Bleiburg u srcu Sarajeva

Povezani članci

• Kako je preigrana Grčka
• Goran Sarić: Igmanov Povratak u budućnost
• SDA, po običaju, laže
• Tko je kvisling među bh. Hrvatima?
• OBILJEŽENA 20. GODIŠNJICA ZLOČINA U TRUSINI
• Goran Sarić: Zapad protiv Putina: pucaj, pa reci “Stoj!”

Foto: nap.ba

Sarajevo nije stiglo pravo ni odahnuti od dernek-afere protuzakonite proslave rođendana kirurga Jusufa Šabanovića u “Golf klubu” na kojoj se okupila gradska “elita”, unatoč zabrani okupljanja kao i zabrani rada ugostiteljskih objekata, i u stilu najdekadentnijih rođendanskih proslava, poput one prošlogodišnje zagrebačkog gradonačelnika i USKOK-ovog optuženika Milana Bandića, na kojem mu je rođendansku čestitku otpjevala sama ondašnja predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, a na vrata već kuca novi dernek.

Naime, Počasni bleiburški vod zajedno s Ravnateljstvom dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, najavili su održavanje komemorativne svete mise za žrtve komunističkog režima u sarajevskoj Katedrali Presvetog Srca Isusova 16. maja 2020., pod vodstvom vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića. Jasno je da simbolika Bleiburga već odavno nadilazi dušobrižnički karakter funkcionirajući kao pokušaj rehabilitacije ideologije ustaškog režima. I dok gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, bar u prvi mah, u tome nije vidio ništa sporno, antifašističke udruge, mnogi građani, pa i članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović su s nevjericom dočekali ovu vijest o odavanju počasti poraženoj fašističkoj ideologiji, objavljenu uoči Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom koja, doduše, danas u Europi djeluje pomalo kao puki deklarativan čin obzirom na kontinuirano jačanje desnice, rasizma i nacionalizma. Pobjeda nad fašizmom, od prije punih 75 godina, u europskom je sjećanju sve bljeđa.

Rimokatolička Crkva, kao i svaka druga vjerska institucija u sekularnoj državi, mora imati autonomno pravo organizirati i voditi vjerski obred tj. svetu misu u crkvenom prostoru dogod sam obred ni na koji način ne krši državne zakone i ne ugrožava prava i slobode ostalih građana. U kontekstu vjere, nije sporna niti namisao molitve za duše poginulih, neovisno o tome jesu li bili pravednici ili ratni zločinci. Čak štoviše, molitve za duše ratnih zločinaca čine se smislenije pa i opravdanije od svih ostalih zbog njihove opterećenosti grijehom. Ovdje se, međutim, uopće ne radi o uplitanju u unutarcrkveno pitanje jer ovaj događaj niti nije unutarcrkveno pitanje. Radi se o političkoj provokaciji koju je važno razotkriti i vidjeti koje se namjere njome pokušavaju ostvariti. Dodatni je problem što BiH uopće nema zakon koji bi zabranio isticanje ustaških ili nekih drugih fašističkih obilježja.

Jedan od razloga neodržavanja komemoracije u Bleiburgu je taj što je Austrija 2018. prepoznala pravu narav bleiburškog okupljanja i proširila svoj postojeći Zakon o zabrani simbola, unoseći u njega zabranu isticanja ustaških simbola iz razdoblja NDH, pod prijetnjom kazne od 10.000 eura. U Hrvatskoj se isticanje takvih simbola u javnom prostoru sankcionira Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji, isticanje parola koje potiču na nacionalnu, vjersku ili rasnu nesnošljivost, kažnjava novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 3.000 kuna. Zbog vrlo neujednačene sudske prakse, Vlada RH je 2017. godine osnovala posebno povjerenstvo koje je izdalo preporuke prema kojima je isticanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” zabranjeno, osim u iznimnim situacijama u kojima se komemorira Domovinski rat obzirom da su ga tijekom rata koristile postrojbe HOS-a. Time je, naravno, uneseno više zbrke, nego što je išta riješeno, jer istu rečenicu, koju zakon zabranjuje i za koju je moguće biti kažnjen, u najsvečanijim državnim prilikama izgovaraju predstavnici braniteljskih udruga i tada ona nema neprilično značenje tj. ne vrijeđa javni red i mir i ne potiče na nacionalnu nesnošljivost!? Ova je zakonska nedosljednost došla do izražaja 1. maja ove godine prilikom obilježavanja 25. godišnjice vojno – redarstvene operacije Bljesak i odavanja počasti poginulim braniteljima Domovinskog rata kod spomen – obilježja u Okučanima, kad je predsjednik Zoran Milanović napustio svečanost, u trenutku kad se jedan od sudionika ceremonije koji je trebao položiti vijenac neposredno prije predsjednika, skinuo u odoru sa znakom i grbom “Za dom spremni”, smatrajući da je riječ o organizacijskom propustu i namjernoj provokaciji. Iako je zbog ovog napuštanja, predsjedniku prosvjedno pismo uputio ministar branitelja Tomo Medved, a u svojim izjavama su taj čin osudili premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, stav predsjednika je potpuno jasan te podjednako zakonski utemeljen i moralno čist – napuštanje komemoracije nema značaj uskrate odavanja počasti braniteljima već iskazuje jasan stav o nepristajanju na manipulacije braniteljskih udruga.

