Biskup Mate katoličkim papa Franovim drumom, a don Stanko zavičajnom franjevačkom šumom

Povezani članci

• Nikola Samardžić: Srpski balvani na evropskom putu
• Svi tako rade, što je čudno?
• Od Evrope smo daleko i po izbornom „cirkusu“
• POGREŠAN PRESTUP
• Kosovo: Kritika kafanskih heroja
• Stipe Mesić: Moramo se suprotstaviti fašizaciji Hrvatske

Foto: dubrovackabiskupija

Vrhunac je bahatosti imenovanoga, inače svojim podrijetlom i svjetonazorom tipičnog predstavnika „Crkve u Hrvata“ koja je metastazirala (i) po dubrovačkom kraju, da si on uzurpira pravo javno prosuđivati što je (ne)dostojno Dubrovnika. Po istom principu, a, kao „ezati“ Dubrovčanin, i s većim pravom od njegovoga, ja mu, a valjda nijesam jedini, mogu kontrirati da se on baš ovakvim istupima i prosudbama legitimira nedostojnim crkovne funkcije koju upražnjava.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

„Uskrsno svjetlo nas osposobljava za drugačiji pogled na životne probleme“ naslov je (pred)uskrsne poruke biskupa dubrovačkog msgr. Mate Uzinića, a koju poruku je razradio u homiliji naslovljenoj „Dopustimo uskrsnuću da nas zahvati“ na svečanoj uskrsnoj misi u ne baš prepunoj dubrovačkoj katedrali, na kojoj su uz Dubrovčane sudjelovali i, kako stoji na službenim biskupijskim stranicama, „turisti iz raznih krajeva svijeta koji uskrsne blagdane provode u Dubrovniku“, a „za sve starije i nemoćne koji na Uskrs nisu mogli doći u crkvu, misu iz katedrale prenosio je Radio Dubrovnik.“ Tako sam i ja šlepajući se uz ove „starije i nemoćne“ na pola uha, između ostalih kućnih aktivnosti, slušuckao radijski prijenos događaja i trznuo se tek na samom kraju ne vjerujući vlastitim, prekasno naćuljenim ušima što su zapravo (na)čule.

Frano je dubrovački oblik muškog imena Franjo, što ezatim (dubrovački sinonim za dalmatinsko „fetivi“) Dubrovčanima omogućuje da sljedbenike aktualnog reformskog poglavara univerzalne Katoličke crkve zovu „franovci“, za razliku od „franjevaca“, koji su u Hrvatskoj i posebice Herceg-Bosni rodonačelnici oprečne nac(ional)ističke sljedbe koja si uzurpira ime „Crkva u Hrvata“.

Biskup Mate je u tom „franovačkom“ duhu, između ostaloga, poručio kako propovjednici i svjedoci Isusova uskrsnuća u ovom okrutnom svijetu i ovim teškim vremenima trebaju ne samo o uskrsnuću govoriti ili ga liturgijski slaviti nego ga trebaju životom pokazati. Zato propovijedati i svjedočiti Isusa Krista danas znači pokazati svima da se „u prihvaćanju s vjerom Isusa Krista uskrslog događa…preobrazba svih naših ovozemaljskih križeva i dobiva smisao svako naše ustajanje i neodustajanje jer uskrsnuće postaje i naša životna stvarnost. Osobni susret u vjeri s uskrslim Gospodinom, koji nas otvara za ljubav i daje nam nadu da se usprkos svemu možemo ostvariti, osposobljava nas za preobrazbu nas samih, naših obitelji, Crkve i naroda. Tada postajemo slobodni poput Gospodina koji se i u najtežim trenucima svoga života darivao drugima, ljubio ih, opraštao im, svjedočeći na taj način, pa i u doživljaju napuštenosti od Oca, da smrt nema zadnju riječ.“

