Bitka za Zagreb na svjetskom studiju psihijatrije

Izdvajamo

• Da Milan Bandić nije tako iznenada promijenio mjesto boravišta i više ga nema u utrci za već sedmi mandat – koji bi jamačno dobio, jer mu svi protukandidati zajedno nisu ni do gležnja po sposobnosti, okretnosti i znanju kako se dobivaju izbori u Zagrebu – svibanjski izbori u Zagrebu ne bi bili ni približno toliko neizvjesni kao što su sada budući da su njegovi protukandidati praktično preko noći bili primorani žestok protubandićizam u kampanji zamijeniti neuvjerljivom retorikom na granici lakrdije. I pogubili su se. Praktično svi odreda, jer se iz druge galaksije vidi kako u baražu nebuloznih obećanja – u koja sami ne vjeruju – nema ni logike niti smisla.

Povezani članci

• Jataci i hajkači
• Splitsko-dalmatinska županija skriva podatke o koncesijama
• Zidari i trgovci
• Merkel u klasnoj borbi
• Pomaže Bog, a i Alija i Tito
• Ovako će izgledati Kerumov spomenik Tuđmanu (FOTO)

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

Gleda te ravno u oči i – laže. Mrtvo ozbiljan/na. A govori neistinu. Ima zvučnu titulu ili je notorna sirovina jučer ispala iz opanaka na pasištu koza, ali prekonoćno pun/a kao brod. Ima poprilično škole iza sebe, čak status znanstvenika/ce, članstvo u HAZU, poziciju vođe na sveučilišnoj katedri i projektna iskustva prekograničnog značenja, zastupnik/ca je u tzv. Visokom domu, ministar/ica, ili vodi prestižnu instituciju, a – laže. Nije za vjerovati kakve laži valja. Nije ga/ju sram praviti od moralne gotovine, prezimena, titule i pozicije – veresiju. I očekivati da su ljudi ovce, pa će bezrezervno vjerovati svemu što kaže ime i prezime, titula i pozicija u tzv. društveno-političkoj hijerarhiji. Danas su – u tzv. globalnom selu (H. M. McLuhan) – vrlo rijetki hlebinci te vrsti. Ako nisu interesni kameleoni ili razočarani izborni ignoranti, pa svojom apstinencijom zapravo krivotvore izborni učinak i relativno većinsku biračku tzv. volju pretvaraju u notorno meketanje stada utjeranog u obor. Zagreb je preslika CRO izborne borbe za (pre)vlast  koja – dok je takva kakva jest – ne sluti nikakvim boljitkom

Marijan Vogrinec

„Gordana Pasanec iz građanske inicijative ‘Zagreb te zove’ priopćila je da je prijavila HDZ zbog sukoba interesa jer se u spotu njihova kandidata za gradonačelnika Zagreba Davora Filipovića koriste povijesnim uspjesima hrvatskih sportaša“, objavila je Hina, što je samo još jedna u nizu indikativnih činjenica o tomu koliko prljavštine, političkog lopovluka i moralne bijede razvojnim vizijama deficitarnih stranačkih izbornih stožera pliva površinom (ne)službenih kampanja za održanje/osvajanje pozicija vlasti. Sada u lokalnoj/regionalnoj samoupravi – izbori jamačno sredinom svibnja – ali prljavštine, podmetanja i udaraca ispod pojasa, tzv. sukoba interesa, etc. nisu pošteđeni, je li, ni europarlamentarni, ni parlamentarni niti predsjednički. I nije samo HDZ – jedina u tri desetljeća RH politička stranka među cca 170 registriranih prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitih građana – potrebit temeljita ribanja najagresivnijim deterdžentom protiv okorjele (pred)izborne prljavštine. Teško da bi se među ostalima u političkoj areni našlo čistunca za uzor i bez mane.

E sad, istina ili ne – ovisno o tomu tko i s koje strane gleda, odnosno u što (ne) vjeruje – HDZ prati i medijski razglašen navodni krimen iz doba naprasne abdikacije bivšeg predsjednika denver plave ZNA SE opcije i premijera Ive Sanadera: „Jadranka, zapamti, izbori se dobivaju s dvije trećine novca ispod stola i samo trećinom na stolu“. To je, znâ se, ona priča o tada glavnom tajniku Branku Bačiću i Jadranki Kosor, oktroiranoj netom na obje dužnosti „dragoga Ive“ (Sanadera), pred hrpom „prljavih“ dva milijuna kuna i 300.000 eura koje su tajili nekoliko mjeseci te crnoj torbi u kojoj su – kad se novac nikako nije dao oprati legalnom uplatom na HDZ-ov bankovni račun – predani tada glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. Kao, ne znamo otkud taj novac u stranačkom sefu, čiji je i čemu je imao poslužiti. Sic transit. Taman se bila zakuhala gadna afera Fimi media, pa…