Budući da BiH takav zakon, koji bi zabranjivao ustaške simbole ili geste, uopće nema, problem je u tome što se vlast i policija nemaju na što pozvati ukoliko žele spriječiti bleiburško okupljanje. To znači da okupljeni neonacisti obučeni u ustaške uniforme mogu na sav glas izvikivati “Za dom spremni Poglavniče” i ostale pozdrave i pokliče iz vremena NDH, a policija nema nikakvog zakonskog temelja da ih u tome zaustavi, a kamoli uhapsi ili kazni. Zato kad bilo koji političar govori o tome kako ovu bleiburšku misu treba zabraniti, on govori bez pravnog temelja što je u smislu pravnog postupanja jednako relevantno kao da je, naprimjer, izveo dramski monolog ili recitaciju.

Ukoliko 6 dana nije dovoljno da se takav zakon donese u hitnoj proceduri, preostaje samo “spontano” protestno okupljanje građana.

Budući da je riječ o političkom događaju, važno je razotkriti koje se namjere njime žele ostvariti. Što se tiče NDH, dovoljno se podsjetiti na jedanaest tisuća žrtava ustaškog terora u Sarajevu i tzv. Luburićevu vilu na Skenderiji kao mjesto upisano u pamćenje svih Sarajlija koji su tijekom četiri godine rata svjedočili jecajima i krikovima ljudi koje su koljači Maksa Luburića u podrumu vile najzvjerskije mučili, a o čemu svjedoče i ostatci njihovih unakaženih mrtvih tijela zakopanih u njenoj neposrednoj blizini. Hoće li nadbiskup, kardinal Puljić moliti i za žrtve ustaškog režima i time iskazati autentični smisao kršćanske ljubavi, oprosta i pomirenja? S visokim stupnjem sigurnosti je moguće pretpostaviti da se organizator događaja kao niti pastva ne okupljaju radi toga.

Sarajevo je proteklog septembra pokazalo zavidnu političku zrelost u organizaciji i realizaciji gay pridea kakvog se ne bi posramili niti Berlin ili San Francisco. Na isti način, mirnim i dostojanstvenim okupljanjem, treba iskazati stav grada o ovom pokušaju da se dodatno destabilliziraju bosanskohercegovački i hrvatski međudržavni odnosi jer ovo i nije drugo doli nastavak politike destabilizacije i novi pokušaj hrvatske diplomacije da međunarodnoj javnosti prikaže Sarajevo kao netolerantnu utvrdu islama u srcu kršćanske Europe. U prilog tome ide i izjava Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koordinacije hrvatskih stranaka na čelu s HDZ BiH, koji svako protivljenje održavanju komemorativne svete mise ocjenjuje “gnusnim i zlonamjernim napadom” i “još jednim u nizu sustavnih napada na Katoličku crkvu i Hrvate u Bosni i Hercegovini” spominjući kako političari koji su se ovom događaju usprotivili ugrožavaju bosanskohercegovačko društvo “vlastitim neodgovornim ponašanjem i kontinuiranim poticanjem političke netrpeljivosti i nestabilnosti”. Nije li to vrlo slično izjavama bivše predsjednice Grabar-Kitarović o islamskoj radikalizaciji BiH?

I što onda s tom bleiburškom misom usred Sarajeva? Ona, po svojoj intenciji, nije primarno vjerski obred, već politička poruka i pokušaj rehabilitacije ustaške ideologije. I dok svijet obilježava pobjedu nad fašizmom, Sarajevo se pokušava prikazati centrom obilježavanja propale fašističke ustaške ideologije ili, ukoliko se tome usprotivi, centrom vjerske netolerancije i radikalizacije. Ako Sarajevo na ovo odšuti da bi time pokazalo svoju toleranciju, time će dokinuti njen smisao. Ona, naime, mora prestati na granici dopuštanja fašizma i svake druge netolerantne ideologije. Ovom neuspjelom političkom pokušaju destabilizacije, zato treba odlučno, ali vrlo organizirano, mirno i staloženo, jasno pokazati da Sarajevo nije lako obmanuti pa što god odlučili političari, tim prije što su im, nepostojanjem adekvatne zakonske regulative, donekle vezane ruke.