BOLESNO DRUŠTO

Izdvajamo

• Riječ je, dakle, o krizi demokracije kao sustava i o bolesti društva. Paradoksalno je, mada ne i nerazumljivo (s obzirom na američki utjecaj) da su te pojave najizraženije u državama što do godine 1990. doista nisu bile demokratske. No, pod firmom demokracije u njima je vlast preuzela zlosretna koalicija što ju se ne može nazvati drugačije nego klerofašističkom. Prednjači Poljska, slijedi Slovačka (kojoj je, gle čuda, za vrijeme naci-fašisičke okupacije na čelu kolaborantske vlasti bio katolički svećenik!), a i Hrvatska se trudi da ne zaostane. Svima njima jedini je oslonac Washington, jedina suvisla politika je ona antiruska (koja bi se u slučaju nekadašnjih članica Varšavskog ugovora još nekako mogla i shvatiti, ali u slučaju Hrvatske, sljednice Jugoslavije, nikako).

Povezani članci

• BHT1 I FTV: KAKO PRATITI SARAJEVO FILM FESTIVAL
• Milan Rakovac: Ako mira na Balkanu ne bude, neće ga biti nigdje…
• Papa vas ne gleda
• Pervertirano informiranje
• Petar Fehir: Kuharica
• Gore je bolje

U današnjoj Hrvatskoj jedini otpor – organizirano i efikasno – ali ne fašizaciji, nego posljednjim ostacima nikada do kraja uspostavljenoj demokraciji pružaju strukture i pobornici nacionalističko-klerikalne vlasti koja bi najradije promijenila Ustav, izbacila iz njega ZAVNOH (Zemaljko antifašističko vijeće narodnog oslobođenje Hrvatske) i javno proglasili današnju Hrvatsku sljednicom, sa svim konzekvencama što iz toga proizlaze, Pavelićeve ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Tako, eto, stvari stoje s bolesnom demokracijom i bolesnim društvom. Bolest traži liječnika. Gdje ga naći, prije no što pacijent umre?

Sasvim marginalno, gotovo sa sramom (koji bi itekako bio na mjestu), hrvatska je medijska scena zabilježila činjenicu da je Evropski parlament ocijenio Hrvatsku kao “bolesnu demokraciju”. Da bi netko od čelnih ljudi države, odnosno vlade na takvu ocjenu reagirao, da bi je komentirao – ni u primisli. Šutnja je najbolji lijek za sve što nam (njima!) nije po volji. A negativni komentari na račun Hrvatske množe se kako u samoj Evropskoj uniji (naročito zbog nepriznavanja arbitraže u graničnom sporu sa Slovenijom), tako i u najutjecajnijim evropskim medijima (a to nisu oni kojima je glavna vijest da je neka starleta povećala obujam grudi). O svemu tome u Hrvatskoj se šuti, o svemu tome golemi dio hrvatske javnosti pojma nema. Ali je zato iz dana u dan bombardiran propagandom što ga želi uvjeriti kako je Hrvatska puna (!?) neprijatelja hrvatske države (a tko je onda glasao za izdvajanje iz Jugoslavije?), kako je Hrvatska okružena neprijateljima, pa smo na tragu te koliko glupe, toliko i opasne fraze, pogoršali odnose praktično sa svim susjedima. Hrvatska, barem ova tzv. elita koja ne ispušta vlast iz ruku, ostala je zarobljenik ideje kako Hrvatska ovamo, tj. na Balkan i u jugistočnu Evropu ne spada, kako joj je mjesto negdje drugdje. Gdje? Na to vjerojatno ne znaju odgovor ni najzadrtiji povijesni revizionisti koji se ujutro bude i svake večeri tonu u san s idejom da “mi nismo kao oni”. O povijesnim, stoljećima starim vezama naroda regije, o ispremiješanosti nacija i religija, o tome nitko ne vodi brigu, jer to – kao – nikada nije ni postojalo. Tako barem kažu “genijalni” stručnjaci za odnose s javnošću (koje vlada hrpimice zapošljava, mada, budimo iskreni, ova zemlja nema ni jednoga koji bi zasluživao takvo ime). Oni, na tragu rigidne desnice ponavljaju kako Hrvatskom, a pogotovo hrvatskom medijskom scenom gospodare “djeca Jugoslavena, udbaša i kosovaca”. Paranoidno, da ne može biti više, ali prolazi. Za sada barem. Treba se nadati da će i zaslijepljena javnost jednoga dana progledati.