Puna šaka brade

Ostalo je povijest, s Ivom Sanaderom iza rešetaka i svako malo na terapijama – kao što se i ubojica dvoje talijanskih turista, kontroverzni poduzetnik Tomislav Horvatinčić, prešetava po „terapijama“ i pije kavu na samoborskim štekatima umjesto da već odavno guli u zatvoru kaznu od četiri godine i 10 mjeseci – ali i inim tajnama kojima se sve pojedinosti jamačno nikad neće doznati. Je li pojeo vuk magarca. S tim da je još itekako preostalo i vukova i magaraca.

Puna šaka brade da se HDZ samo u jednom slučaju koristio povijesnim uspjesima sportaša u svomu predizbornom spotu u korist svog aduta za budućega gradonačelnika hrvatske metropole. I da se to događa samo u spotu u kojemu bivši poznati vaterpolist Perica Bukić diže rep Filipoviću iz prostorija Vaterpolo kluba Mladost u Zagrebu, uz svu silu pehara i inih priznanja/odličja za sportske uspjehe Mladosti. „Kakve veze ima pehar Vaterpolo kluba Mladost s HDZ-om?“ – pita Gordana Pasanec. Nikakve. HDZ ničim nije zaslužan za uspjehe tih vaterpolista, baš kao što sportske momčadi (npr. nogometna reprezentacija) u međunarodnim utakmicama hadezeovski drže ruku na srcu dok se intonira hrvatska himna. HDZ je to nametnuo davnih godina: svoju gestu počasti državi, odnosno državnoj himni kao nacionalnu. Svi ostali građani tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, uključivo sve političare inih stranaka, u takvim prigodama, je li, odaju počast u stavi mirno, s rukama položenim niz tijelo, uz bokove.

„Privatizirati sportske uspjehe kluba u kojem su sudjelovale generacije sportaša je sramotno“, priopćila je Pasanec. „Mnogi od njih se ne bi složili da dio velike sportske povijesti bude prikazan kao simbol podrške bilo kojoj stranci, a kamoli HDZ-u. Budući da se klub financira javnim sredstvima, radi se o čistom sukobu interesa.“ I školstvo se financira, je li, javnim novcem, ali Davora Filipovića s buljukom zombija iz izbornog stožera iza leđa i pozvanim tv-kamerama nije bilo srâm nenajavljeno i nepozvano nahrupiti u glazbenu školu u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, pa je ravnateljica bila primorana pozvati policiju jer ne dopušta da se javnu instituciju i učenike zloupotrebljava za stranačku predizbornu promidžbu. Bila HDZ-ova ili čija već. HDZ-ov tzv. trećepozivac u kampanji (nakon što su Plenkoviću odbili kandidirati se Damir Vanđelić te navodno i Dragan Primorac i Kolinda Grabar-Kitarović…), koji je imao odglumiti gubitničkog izbornog zeca u korist sedmog mandata Milana Bandića i njegove daljnje simbioze sa denver plavom ZNA SE opcijom u zagrebačkoj vlasti, našao se na suhom. Bandić je naprasno napustio ovaj svijet – a još se „ne znâ“ gdje, kako i zašto, jer se upola mlađu bivšu misicu službeno ne dovodi ni u kakvu vezu s njegovom smrću – pa se HDZ-ova kampanja morala iz temelja i preko noći resetirati.

