ENG
BIJELA LJUBLJANA
Autor/ica
Povezani članci
Šta sve stranac primijeti u gradu u koji si se doselio. Pogled svana otkrije ono što je najviše pred očima, a ostane neprimijećeno. Urednik egipatskih novina ‘Al-Ahram’ Hani Šukrala je bio nekoliko dana u Ljubljani, gdje je na jednom okruglom stolu govorio o revoluciji u Egiptu. Šezdesetogodišnji Šukrala je većinu svog života proveo u Kairu, ali je u različitim prigodama obišao cijeli svijet. Život u arapskom gradu na sjeveru Afrike, koje ima skoro dvadeset milijuna ljudi, pripremi te na to da te malo koja stvar na svijetu još zaista može iznenaditi. U kratkoj šetnji po jednoj ulici u dvadeset minuta vidiš više proturječnosti nego drugdje za pet godina. Navikneš se da se ne osvrćeš za ljudima, jer ti nijedna, bez obzira koliko iznenađujuća pojava, ne zaustavlja pogled. U šetnji po gradu se moraš ponašati kao u podzemnoj željeznici u New Yorku. Ono što se ljudima čini normalno je njihova osobna stvar. Drugačije ne može. Ako bi razmišljao o tome kako se ta kaotična zbirka ljudi našla skupa na pločniku i šta tamo radi – sišao bi s uma. Stanovnik Kaira je naviknut da ljude oko sebe ne vidi, nego samo prolazi kroz njih.
Kad sam s njim išao u prvu šetnju po gradu, izgledao je unekoliko iznenađen. Ništa nije rekao. A ja sam mu sam počeo objašnjavati neobičnu topografiju grada, koji je iz središta izbacio automobile, i u rano proljeće postao svjestan svoje ljepote. Laktom sam ga munuo u rebra, kao, lijepo, zar ne? Nema šta. S proljeća je Ljubljana zaista lijep grad. Ne mijenjaju se samo boje i odjeća. Čini se da se promijenilo i stanovništvo i svjetovni nazor.
Srednjeeuropska depresivnost, koja je prepoznatljiva za zadnja tri mjeseca zime, nestane. Nadomjeste je mediteranska ležernost i radost zbog ljenčarenja u kavanama uz rijeku. Ako se sunce postavi u pravi kut, skoro se učini da bi za uglom moralo biti more. Na ulicama se pojave posudice sa maslinama, jer geografija sve pomiješa tako da se više ne zna gdje se završava srednja Europa, a gdje počinje Sredozemlje. Obnovljena arhitektura stila Mozart kugli, u kojoj je izrađeno središte grada, daje mu prijatno ozračje tršćanskih paradoksa. A da su umjesto Uršulinke pristaništa, na Kongresnom trgu bi mogao pričekati brod za Pirej.
Šukrala je klimao, zanimljivo, da, ali u gradu je ipak nešto čudnovato. Htio sam mu reći da se ne šali. Nakon zadnjih mjeseci u Egiptu, kad se cijela država obrnula naopačke i za sobom povukla pola arapskog svijeta, Ljubljana ne može biti čudnovata. Zadržao sam se da ne kažem ništa. Zbunjenost sam pripisao umoru nakon dugog puta. U vrijeme revolucije na trgu Tahrir je bio član skupine koja je posredovala između koalicije omadinskih pokreta i egipatske vojske, nakon toga je nekoliko mjeseci lovio ravnotežu u društvu, koja je iz dana u dan varirala iz jedne krajnosti u drugu. Bilo je već kasno. Imao je pravo da bude malo umoran.
Sljedeći dan sam ga dočekao pred vratima instituta Slovenačke akademije znanosti i umjetnosti, gdje je imao predavanje. Zadihan je došao iz Gosposke ulice i već iz daleka mi je mahao.
“Znam šta je čudno u ovom gradu”, oduševljeno mi je izjavio. “Svi su bijeli”.
Bio je oduševljen, kao da je otkrio Ameriku.
“Dva dana sam hodao po gradu, a tek sada sam ugledao prvog Afrikanca”, izgledao je istinski iznenađen.