Kada se to dogodi, shvatit će da je i na početku teksta navedena ocjena Evropskog parlamenta o Hrvatskoj kao o bolesnoj demokraciji, nedorečena i nepotpuna. Jer, kamo sreće da imamo posla samo s bolesnom demokracijom u Hrvatskoj! Ne, mi se danas srećemo s epidemijom koja je zahvatila demokraciju kao sustav i koja je naša društva pretvorila u bolesna društva. To je prava i jedina dijagnoza: bolesna društva. Demokracija je kao sustav postupno degenerirala i svela se na održavanje višestranačkih izbora, odnosno na predsjedničke izbore u “kolijevci demokracije”, kako Amerikanci vole tepati svojoj zemlji, ali na izbore u kojima ima najviše šansi onaj tko ima najviše novaca. Kakva sposobnost, kakva pamet, tko za to pita? Takvi izbori mogu u Bijelu kuću dovesti jednoga Donalda Trumpa, čovjeka koji je – u usporedbi s protukandidatkinjom Hillary Clinton – obećavao, tako dugo dok se držao tekstova što su mu ih pisali njegovi suradnici. Čim se, međutim, dokopao twitera i počeo sam, osobno, informirati Amerikance i svijet o tome što i kako misli, pokopao je sva nadanja što su ih, svemu usprkos, gajili oni koji su povjerovali obećanjima o “normaliziranju odnosa s Rusijom”, o “nenametanju američkog načina života drugima” i o “suzdržavanju od nepotrebnih ratova”. Trumpova Amerika troši goleme svote na naoružanje, prodaje oružje (pa on i jest poslovni čovjek, trgovac) za basnoslovne svote režimima kojima se, da zaista vjeruje u ljudska prava u koja se inače kune ne bi smjela ni približiti i prijetiti svima i svakome (od Rusije koja još uvijek krajnje suzdržano reagira, pa do Sjeverne Koreje koja se možda čini najmanje važnom, mada je istodobno iznimno opasna).

Riječ je, dakle, o krizi demokracije kao sustava i o bolesti društva. Paradoksalno je, mada ne i nerazumljivo (s obzirom na američki utjecaj) da su te pojave najizraženije u državama što do godine 1990. doista nisu bile demokratske. No, pod firmom demokracije u njima je vlast preuzela zlosretna koalicija što ju se ne može nazvati drugačije nego klerofašističkom. Prednjači Poljska, slijedi Slovačka (kojoj je, gle čuda, za vrijeme naci-fašisičke okupacije na čelu kolaborantske vlasti bio katolički svećenik!), a i Hrvatska se trudi da ne zaostane. Svima njima jedini je oslonac Washington, jedina suvisla politika je ona antiruska (koja bi se u slučaju nekadašnjih članica Varšavskog ugovora još nekako mogla i shvatiti, ali u slučaju Hrvatske, sljednice Jugoslavije, nikako).

I sve one, treba to jednom javno i jasno reći, rade na razbijanju Evropske unije koja, pogotovo u obliku što je predlaže vođa njemačkih socijal-demokrata, Martin Schultz, naime kao Sjedinjene Države Evrope, Americi ne odgovara. Washingtonu odgovara sklop nacionalnih država, odnosno državica što će sve više tonuti u svoju prošlost i hraniti se mitovima o toj prošlosti i kojima će biti lako nametnuti basnu o prijetećoj ruskoj invaziji i o  potrebi što jačeg oslonca (čitaj: ovisnosti) o Americi. Bolesna demokracja kakvu je Evropski parlament detektirao u Hrvatskoj samo je vanjski simptom bolesnog društva što je u manjoj ili većoj mjeri prisutno u cijeloj Evropi, na njezinome istoku pogotovo. Za sada još oni koji vjeruju u ono što je demokracija nekada bila (i što bi trebala biti), a to je vlast iz naroda i za narod, ne posustaju. Najbolji primjer su demonstracije nekoliko desetaka tisuća ljudi u Beču protiv nove tek formirane vlade u kojoj je ključni partner desna Slobodarska stranka. Oni koji u Hrvatskoj s velikim uvjerenjem govore kako niti ovdje postoji fašizacija, niti itko u svijetu više spominje antifašizam, trebali bi pogledati snimske s demonstracija u glavnome gradu Austrije (i registrirati parole “Protiv fašizma” i “Otpor!”). U današnjoj Hrvatskoj jedini otpor – organizirano i efikasno – ali ne fašizaciji, nego posljednjim ostacima nikada do kraja uspostavljenoj demokraciji pružaju strukture i pobornici nacionalističko-klerikalne vlasti koja bi najradije promijenila Ustav, izbacila iz njega ZAVNOH (Zemaljko antifašističko vijeće narodnog oslobođenje Hrvatske) i javno proglasili današnju Hrvatsku sljednicom, sa svim konzekvencama što iz toga proizlaze, Pavelićeve ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Tako, eto, stvari stoje s bolesnom demokracijom i bolesnim društvom. Bolest traži liječnika. Gdje ga naći, prije no što pacijent umre?

portalnovosti.com