs je naredio djevojkama da se svuku i da trče po ograđenom dvorištu. Stajao je u sredini i dugo je birao, onda je nišanio, pucao i ubijao – sve po redu. Niko od djevojaka nije znao koja će odmah poginuti a koja će još neki trenutak živjeti.“
Sam Pilecki je više puta bio u životnoj opasnosti. Samo zahvaljujući medicinarima, koji su pripadali njegovoj organizaciji otpora, preživio je tifus i upalu pluća –bolesnici su normalno dobijali smrtonosnu injekciju.
Opasne situacije su nastajale i zbog toga što je Pilecki tajio svoj identitet. Da ne bi ugrozio svoju porodicu  u logoru se prijavio kao Tomasz Serafinski. To je bilo ime jednog, njemu nepoznatog, poljskog oficira, čiju legitimaciju je slučajno našao u Varšavi. Međutim više nego jedanput Pileckog su prepoznali novodošli i oslovili ga pravim imenom. Njegov nećak, koji je sa drugim 16- i 17- ogodišnjim učenicima doveden u Aušvic je je pjevao patriotske pjesme, uzviknuo je kad ga je ugledao: „Striče!“ Na sreću SS-ovci to nisu čuli.

Bez pomoći od saveznika

Ipak poslije dvije i pol godine u logoru Pilecki postaje nestrpljiv: ustanak zarobljenika, kako ga je on planirao, izgleda mu besmislen, ako istovremeno ne uslijedi napad spolja. Međutim saveznici, kojima je on slao sve češće molbe preko informacione službe poljskog pokreta otpora, ne shvataju ga ozbiljno. Kada konačno SS počinje razbijati njegovu organizaciju otpora odlučuje se za bijeg. „Može li se uopšte“, pita ga je jedan prijatelj iz organizacije otpora, „u Aušvic jednostavno ulaziti i izlaziti kad se hoće?“ – „Da, može se“, odgovora  Pilecki.
Naravno ne može to svako: potrebna je odvažnost, odlučnost i sreća i to sve u velikoj mjeri. Pilecki planira bijeg na Uskršnji ponedjeljak jer su tada kontrole manje stroge. Detalji su minuciozno planirani. Organizacija otpora obezbjedila mu je potrebne papire da bi mogao raditi u pekari koja je bila dva i pol kilometra izvan logora. Jedan bravar u Aušvicu mu je napravio duplikat ključa za vrata na pekari – na osnovi orginalnog otiska koji je donesen u jednom hljebu a koji je napravio jedan, sa planom upoznati, pekar.
26.aprila 1943. je kucnuo čas. Pilecki je određen za noćnu smjenu u pekari. Kada jedan stražar zaspi ide on, sa dvojicom kolega koji također hoće da bježe, da otvore vrata. Ključ funkcionira ali jedna šipka im spriječava put u slobodu. Iznenada iza njih stoji drugi stražar i gleda vrata i šipku. I ne primječuje ništa. U svakom slučaju ne daje alarm. Nekoliko sekundi kasnije oni su napolju. „Hladnoća je išla preko naših vrućih glava, zvijezde na nebu su treptale kao da hoće, pune razumjevanja, da nam namignu.“

Neočekivani susret

Oni trče iz sve snage. Na Visli opet imaju sreće: ključ od pekare odgovara slučajno katancu kojim su zavezani čamci. Oni prelaze rijeku i spašavaju se u bliskoj šumi. Uprkos teškom stanju oni uživaju u svakom trenutku u slobodi: „Sve nas očarava, mi volimo cijeli svijet.“ Još jednom postaje opasno kada se iznenada pojavi njemački vojnik i puca na bjegunce. Pilecki dobiva jednu bezopasnu ranu na plećki i četiri rupe na odjeći. Poslije šezdeset kilometara bjega dolaze u blizinu Krakova kod jedne familije koja im daje utočište.

Na kraju posjećuje Pilecki komandanta lokalne jedinice poljske domovinske armije koja se bori protiv njemačkih okupatora. Kad on sazna njegovo ime to je iznenađenje: to je Tomasz Serafiński – onaj čovjek „pod čijim imenom sam toliko mnogo dana sjedio u paklu.“

Oba Serafinska, pravi i lažni, padaju u zagrljaj. „Srdačno smo se izljubili i momentalno smo postali prijatelji“, piše Pilicki. Kasnije je Serafinski zbog zloupotrebe imena propatio – bio je zatvoren i mučen.

Izvještaj Pileckog

Sudbina Pileckog je još puno tragičnija. Poslije bijega on piše prvi opširan izvještaj o Aušvicu – radi se ustvari o prvoj vjerodostojnoj potvrdi holokausta koja je dospjela u ruke saveznika. „U Birkenau“, piše Pilicki, „se ubijaju gasom cijeli transporti ljudi koji se dovoze vozovima i autima – ponekad i više hiljada dnevno. Pretežno Jevreji.“  Međutim ne vjeruje mu se a kada mu se ipak vjeruje tada se smatra da je svaka akcija bezizgledna.

Na drugoj strani puno željena sloboda za njegovu zemlju izgleda sve dalja. Doduše Nijemci su protjerani 1945. ali to za Poljsku nije pobjeda. Nastaje satelitska država po volji Moskve, koja je obilježena brutalnim čistkama. Pilecki, koji se ni u kom slučaju ne želi tome prilagoditi, biva praćen, hapšen, mučen. U zatvoru mu vade nokte. Kada mu mučitelji prijete sa hapšenjem porodice, potpisuje on već pripremljeno priznanje koje nije ni pročitao. To je istovremeno i njegova smrtna presuda.

1990., kratko po krahu komunizma, Pilecki je sudski rehabilitovan. 2000. godine je  prvi puta objavljeno obimno izdanje njegovih izvještaja o Aušvicu. 2006. posthumno mu je dodjeljen orden Bijelog orla, najviše priznanje Poljske.

Od prošle godine se varšavska masovna grobnica sistematski ekshumira. Izvađeni su ostaci više od sto žrtava komunizma. DNA testovi još nisu završeni. Moguće je da se ostaci Pileckog nađu još ove godine.

spiegel.de