A zadnju riječ na misi u „svojoj“ katedrali uzeo si je katedralni župnik dr.don Stanko Lasić, za kojega, ruku na srce, ne možemo reći da je u svom nastupu upotrijebio ijednu jedincatu grubu riječ, nije opsovao ni Boga, ni Gospu, ni svetoga Vlaha ni blaženoga Alojzija, ni papu Frana ni biskupa Matu, ni citirane ni ostale poruke iz netom odslušane biskupove propovijedi; ne možemo reći niti da je učinio bilo što neprilično, na primjer, da bi, uvjeren da razglas to ne može registrirati, pustio mirišljivoga goluba analnog rasterećenja, ili olakšao se ne mogavši više izdržati pritisak u mjehuru uzdajući se da neće procuriti ispod zastora propovjedaonice… Ne, on je, kao dugogodišnji katedralni župnik i ponajbolji poznavatelj lani proslavljene i monumentalnom, 600 stranica enciklopedijskog formata debelom odnosno širokom, monografijom ovjekovječene tristogodišnje povijesti dubrovačke prvostolnice, samo povukao najneviniju paralelu između onih slavnih vremena prije dvjesto i više godina kad su knez i ostali predstavnici vlasti Dubrovačke Republike obvezatno u posebnim katedralnim škabjelima nazočili ovakvim i sličnim „važnim liturgijskim činima“, za razliku od ove današnje katastrofe kad svjedočimo da na svečanoj uskršnjoj misi u Katedrali nema predstavnika ni gradske ni županijske vlasti. I još je, kako stoji u službenom biskupijskom izvješću, „dodao kako nije dobro da se to događa te predložio da se zajedničkom koordinacijom ta dobra tradicija međusobne odvojenosti i suradnje u Gradu njeguje i čuva.“ U izvješću ne stoji, ali ja sam, tada već usredotočen na radijski prijenos, razgovijetno čuo završnu don Stankovu poruku da „to nije dostojno Dubrovnika“.

Eto još jednog drastičnog primjera kakvom smo teroru povjesničara (umjetnosti, crkve itd.) izloženi mi današnji nastavljači vrste homo sapiens u Dubrovniku. Ako je u nečemu Republika bila rigidnija, netolerantnija, pa i zaostalija od svoje neposredne turske odnosno hercegovačke okoline, dakle ako se u nečemu ne bismo trebali ugledati u naše slavne pretke, onda bi to bilo upravo pitanje vjerske nesnošljivosti. Katolička vjera je bila jedina i isključiva službeno priznata i dopuštena, državna vjeroispovijest, a nekatolici, pa čak ni emin, osobni predstavnik sultana, formalnog suverena, nisu smjeli ni prespavati unutar gradskih zidina. (Iznimka su bili Židovi, ali oni nisu smjeli noću napuštati svoj zidom pregrađeni geto u Žudioskoj ulici.). Dakle, knezova politička DUŽNOST je bila prisustvovati „važnijim liturgijskim činima“ u dubrovačkoj prvostolnici. U današnjoj (formalno) sekularnoj hrvatskoj državi i Gradu Dubrovniku u njoj, odnosni čelnici nemaju tu dužnost, i nitko ih zbog nesudjelovanja na takvim obredima ne bi smio prozivati, a posebice ne javno, a ponadasve ne s oltara, a još posebnije i još „ponadasvenije“ ne neposredno nakon onakve propovijedi svoga biskupa . S druge strane, i župan Dobroslavić i gradonačelnik Vlahušić deklariraju se, koliko mi je poznato, kao praktični katolici, pa kao takvi imaju ljudsko, kršćansko, pa i politič(ars)ko PRAVO, možda i obiteljski običaj, pohoditi (uskrsnu) misu npr. u svojim matičnim ili zavičajnim župnim crkvama.

Vrhunac je bahatosti imenovanoga, inače svojim podrijetlom i svjetonazorom tipičnog predstavnika „Crkve u Hrvata“ koja je metastazirala (i) po dubrovačkom kraju, da si on uzurpira pravo javno prosuđivati što je (ne)dostojno Dubrovnika. Po istom principu, a, kao „ezati“ Dubrovčanin, i s većim pravom od njegovoga, ja mu, a valjda nijesam jedini, mogu kontrirati da se on baš ovakvim istupima i prosudbama legitimira nedostojnim crkovne funkcije koju upražnjava.

I na koncu postavljaju se dva „pitanja svih pitanja“. Je li don Stanko postupao samostalno i ovim svojim završnim istupom doveo svoga biskupa pred svršen čin, ili je to ipak učinio u dogovoru s njime? I drugo, je li moguće da baš nijednom dubrovačkom novinaru ova „sitnica“ nije zaškripala, a svi su „detaljno“ slikom i riječju izvijestili o živopisnoj i (turistički) atraktivnoj uskrsnoj atmosferi na Stradunu, pa i u Katedrali; ili ih je auto- odnosno urednička cenzura spriječila da to primijete?