BiH je najprije odabrala Gülena, a onda Erdogana u Mahirovoj „zlomovini“

Povezani članci

• Nepostojeće ubojstvo u Solunu: Izmišljotine, neozbiljni i zlonamjerni mediji
• Zašto je podrška Rezoluciji UN-a opravdana, a optužbe protiv Lagumdžije besmislene?
• Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi
• Ima li u BiH spremnosti za cjelovitu reformu obrazovanja?
• Milanovićev zlatni šut
• Čedomir Petrović: Ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru

Foto: AFP

Budu li gülenovci i otjerani iz Mahirove (zlo)movine, što su zaslužili i prije Erdoganove akcije u Turskoj, to ih neće lišiti pravne i krivične odgovornosti za Mahirovo samoubistvo. Oni su Internacionalna, što znači međunarodna škola, kako navode, članica uglednog međunarodnog udruženja sličnih škola, iako ih na svjetskoj karti tog udruženja nema, ali takvo je i pravo po kojem se sudi za međunarodno „pedagoško“ zlostavljanje.  

Zovu me ovih dana ljudi kao što Borisa Dežulovića zove njegov legendarni prijatelj Kožo. Svi odreda pitaju jedno te isto: jesam li čula šta traži Erdogan, jesam li čula šta su radili gülenovci u Turskoj, jesam li čula da se hizmećari moraju kupiti odavde kao i iz Albanije…? Zovu me ljudi kao da sam ja, boreći se za istinu o smrti svoga sina, započela i borbu protiv Bosna Sema obrazovnog sistema. A ja sam, očekujući da imam posla s odgovornim pedagozima, skupa s njima i našim institucijama sistema, htjela saznati punu istinu o onome što se dešavlo u IŠ od 2013. do juna 2015. Nisam mogla ni slutiti da će smrt jednog takvog djeteta biti beznačajna za oba sistema jer oba su je ignorirala. Zato odgovaram: čula jesam i pratim šta kaže i radi Erdogan, ali se pitam isto –  šta ja imam od toga? I kod nas su u upravljačkim strukturama roditelji djece koja pohađaju Internacionalnu školu, zato se i moglo desiti da oni tuže nas, umjesto mi njih. Osim toga, Kantonalno Tužilaštvo je, kako kaže, završilo svoju istragu što se tiče samoubistva mog sina i eksplicitno utvrdilo da ni fizičkog, emocionalnog, a ni seksualnog zlostavljanja nije bilo. Na što me je stručnjakinja iz dječje psihijatrije, inače vještakinja u ovakvim slučajevima sa višegodišnjim iskustvom, dr. Dubravka Kocijan Hercigonja,  pitala – da li je moguće da  je odluka donesena bez post mortem vještačenja? Jest, rekla sam, a što je najtužnije, saznala sam da se takva vještačenja kod nas ni ne rade. Jer, kod nas to ide ekspresno. Tužilac čim dođe do slučaja, odmah zna datum kraja istrage. Takva smo mi zemlja. Kad hoćemo, odgovaramo odmah, bilo da se radi o onome što se dešava u Turskoj, bilo kad treba donijeti brzinske tužilačke odluke, koje moraju zaštiti mladunčad sarajevske postratne tzv. „elite“. Oni su, da i to spomenem, njegovi bivši drugovi i drugarice, slavili svoju matursku večer u Hotelu Evropa, došavši u luksuznoj limuzini i ne spomenuvši Mahira s kojim su dvije godine dijelili školski prostor, dok su ga se u sličnoj prilici sjetili iz OŠ „Aleka Šantić“, a išli su s njim u razred samo tri mjeseca (prvo sam saznala od učenice Internacionalne škole koja nije htjela otići na to slavlje u stilu balkanskih folk zvijezda, a drugo od Mahirove bivše razrednice iz OŠ „Aleksa Šanitć“).