Lik koji je na brzaka instaliran za predsjednika Skupštine grada Zagreba namjesto abdiciranoga HDZ-ovog Drage Prgometa, Davor Filipović, na Plenkovićev je daljinski upravljač udarnički dizao ruku i za svaku ključnu Bandićevu glupost (npr. za gradski proračun) i tako mu držao glavu iznad vode u kritičnim okolnostima prijetnje izvanrednim izborima, sada se opet bacio „dokazivati“ Zagrepčanima kao – Bandićev ljuti kritičar/oponent. Sic transit. Filipovićeva kampanja, tvrde utjecajniji politički analitičari, postala je lakrdijom u kojoj Filipović igra prljavo, laže ili ne znâ o čemu govori, pa i glumatačkom „koreografijom“ svojih nastupa izaziva javni podsmijeh. Je li, obećati Zagrepčanima kako će im – izaberu li ga za gradonačelnika – „izgraditi tvornicu lijekova protiv raka“, odnosno virusa SARS-CoV-2, a za rak i dalje nema lijeka niti je znanost otkrila sve tajne kobnog virusa, pomalo graniči s maloumnošću. Iz dva razloga: prvo, takvu tvornicu i kad bi bilo realno ne može izgraditi jedan gradonačelnik, pa ni hrvatske metropole, i, drugo, Zagrepčani nisu psihijatrijski slučajevi da im se baš u svemu može prodati muda pod bubrege. Pazi: tvornicu lijekova za rak! Bandić je svojedobno prodavao – i tada krajnje blesavo, ali… – tunel kroz Medvednicu prema Stubičkim Toplicama, podzemnu željeznicu, most preko Save s izlazom na Aveniju Bologne u Vrapču, sljemensku žičaru, novi nacionalni stadion i sportski kamp Maksimir – Svetice, podzemne javne garaže ispod bivšeg Trga maršala Tita i HNK, prometna rješenja i ekološko zbrinjavanje otpada (zatvaranje odlagališta na Jakuševcu), etc.

Naravno da nikad ništa nije ostvario od tih obećanja. U 20 godina svojih šest mandata nije izgradio ni pola metra nove tramvajske pruge, a žičara na Sljemenu je tajnovito zdrobila 100 milijuna dodatnih kuna, ukupna joj se cijena gradnje udvostručila (najskuplja u Europi, sic transit) i još nema uporabnu dozvolu niti se znâ kada će je dobiti. Da Milan Bandić nije tako iznenada promijenio mjesto boravišta i više ga nema u utrci za već sedmi mandat – koji bi jamačno dobio, jer mu svi protukandidati zajedno nisu ni do gležnja po sposobnosti, okretnosti i znanju kako se dobivaju izbori u Zagrebu – svibanjski izbori u Zagrebu ne bi bili ni približno toliko neizvjesni kao što su sada budući da su njegovi protukandidati praktično preko noći bili primorani žestok protubandićizam u kampanji zamijeniti neuvjerljivom retorikom na granici lakrdije. I pogubili su se. Praktično svi odreda, jer se iz druge galaksije vidi kako u baražu nebuloznih obećanja – u koja sami ne vjeruju – nema ni logike niti smisla.

Predizborna kilometraža

Na kraju dana bi se moglo dogoditi da izbornu prevagu u drugom krugu odnese aktualna v.d. gradonačelnica Zagreba i predsjednica BM 365 – Stranke rada i solidarnosti, profesorica komparativne književnosti te hrvatskog jezika i književnosti koju je Bandić 2000. godine iz školstva bio uveo u politiku (tajnica Gradske organizacije SDP-a) i od tada je stalno uz njega. Ona bolje od ijednoga protukandidata znâ iz prve ruke kako diše milijunski Zagreb i kako (ni)je moguće rješavati njegove probleme. Jest da je izborni favorit Tomislav Tomašević – prvak parlamentarne platforme Možemo! i godinama najvidljiviji protubandićevski društveno-politički aktivist, kojem i rejtinške ankete bezrezervno daju prednost, no u konačnom se rezultatu računaju golovi, a ne pretrčani kilometri, skokovi, količina prolivenog znoja… Predizborna pak kilometraža, broj skokova, kante prolivenog znoja nekolicine među već tucetom rivala za Bandićev tron u gradu koji raspolaže s proračunskih cca 14 milijardâ kuna već se i znatno prije službenog početka kampanje jedva ičime mogu mjeriti ili usporediti s prethodnim izborima.

„Kako se bliže lokalni izbori“, zapisat će novinar Večernjeg lista Zvonimir Despot, „obećanja političara sve su luđa!“ To se posebno odnosi na Zagreb, u kojemu su se kampanje preko noći trebale preokrenuti nakon iznenadne smrti Milana Bandića. Njega nema, pa nema ni glavne mete, ali obećanja ima, i to u stilu – obećanje ludom radovanje. Možda je najizdašniji u tim obećanjima kandidat HDZ-a Davor Filipović. On je u svojim promišljanjima budućnosti Zagreba otišao tako daleko da je svojim potencijalnim biračima obećao kao prvu zadaću gradnju tvornice za proizvodnju svakakvih cjepiva, pa i onog protiv raka! To što cjepivo protiv raka ne postoji, nije problem Filipoviću. On i tako sigurno misli bar sto godina unaprijed! I to što ni mnoge bogatije zemlje nisu realizirale takvu ideju, ni to nije važno. Bitno je da se dobro bubne, i da dobro odjekne, koliko god bilo ludo! Filipović je od kampanje napravio pravu lakrdiju. Zar je to najbolji kandidat HDZ-a?

