Bezmuda mudologija

Izdvajamo

• Jasno je da se neki otpor mudologiji i mudozofiji neće još zadugo desiti, a to pokazuju izborni rezultati u Srbiji, Hrvatskoj i sljedeće sedmice u BiH. Stvarnost je onakva kako je kreiramo, kako zaokružujemo svake dvije godine. Toliko smo zaljubljeni u naše zlostavljače da nam izgleda i treba falusoidni koncept da nas penetrira svakodnevno jer očito da u tom snošaju stvarno uživamo i ne želimo već dvadeset i više godina promijeniti našeg partnera – snositelja. Šta drugo nego poželjeti nam svima još puno orgazmičkih dana i noći i nadu da će neka psihijatrija izliječiti i nas.

Povezani članci

• Neiskorištene prostorne blagodeti
• Imamo dokument da je Glasnović ’93 surađivao s vojskom R Srpske: Mogu ODMAH početi drmati
• Europa se budi iz američkog sna
• Oligarh Dostojevski
• NJ. E. PROTOKOL
• OD OCA JOVE I MAJKE BOJE

Foto: David Lagerlöf

Ne vjerujem da bi za novi rat novi/stari mudolozi imali nešto više za ponudit od onog s početka devedesetih, ali im ne treba dati ni šansu da utaže glad za novim glancanjem (dugih cijevi) oružja i da opet dvadesetogodišnjake pod izlikom da se bore za slobodu šalju u sigurnu smrt.

Piše: Edisa Gazetić

Pojam mudologija uvela je u jugoslavenski kritički prostor Slavenka Drakulić u knjizi Smrtni grijesi feminizma, ironizirajući new wave, tj. „metaznanost“, a u suštini je riječ o muškocentričnoj stvarnosti s kraja sedamdesetih, ali i stoljetnoj supremaciju muškog subjekta u odnosu na ženski. Osamdesetih se ovo pisanje i moglo shvatiti kao ironiziranje stvarnosti, ali i povijesti, koja je naklonjena isključivo falocentričnom diskursu. Naravno, nikada i nigdje ne treba gubiti iz vida žensku odgovornost spram takvog tada i ovakvog sadašnjeg društvenog stanja. Nepristajanje na uloge koju je kultura patrijarhalno – herojskog  backgrounda pripremila za sve rodove je jedna od najvažnijih zadaća, koju žene, odnosno feministkinje, na bosanskohercegovačkom prostoru nikada nisu ni probale ispuniti.

Surađujući sa TPO Fondacijom na projektu Interdiciplinarna učionica – Politike sjećanja: borba za teritorij kolektivnog pamćenja i slušajući predavanja Dubravke Stojanović, Staše Zajović, Sonje Biserko, Snježane Kordić, Vesne Teršelič, mora se shvatiti kako BiH u ovom trenutku nema  niti jednu ženu koja govori o temama o kojima su govorile kolegice studentima/icama iz BiH, Srbije i Hrvatske. (Ne umanjujem važnost onoga što su kolege govorile na učionici, ali ovdje je prije svega problem u nepostojanju ženskog otpora etnopatrijahalnom modelu mišljenja i ponašanja.)

BiH nema Stašu Zajović, niti organizaciju poput Žena u crnom koje se godinama bore protiv militarizacije, koje Srbiju svakodnevno podsjećaju na zločine, koje imaju hrabrost reći ne u moje ime, koje Srbiji nude mogućnost da se pogleda u ogledalu, koje se snažno zalažu za prava onih koji su žertve represivnih režima odakle god da dolaze; Bosna nema profeosoricu istorije Dubravku Stojanović koja analizira udžbenike /istorije/povijesti/historije u Srbiji, Hrvatskoj i BiH koji su prenapučeni ratničkim diskursom i pripremom na nova klanja i ubijanja; nema Sonju Biserko koja govori o odgovornosti Miloševićeva režima, ali i Međunarodne zajednice za ratove na prostoru nekadašnje Jugoslavije, i koja još kaže da je rat bio završen 1992. godine samo se čekalo i trgovalo enklavama u BiH i na Kosovu (u BiH stvarno predugo čekamo nekoga da objasni koliko je rahmetlija trgovao u ratu i da li je bošnjački Horatio Caine zadovoljan zapišanim teritorijem); nema BiH ni lingvisticu Snježanu Kordić koja nam je nebrojeno puta pokušala objasniti da se svi razumijemo, da su nam jezike nazvali onako kako je politici u ovim poslijeratnim državicama odgovaralo i učinili da nam pisma na kojima su nastajali naši (južnoslavenski) prvi pisani spomenici ne budu „naša“ pisma. Zato ih gdje god možemo zacrnimo što jače i što duže, baš kao što se crni naš mozak u koji mogu stati samo tupavi slogani sa predizbornih plakata.