Nešto sam nabacio, da smo u srednjoj Europi i da tu, je li, žive bijelci.
“Ne, ne, insistirao je”. Bio sam po cijeloj Europi. Nigdje nije ovako”.
Njegovu ekspertizu nije bilo moguće opovrgnuti. Studirao je u Engleskoj i putovao po cijelom kontinentu.
“Na putu sam se zaustavio u Frankfurtu. Tamo se guraju Afrikanci i Arapi kao u Kairu. Ovdje izgleda da nema nikoga. Svi su bijeli. To ne možeš vidjeti nigdje u Europi. Kako vam je to uspjelo?”
Zvučalo mi je kao da mu se čini da je Ljubljana staromodna. Na brzinu sam mu htio nešto odgovoriti, ali sam ostao bez riječi. Kako nam je to pošlo za rukom?
Cijela Europa se bavi time da zaustavi beskrajnu rijeku migranata iz Sjeverne Afrike i Azije. Istina je da pretjeruju i da postoci migranata nisu tako visoki kao što tvrdi propaganda. Pa ipak se kako u Rimu tako i u Parizu ili Londonu može čuti lokalni razgovar na arapskom, svahiliju, turskom ili na nekom od pakistanskih jezika. Na svakom koraku. Ako je nešto znakovito za europske prijestolnice, to je da – nisu svi bijeli. Čak i Budimpešta ima kinesku četvrt.
Ljubljanom možeš hodati cijeli tjedan i srešćeš dva Afrikanca. Obojica su autohtoni slovenački Afrikanci, koji su se u Sloveniju doselili prije 1990. U gradu živim već mnogo godina. Do sada sam sreo jednog Sikha. Šetao je ispod arkada kod Tržnice i kupovao medenjake u obliku srca.
Na Sredozemnom moru se potapaju brodovi migranata, a u Sloveniju ne dolazi niko. U suštini, Šukrali nisam znao odgovoriti, zašto je Ljubljana tako bijela.
Neugodnost nije samo estetska. I ne radi se o tome da turisti, koji dolaze u grad, mogu pomisliti da smo ljude drugih boja pojeli. Jednobojnost će ozbiljno početi nagrizati ekonomiju. “Činjenica je da zbog staranja stanovništva ostaje visok rizik vezan za dugoročno suzdržavanje javnih finansija i opadanje gospodarskog rasta”, piše u zanimljivom službenom dokumentu koji je greškom umakao pozornosti javnosti. Vlada je krajem prošle godine prihvatila strategiju ekonomskih migracija kao jedan od pametnijih dokumenata ovog mandata.
Tamo već na samom početku piše da će “prema prognozama Eurostata u Europskoj uniji rast stanovništva do 2025. godine prevashodno biti rezultat neto useljavanja i da se očekuje da nakon 2025. godine učinak neto useljavanja više neće moći nadomjestiti negativan prirodni prirast stanovništva”. Europi će prije ili kasnije pored svega drugog početi nedostajati stanovnika. Slovenija je u još slabijem položaju. U druge države se uprkos preprekama useljavaju ljudi svih boja i makar malo popravljaju prosjek kontitenta. Kod nas se
ne doseljava niko. Nova Gorica je bjelja od zabačenih finskih sela u Laplandu. A čim zakoračiš preko granice u staru Goricu, čuješ pjevajući senegalski naglasak i iza prvog ugla naletiš na trojicu Arapa. U Tržiču gdje se izliva Soča je kao u Marseilleu. Svaki drugi čovjek govori arapski. Istina je da imamo jednog gradonačelnika afričkog porijekla, ali svi njegovi sugrađani su bijelci. To je zaista čudno.
Nije da Slovenija nije gostoljubiva prema afričkim doseljenicima. Niko ne zna za nas. To je strašna greška u promociji države. Na obalama sjeverne Afrike bismo morali postaviti velike plakate sa fotografijama Opere, Tromostovja i Kongresnog trga. “Dođite u Ljubljanu i pomozite joj da postane normalna europska prijestolnica”.
Za to bi morala biti dostupna i sredstva iz europskih strukturnih fondova.
Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič
Autor/ica