Dobro, ekonomist je, ne mora znati nešto o medicini, ali svatko malo pismeniji ipak zna da nema cjepiva protiv tumora. No, da je to glavni prioritet budućeg gradonačelnika Zagreba, kako je to postavio Filipović? Doista za ismijavanje. Nije li već i njegovo bauljanje u kampanji vidljiv dokaz da HDZ-u baš i nije bilo stalo rušiti Bandića kad su Filipovića pustili u utrku? Tome može biti dokaz i izjava Bandićeve zamjenice ovih dana da bi se oni i HDZ uvijek dogovorili i dobro surađivali, a da su samo izbori malo znali izazvati napetosti. Bandića nema, pa kako sad da HDZ istakne novog kandidata, i da tako prizna da je Filipović bio samo lutka?“ A tko kaže da se ista igra Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti i HDZ-a ne može nastaviti i bez „našeg Milana“ (Radio Sljeme, sic transit), sada s Jelenom Pavić-Vukičević? Ona je itekako već iskusna u toj igri, a HDZ-ova dobro podmazana logistika čuda radi u izbornoj krojačnici, pa…

Koliko je god HDZ-ov Filipović nedopečen u kampanjskim filipikama, pa mu se, je li, ozbiljniji pûk grohotom smije i odmahuje rukom – „sveučilišni profesor, pa vâlja takve gluposti!?“ – ni ostatak protukandidatskoga krda ne zaostaje baš mnogo. No, primjećuju neki politički analitičari, nešto su slabiji vizionari od Filipovića, ali… Nadmetanje u obećavanju brda i dolina kojima žele pridobiti povjerenje hlebinaca jamačno će potrajati i dobivati na žestini nelogičnosti sve dok ne otkuca utiha tzv. izborne šutnje. Neki je dan lakonotni gubitnik dvaju prošlih izbora (predsjedničkih i za Hrvatski sabor) Miroslav Škoro, kandidat Domovinskog pokreta kojoj je stranci bio skinuo svoje ime i prezime u nastavku, u zapadnozagrebačkom naselju Gajnicama zauzeo središnji plato parka i manje-više opetovao iste fraze kao i prethodno u drugim gradskim četvrtima. Folklor: buljuk naručenih simpatizera i znatiželjnika, plavi kombi s pićem, bučan razglas koji tutnji njegovim pjesmama, mikrofoni, na brdašcu iza kombija skupina djece iz svega se glasa dere: „Škoro, Škoro, Škoro, Škoro…!“ Slavonac od glave do pete kamenih, imotskih korijena poželio biti „zagrebačkim ocem“, pa – bude li izabran – „jamči“ građanima da će „već od jeseni imati besplatne vrtiće“, zatvorit će odlagalište otpada Jakuševac“, eko-bombu, „inicirati izgradnju suvremene bolnice“ i „nacionalnog nogometnog stadiona“…

Inače, Škoro je balvan u HDZ-Plenkovićevom oku, Davor Filipović ga ne propušta podbosti kada god stigne, pa mu spočitavaju da je kandidaturu za gradonačelnika Zagreba najavio baš na dan Bandićeva pokopa, a potom je na brzaka iskoristio i smrt Dinamove nogometne legende Zlatka (Cice) Kranjčara te objavio kako bi novi, suvremeni nacionalni stadion nazvao njegovim imenom. „Jako nisko, jako jeftino!“ – ironično primjećuje novinar Despot. „A da, i Filipović je obećao besplatne vrtiće! Kome onda dati glas, njemu ili Škori? Birači su jako zbunjeni, ali – kako rejtinški stoje u aktualnim ispitivanjima javnog mnijenja – ne doživljavaju ni Filipovića niti Škoru. I jedan i drugi prodaju muda pod bubrege, iako imaju nekakve ekonomske doktorate znanosti koje pak ne doživljava – svjetska znanost.