Pisala sam, upozoravala, iznosila dokaze da je moje dijete sustavno emocionalno, fizički i seksualno zlostavljano, ali to za Šeilu Heljić, Melihu Dugaliju i Dalidu Burzić nisu bili dokazi, štaviše, čak ni indicije. Kako su se ponašali roditelji Mahirovih školskih drugova na tajnom roditeljskom sastanku možete svi čuti na: sastanak “zabrinutih roditelja“ i zabrinute uprave 6. januara na Youtube. Iako je ključni dio transkripta već objavljen, treba poslušati atmosferu, naročito histerični ispad jedne od prisutnih majki, koja ponavlja da je sve to laž,  a Mahira nigdje. Zašto je ona histerisala, jako dobro zna, kao što i gospodin Ahmet zna zašto je izgovorio sve one silne gluposti. A koliko je gospodin Ahmet uopće sposoban artikulirati išta, poslušajte sami. Neću ovdje ponavljati sve što sam već rekla, osim da je Mahira njegov razrednik dvije godine sustavno emocionalno zlostavljao isključujući ga iz zajedničkih druženja – odlazaka na pizzu, jer dijete nije išlo na džumu. Da su zbog toga njegove sveske izbodene znakovima križa, da je bio četnik, ćafir, Mahira, Tuzlak, Dubravkov salamanćer, da je njemu i njegovoj porodici prijećeno smrću itd, sve je to poznato… Voljela bih da mi neko objasni šta je to, ako ne teško emocionalno zlostavljanje? Voljela bih da mi neko objasni da li je dokaz ili indicija to što su dva silovatelja isključena iz Internacionalne škole, a dobro je poznato da se u ovom sistemu, koji košta godišnje 6.800 KM bez knjiga i školske opreme, niko ne isključuje bez nekog velikog razloga, ili preciznije teškog zlodjela? O tome direktor na roditeljskom sastanku kaže kako su ti i ti učenici zbog tih i takvih stvari isključeni, na što jedna suvisla majka kaže – da, isključeni u osmom, a šta je bio u sedmom razredu? Da li je to dokaz ili indicija o nečemu? Ja samo znam, oslanjajući se na svoju struku, da se pokazne zamjenice upotrebljavaju kada se nešto ne želi izgovoriti ili se želi skriti. Osim toga, pedagog Serdar O., a svi su tamo vrsni pedagozi, koji nikad nije održao čas odjeljenske zajednice, pripremio je teren da Mahira zlostavljači i zlostavljačice legalno targetraju isključujući ga iz svih aktivnosti, time ga kažnjavajući za neprimjeren odnos prema islamu. Opće poznata stvar je da su djeca petkom nakon džume slobodna da rade šta hoće, o tome je svjedočio kredibilan svjedok koji je postavljao kamere u toj školi. No, trio iz Tužilaštva smatrao je drugačije. Tada se dešavalo i silovanje oklagijom, koje je kasnije negirano kao dječija prepucavanja, a da inspekcije nisu provjeravale kako to da petkom niko nije s djecom. Da li je dokaz ili barem indicija dijagnosticirani PTSP četrnaestogodišnjaku koji je skupa s Mahirom prošao zlostavljanje? Pitala bih uvažene tužiteljice – da li je i ta dijagnoza, koja se iznimno rijetko dijagnosticira djeci, dječija posla? Da li je dokaz ili indicija trag snimka kojim je Mahir ucjenjivan, koji je nađen na njegovom računaru, a za koji su tužiteljice od nas tražile da mi od YouTube tražimo snimak, kao da smo mi neki organi gonjenja? Kako to da je škola dijelom bh. školskog sistema, kad jedan razrednik vodi sve sedme i osme razrede, što znači da nema časa odjeljenske zajednice? Moje dijete je prvi put čulo za taj čas kad je prebačeno u OŠ „Aleksa Šantić“. Kako to da inspekcije nisu znale da je unutar škole i turistička agencija, da li je i to dio našeg školskog sistema? Da li je dio našeg školskog sistema i vjerska obuka i čitanje profesora nakon džume? Da li je dio našeg školskog sistema nagrađivanje profesora koji odlaze na džumu? Da li je dio našeg školskog sistema nagrađivanje nastavnica koje se vjerski indoktriniraju? Da li je dio našeg školskog sistema razdvajanje dječaka i djevojčica? Pa zar oni nisu samo „nevina djeca“, kako kažu njihovi „zabrinuti roditelji“? Da li je dio našeg školskog sistema da učenik može pohađati jedan predmet, iz kojeg ga se priprema za takmičenje, a da mu se iz svih ostalih upisuju iste ocjene kao iz tog predmeta, iako njima nije ni prisustvovao? U Mahirovom razredu bio jedan učenik fudbaler, koji zbog valjda fudbalerskog talenta nije morao redovno pohađati nastavu. Niko to nije ni registrirao. Da li je dio našeg školskog sistema da se ćirilcom ne piše u školi, i da učenici mogu naređivati nastavnicima kojim pismom hoće, a kojim neće pisati? A kad smo već kod toga, da li je dio našeg sitema i to da pojedini učenici svojim nastavnicima u toj školi, inače Bosancima, jer Turke oni ne unižavaju kao Bosance, naprosto takvog smo mentaliteta, nude bolji posao koji bi im mogli osigurati njihovi „zabrinuti“ očevi? To su oni učenici koji kažu: „Moj babo zna cijelu Bosnu…“ Da li je u skladu s našim obrazovnim sistemom da se učenike upućuje koji je to islamski put jedini pravi? Da li je u skladu s našim obrazovnim sistemom da se djeca snimaju tokom časa i te snimke postavljaju na svoje fb. profile i tako javno unižavaju svoje nemoćne nastavnike koji platu nikad neće dobiti u punom iznosu preko računa? Da li je u skladu s našim školskim sistemom da djeca ne smiju otići u toalet, jer se tamo dešavaju „neke stvari“. O tome također postoji snimak koji čeka suđenje, koje silno priželjkujem.  Zato se pitam, onako više za sebe, jer ova su tzv. javna mnijenja potpuno mrtva, kakva je to inspekcija i šta je istraživala? Ili su i oni istraživali kao Tužilaštvo – kamerama iz 2015. ono što se dešavalo 2013/2014.? Nijedna majka koja je svjedočila o tome kako je moj Mahir, ali kako su i njihova djeca, bili (mal)tretirani u toj školi, u Kantonalnom Tužilaštvu nije valjda bila kredibilan svjedok, a kredibilni su bili roditelji s pomenutog snimka. Niko od novinara, ako se već „djeca“ ne mogu primjereno kazniti, nije istraživao roditelje te djece, a kamoli rad sistema – Bosna Sema. Zato je cinično, a može biti i groteskno, papagajsko ponavljanje da inspekcije nisu izlazile iz Bosna Seme nakon Mahirove smrti, kao da ne znamo ko nam radi u inspekcijama. Kao da se ni tada nije znalo da djeca spavaju preko noći u školi i da im se čita birana literatura. Kao da se ne zna da je finansijsko poslovanje škole u zoni sive ekonomije, o čemu su također u javnom prostoru govorili kredibilni svjedoci, bivši uposlenici. Doduše, ni njihova svjedočenja Šeili Heljić, Dalidi Burzić i Melihi Dugaliji nisu bila kredibilna. Isto tako, upućivala sam na to da se provjeri ko je besplatno iz Pedagoškog zavoda išao u Tursku i koliko puta. Čija djeca iz Tužilaštva, MUP-a, pojedinih ministarstava, zdravstvenih i drugih institucija i kompanija pohađaju tu školu, jer to najbolje svjedoči zašto nikome Mahirova priča nije bila bitna, osim tzv. „običnih ljudi“ i rijetkih odgovornih pojedinaca, inače javnih ličnosti, čije sam tekstove o Mahiru u znak trajne zahvalnosti, kompletirala u knjigu, Mahirova priča nije bila bitna.

