ENG
Blaženi Ivo Lučić
Autor/ica 👤Dragan Markovina
Povezani članci
Čitav problem Ive Lučića i njemu sličnih je, da se ne lažemo i ne umotavamo u celofan, u tome što je plemenita vizija Maksa Luburića, jednako kao i nešto blaža varijanta Franje Tuđmana, doživjela potpuni krah i sad bi on sve dao da to nije tako. Lučić pripada onom posebnom soju ljudi kojima pojedinačne ljudske sudbine ništa ne znače. Sav je posvećen cilju. Domovini, krvi i tlu. Tu je tzv. humano (ako ide) odnosno nehumano (ako ne ide) preseljenje ljudi iz njihovih domova sasvim normalno. Bitan je jedino teritorij i ništa drugo
Postoje dva temeljna problema s domaćim fašistima. Prvi je da nikad ne priznaju da su fašisti, a drugi da bi uvijek nekako mijenjali povijest, ali im baš nešto ne ide. Ove dvije karakteristike naravno savršeno se uklapaju u već prepoznato zaklinjanje desnice u red i državu, pri čemu svaki put nakon njihovog boravka na vlasti, vlada totalni nered i pustoš u državnoj blagajni. O moralnom potonuću u „duhovno obnovljenoj“ zemlji da ne govorimo. Nije u redu, jer nije tema razgovora, vađenje nečije privatne biografije, ali obično se nekako tako namjesti da u ishodištu svakog velikohrvata (i inih da ne bi bilo nesporazuma), čuči gorljivi čuvar komunističkog režima, što su skloni kasnije prešućivati u svojim biografijama.
Nema tome niti sedam dana, kako je uvaženi znanstvenik i povjesničar dr. sc. Ivo Lučić mrtav-hladan izjavio kako treba obratiti pažnju na Bošnjake koji otvoreno pripremaju rat i samo što nisu krenuli na goloruki i slobodarski hrvatski puk u Bosni i Hercegovini. Fali još samo da napiše kako će prva na udaru biti hrvatska nejač pa da nam do kraja otkrije uzore. Malo je nezgodno što mostarski Bošnjaci, a među njima i moji susjedi i prijatelji, pamte kako im je Kažnjenička bojna HVO-a dolazila u dvorišta ispred zgrada, sa maramama zelene boje i oglašavala da svatko te boje ima pet minuta da napusti vlastiti dom. Pa su onda po starom dobrom običaju žene i djeca u ponižavajućoj koloni protjerani na drugu strane Bulevara, u spaljeni grad bez vode i struje, dok su im braća i očevi prvo internirani na stadionu, a zatim na heliodromu.
Stari most u vrijeme rata dok ga Pralajk nije naciljao: Lučićeva vizija budućih odnosa Bošnjaka i Hrvata
PHOTO: Stock
Ili možda uvaženi profesor, poput neugaslog Nedjeljka Mihanovića, misli da je logor na Heliodromu bio visoka umjetnička institucija u kojoj se praizvodila Mala Floramy. Pretpostavljam također da je uvjeren kako su Stari most (inače spomenik pod zaštitom Unesco-a) srušile tajne službe, a nikako višesatna artiljerijska vatra HVO-a, jednako kao što i pokolj u Ahmićima nije izveo Dario Kordić, nego podli Englezi, eh ne bi li tako ocrnili istinoljubive i uvijek samozatajne Hrvate izložene međunarodnoj zavjeri.
Jer naime, poznato je, svi imaju nešto protiv Hrvata i Hrvatske, ali traje ta Zvonimirova lađa, zahvaljući samoprijegoru puka i hrabrim vojnicima koji nikad nisu napadali tuđe.
Eh, te devedesete: Vlažni snovi Ive Lučića
PHOTO: Stock
Svakakvih budalaština je uvaženi profesor nadrobio u tom svom članku. Tako doznajemo da je prozreo lukavog Aliju Izetbegovića, koji je (ah kakvog li grijeha) izjavio da ćemo u Bosni i Hercegovini imati ili građansku republiku ili građanski rat. Čisto me zanima što profesor Lučić ima protiv građanske republike. To što nije hrvatska možda? Dalje, novopronađeni znanstvenik proglašava lažnom svaku pomisao na jedinstvenost Bosne i Hercegovine, na njezinu multikulturalnost i izmiješanost, kao čistu političku propagandu, koju trpimo već stoljećima. Pretpostavljam s, nažalost kratkotrajnom, iznimkom u jedinoj nam i vječnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz sav ovaj rat s neprijateljima hrvatskog naroda, stigao se Lučić i osvrnuti na trećerazrednu poziciju Hrvata u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, koji da su uvijek bili šikanirani i u neravnopravnoj poziciji. Ma nemoj? To što je Branko Mikulić bio jedan od najmoćnijih ljudi u toj zemlji i što je Ante Marković bio posljednji savezni premijer, svjedoči naravno samo o njihovoj izdaji vlastitog naroda (kako jednom napisa za Lovrenovićevo odnarođivanje iz Varcar-vakufa i katoličke tradicije).
Čitav problem Ive Lučića i njemu sličnih je, da se ne lažemo i ne umotavamo u celofan, u tome što je plemenita vizija Maksa Luburića, jednako kao i nešto blaža varijanta Franje Tuđmana, doživjela potpuni krah i sad bi on sve dao da to nije tako. Lučić pripada onom posebnom soju ljudi kojima pojedinačne ljudske sudbine ništa ne znače. Sav je posvećen cilju. Domovini, krvi i tlu. Tu je tzv. humano (ako ide) odnosno nehumano (ako ne ide) preseljenje ljudi iz njihovih domova sasvim normalno. Bitan je jedino teritorij i ništa drugo. Ne postoji za Lučića individua, slobodan razvoj pojedinca kojega bi recimo isključivo zanimala (jedina istinska) duhovna sloboda. Ne, nego lijepo, zapišat ćemo ovaj komad zemlje; do ovdje Mi Hrvati, odavde balije. Napravit ćemo poneku karaulu, a vrijedi razmislit da u skoroj budućnosti ove pogane iz miješanih brakova i ostale nacionalne izdajnike negdje interniramo. Možda opet u Dretelj, tamo je već postavljena infrastruktura.
Autor/ica 👤Dragan Markovina