Među brdima i dolinama neutemeljenih predizbornih obećanja aspiranata na bivši Bandićev tron nije ne vidjeti, je li, i besplatna kazališta, galerije, muzeje, sportska nadmetanja, frizere, etc. za umirovljenike, što im „kani omogućiti“ bivša Tuđmanova savjetnica, HDZ-ova ministrica pravosuđa, pa neuspješna predsjednica propale stranke Demokratskog centra, do neki dan „umirovljena političarka“, itd. neovisna kandidatkinja Vesna Škare-Ožbolt. „Jedna od mjera za naše sugrađane treće životne dobi bit će tzv. zagrebačka kartica koju će od Grada Zagreba dobiti svaki zagrebački umirovljenik. Zagrebački umirovljenik će iz gradskog proračuna mjesečno na karticu dobiti 500 kuna koje će moći taj mjesec koristiti isključivo za kulturu, sport i usluge zagrebačkih obrtnika kao i na dio troškova komunalnih usluga.“ Neki cjepidlaka će pitati Škare-Ožbolt zašto nije i kina ubacila u svoju karticu. Ili, drži da kina nisu dio kulture?

Apstraktna linija obećanja

Tomislav Tomašević, ipak najizgledniji kandidat za gradonačelnika, ako se u međuvremenu ne dogodi nešto nepredvidljivo, također bi zatvorio Jakuševac, otvorio centar za gospodarenje otpadom te primijenio cijeli set kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih rješenja za bolji život ljudi u Zagrebu. Praktično, nudi sve što i ostali plus resetiranje gradske uprave te reviziju svih ugovora Grada s privatnim poduzetnicima. E sad, budući da je Bandić zadužio Zagreb za cca dvije milijarde kuna, malo je problem kako u tim okolnostima primjenjivati nove razvojne mjere. Tomašević pak tvrdi da to nije problem i da se – bez poskupljenja komunalnih usluga i prireza – ta pitanja mogu riješiti iz tekućih prihoda. Živi bili… Dakako, prođe li na izborima. Zanimljiva je s tim u vezi i ideja kandidata Davora Nađa (saborski zastupnik, kandidat stranke Fokus iz Svete Nedelje) koji bi iz gradske birokracije otpustio točno 4000 „suvišnih“ ljudi. Otkud mu taj broj, vrag će znati, samo, jest činjenica da se prije temeljite analize ne može unaprijed, na neviđeno otpuštati ljude. Raskidati ugovore o radu koji su zaštićeni zakonom i kolektivnim ugovorima, etc.? Tomašević bi pak „višak“ raspoređivao na druge poslove, pa… npr. u ured za obnovu Zagreba od potresa, koji kani osnovati.

Na istoj apstraktnoj liniji obećavanja brda i dolina – „učinimo to zajedno“ – igra i SDP-ov kandidat Joško Klisović koji je, pak, rejtinški izgledniji od Filipovića ući u drugi izborni krug s Tomaševićem. Gdje Tomašević odnosi uvjerljivu pobjedu? Ako se, također, u međuvremenu ne dogodi nešto nepredviđeno. A moguće je. U političkom cirkusu Bijedne Naše su i nemoguće stvari već odavno – moguće, pa… I kad tzv. političari lažu, a svjesni su da lažu, misle da govore istinu. To je fenomen koji bi vrijedilo proučavati i na najuglednijim svjetskim studijima psihijatrije.

Gleda te ravno u oči i – laže. Mrtvo ozbiljan/na. A govori neistinu. Ima zvučnu titulu ili je notorna sirovina jučer ispala iz opanaka na pasištu koza, ali prekonoćno pun/a kao brod. Ima poprilično škole iza sebe, čak status znanstvenika/ce, članstvo u HAZU, poziciju vođe na sveučilišnoj katedri i projektna iskustva prekograničnog značenja, zastupnik/ca je u tzv. Visokom domu, ministar/ica, ili vodi prestižnu instituciju, a – laže. Nije za vjerovati kakve laži valja. Nije ga/ju sram praviti od moralne gotovine, prezimena, titule i pozicije – veresiju. I očekivati da su ljudi ovce, pa će bezrezervno vjerovati svemu što kaže ime i prezime, titula i pozicija u tzv. društveno-političkoj hijerarhiji. Danas su – u tzv. globalnom selu (H. M. McLuhan) – vrlo rijetki hlebinci te vrsti. Ako nisu interesni kameleoni ili razočarani izborni ignoranti, pa svojom apstinencijom zapravo krivotvore izborni učinak i relativno većinsku biračku tzv. volju pretvaraju u notorno meketanje stada utjeranog u obor. Zagreb je preslika CRO izborne borbe za (pre)vlast  koja – dok je takva kakva jest – ne sluti nikakvim boljitkom.