Biskup Košić odbija vjernike

Povezani članci

• Smrt i sloboda
• Tuđmanova djeca
• Braniteljska mirovina za starački išijas i bolna leđa
• Nas i Rusa 300 milijuna
• Na Parku prinčeva
• Vesna Rajnović: Maks Luburić je bio ustaški koljač, a ne hrvatski domoljub

„On je moralna veličina“, govorio je biskup Vlado Košić ljubeći ruke Dariju Kordiću po njegovu slijetanju na zagrebački aerodrom poslije izdržane zatvorske kazne, na koju je osuđen odlukom Haškoga suda „za planiranje i poticanje na zločine počinjene u Ahmićima 16.4.1993. godine“. Prisjetimo se, tom je prilikom bešćutno likvidirano 116 nevinih civila Bošnjaka uključujući žene i djecu. Kada biskup ljubi ruke jednom takvom ratnom zločincu, naravno da u tom činu ljubljenja ruke nema ničega od božijeg poslanstva, ničega evanđeoskoga a još manje ičega kršćanskoga, dapače tim činom se biskup Košić praktički „odrekao“ Isusova nauka i „napustio“ njegovu lađu. On ljubi zločin umjesto da ljubi istinu i umjesto da širi ljubav on potiče zlo.

Biskup Košić svih ovih godina emitira poruke koje se u najmanju ruku ne očekuju čuti od jednog svećeničkog lica koje bi trebalo biti posvećeno promicanju dobra, ljubavi i razumijevanja. Nikada se nitko iz redova Katoličke Crkve u Hrvatskoj nije javno ogradio od njegovih uznemiravajučih poruka. Prisjetimo se samo nekih. One koji su prisiljeni napustiti Hrvatsku i tražiti sreću negdje drugdje, jer su u ovih 30 godina hrvatske samostalnosti „domoljubi“ sve popljačkali a biskupi dobili podbratke, one koji u takvoj Hrvatskoj nisu imali ni radnoga mjesta, ni budućnosti, ni šanse, nazvao je dezerterima. Za presudu hercegovačkoj šestorki će reći da je skandalozna, a ustaštvo za njega nije fašizam i zločin već legitimna obrana Hrvatske.

Nije se našao niti jedan biskup u Hrvatskoj, niti jedan jedini svećenik koji će pitati i tražiti odgovor od biskupa Košića za takve nehumane i nekršćanske stavove. Ne samo da se nije našao nitko u redovima Crkve koji će se od takvih mišljenja ograditi, već kada su pojedinci u Hrvatskoj izvrgnuli kritici njegove proustaške stavove, dobili su odgovor Hrvatske biskupske konferencije koja „odbacuje neistinite i manipulativne tvrdnje“, te je time HBK jasno stala uz biskupa Košića, umjesto da kritički promotri njegove izjave i jasno se ogradi od njegovih necivilizacijskih, neljudskih i proustaških stavova. HBK se svih ovih godina ponaša po modelu da na njihovoj strani nema i ne može biti greške, pa makar i od bilo kojeg pojedinca iz redova Crkve. Oni su savršeni i nepogrešivi, oni su bez mana i uzor su drugima. Sve što je katoličko primjer je savršenosti, oni su bogom dani pa ne mogu imati mana. Ako se nešto loše i dogodi, a ovo sa Košićem je i više od toga, to se ne smije priznati jer može štetiti „bezgrešnosti“ Crkve.

Razmišljanje koje ne prihvaća greške na svojoj strani i kada su one očite i vidljive, što se kaže i golim okom, je upravo ono što ruši arhitekturu Crkve, njen autoritet, te što čini upitnim moralni položaj Crkve. To potvrđuju najnovija znanstvena istraživanja provedena o religioznosti u hrvatskom društvu i koja jasno govore o padu povjerenja u Crkvu.

Istraživanje o kojem je riječ govori o religijskim promjenama u hrvatskom društvu posljednjih dvadesetak godina, od 1999. godine do danas. Dok je 1999. godine 50 % vjernika prisustvovalo misama, danas je ta posjećenost svedena na 38% iz čega se isčitava nezadovoljstvo ponašanjem Crkve u hrvatskom društvu, budući se Crkva sve manje bavi siromašnima i nezaštićenima, a sve više promoviranjem desničarskih političkih gledišta, u čemu prednjači biskup Košić. Njegovo djelovanje, budući je bilo medijski najeksponiranje, sigurno je doprinijelo ovakvim rezultatima istraživanja i srozavanju ugleda Crkve i značajnom manjku vjernika u Crkvama u odnosu na stanje od prije 20 godina. Biskup Košić svojim ekstremizmom sigurno odbija i rastjeruje vjernike od Crkve.

Ovo istraživanje je također detektiralo da je religioznost u hrvatskoj zajednici zastupljenija kod osoba desne političke orijentacije.

Ako Crkva u Hrvatskoj i dalje ustrajava na svojoj bezgrešnosti promovirajući istovremeno krajnije desne stavove, uzimajući u zaštitu zlo a ne dobro, gdje je tu istina i nije li istina žrtvovana za idealiziranu sliku Crkve?

Još prije 80 godina u „Katoličkom tjedniku“ ugledni katolički teolog, novinar i publicist dr. Čedomil Čekada je pisao:

„Samo onaj tko istinu lojalno ispovijeda može dobro služiti kršćanstvu. Bogu se i božijoj stvari ne služi neistinom. Ljudi će nas proglasiti licemjerima i izgubit će pred Crkvom svaki respekt. Gledat će u vjeri plašt kojim se prikrivaju i posvećuju zlo i sebičnost“.

Nije li to upravo ono što se događa u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj danas?