Nemamo ni Vedranu Rudan, ni Dubravku Ugrešić, ni Natašu Kandić, ni Aidu Ćorović, ni mnoge druge žene koje govore o kulturama laži, licemjerju, religijskom zatupljivanju i vraćanju plemenskih „vrijednosti“ društvima koja su u „režimu“ bila modernija nego u „demokratiji“.

Ali, zato Bosna, a i Hercegovina ima cijelu plejadu mudologa i mudologinja (nije slučajno da etno(patrijahalni) politički model uključio žene koje liče na muškarce i pripadaju androginom modelu ženskosti i drugi, barbi model, tzv. treptačice) koje vam svakodnevno serviraju neki mudonarativ zbog kojeg morate da strahujete i mrzite nekog drugog. Ali ne mislim kako mudolozi i mudologinje stvarno imaju „muda“ da rade nešto što misle, čak ni njihova mudozofija ne počiva na teritoriji BiH. I tu je riječ o izmještenom testisu koji ne stanuje ni u Banja Luci ni u Sarajevu, ni Mostaru, već u Beogradu, Istanbulu, Zagrebu, a opet tamo neki mudolozi i mudologinje transponirali su „svoja muda“ Rusiji, Americi, Saudijskoj Arabiji, Izraelu i sl.

Fal(us)okratija iz koje nema izlaza jer nema niti jednog trenutačno političkog koncepta koji ne pristaje na model koji trenutno vlada u BiH, ali i regionu, predstavlja jednu izrazito homoseksualiziranu stvarnost u kojoj se (muška) žudnja za muškim (zabranjenim) dodirom pretvorila u takvu frustraciju da su feminizirani frajeri postali (gotovo) najveći fašisti. Jasno je i otkud tolika netrpeljivost u postjugoslavenskim kulturama prema homseksualnom identitetu: patrijarhalna represija već stoljećima proizvodi jedan model muškog identiteta – mačo tip – epskih osobina, koji je već u zapadanoj kulturi posustao krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali se u kontekstu balkanskih etnozajednica pokušava i dalje održati privid junaka – spremnog na rat i zaštitu „nejači“. Nisu slučajna masovna silovanja na prostoru Jugoslavije, kao ni mišljenje da je za mnoge mudiste rat produžetak (falusne) moći, a što u stvari liči na novo zapišavanje teritorija – bilo silovanjem ili etničkim čišćenjem. Ne vjerujem da bi za novi rat novi/stari mudolozi imali nešto više za ponudit od onog s početka devedesetih, ali im ne treba dati ni šansu da utaže glad za novim glancanjem (dugih cijevi) oružja i da opet dvadesetogodišnjake pod izlikom da se bore za slobodu šalju u sigurnu smrt.

Jasno je da se neki otpor mudologiji i mudozofiji neće još zadugo desiti, a to pokazuju izborni rezultati u Srbiji, Hrvatskoj i sljedeće sedmice u BiH. Stvarnost je onakva kako je kreiramo, kako zaokružujemo svake dvije godine. Toliko smo zaljubljeni u naše zlostavljače da nam izgleda i treba falusoidni koncept da nas penetrira svakodnevno jer očito da u tom snošaju stvarno uživamo i ne želimo već dvadeset i više godina promijeniti našeg partnera – snositelja. Šta drugo nego poželjeti nam svima još puno orgazmičkih dana i noći i nadu da će neka psihijatrija izliječiti i nas.