Dakle, šta rade i šta su radili gülenovci to sam znala i moje dijete je njihov koncept platilo glavom, a da se u njegovoj (Mahirovoj) domovini, ili riječima Viktora Ivančića – zlomovini, u brojnim odgovornim institucijama, niko oko toga nije ozbiljno ni očešao, sramotna je stvar, posebno zato što Mahir nije bio ni po čemu obično dijete. Za razliku od mnogih odraslih Bosanaca i Hercegovaca, jasno je vidio ono što većina oko njega ne želi. Zašto bi me onda bila briga šta kaže Erdogan i šta se sprema gülenovcima, kad je trebalo da se u Turskoj desi pokušaj državnog udara da bi se progovorilo o ovom sistemu i njihovom radu kod nas? Pa ništa od onoga što rade gülenovci nije bilo nepoznato ni onda, što bi sad odjednom bilo problem? I tek sad, kad je finansijska sudbina gülenovaca o koncu, i kad se našla sila jača od njihove, javljaju se zabrinuti pojedinci, javljaju se bivši učenici, dobri poznavaoci strukture ovog koncepta. Gdje su bili kad sam pisala o sistemu, kad je taj sistem ubio jedno a drugo dijete doveo na rub samoubistva? Kako to da je tada jedan od vrhunskih novinara, direktor i osnivač  Mediacentra Sarajevo, savjetovao bivšeg učenika Internacionalne škole, a koji je bio spreman govoriti o svemu, o svom zlostavljanju, da ne priča o ovom sistemu?  Koji je njegov motiv bio tada? Šta sad misli poštovani direktor Mediacentra? Još gori od ovakvih novinara i gülenovaca su oni koji su obezvređivali vjerodostojnost žrtve na način da su cijelu ovu priču o nekoliko zlostavljača u jednoj školi svodili na „bračne razmirice“, a od pomenutih su gori još samo fabrikanti priča o majci sumnjivog morala, porodičnom nasilju i sličnim glupostima.

I na kraju, ne i najmanje važno: budu li gülenovci i otjerani iz Mahirove (zlo)movine, što su zaslužili i prije Erdoganove akcije u Turskoj, to ih neće lišiti pravne i krivične odgovornosti za Mahirovo samoubistvo. Oni su Internacionalna, što znači međunarodna škola, kako navode, članica uglednog međunarodnog udruženja sličnih škola, iako ih na svjetskoj karti tog udruženja nema, ali takvo je i pravo po kojem se sudi za međunarodno „pedagoško“ zlostavljanje.