Besmrtna tuzlanska mladost i radost!

Povezani članci

• IVO GOLDSTEIN: Revizionističke i neoustaške laži jednostavno su povijesna pornografija
• Socijalne tragedije pod sudskom vetom glasu javnosti
• Izvrnimo stvari, BENE NOTA! Žena nije samo kvota!
• Socijaldemokrati sekundiraju bjelosvjetskoj mafiji
• Koliko je front građanskog otpora etnonacionalističkom zaglupljivanju i realan?
• IzVučićemo se

Nakon 25. maja 1995. Tuzla a sa njom i cijela Bosna i Hercegovina više nije ona ista. U najljepšem godišnjem dobu, mjesecu maju kad se život budi Tuzla je zamotana u crno.   Bilo je to vrijeme zla, koje je uništavalo dobro i sve ono što nije imalo nikakve veze sa ratom; nevine žrtve, djecu i mladost.

Upravo na taj dan kada smo nekad slavili naš Dan mladosti, zločinci su ubijali našu mladost. Slobodarska  Tuzla od tada pati,  preživljava možda u svojoj historiji svoju najveću bol.

Piše: Edin  Osmančević

Ginuli su prije toga i rudari i ljudi su se saosjećali u svojim tragedijama. Ali ubijanje njene mladosti je nešto što je teško opisati. Srceparajuća bol, koja prijeti da razori našu utrobu i grudi.  Dugo, dugo, ćemo je nositi u našim dušama i prenositi je na naša pokoljenja. Jer više  ne možemo učiniti od sjećanja na njihovu mladost i njihovu nadu u bolje sutra.  Otišli su u smrt veseleći se svojoj mladosti , zato što su imali jedno drugo,  što su se  voljeli i nisu dali zlu da ih dijeli. Prkosili su ratu, topovima i granatama. Baš su nas oni  naučila životnoj lekciji koja ćemo pamtiti i iz nje učiti. Njihova tragedija sa kojom su otišli u smrt  je istovremeno i poruka koju ne smijemo zaboraviti.

Tuzlanska kapija je bila mjesto gdje se mladost okupljala, živeći u uvjerenju da će kraj rata uskoro doći. To je mjesto gdje su se skupljali, družili, voljeli  i Razija, i Fahrudin, i Suzana, i Ilinka, Azur, Vanja, Adnan, Jelena. Njih ukupno 71-o ubijeno i preko 200 ranjeno. I mali dvopigodšnji Sandro Kalesić koji se radovao prvim dječjim igračkama i čiji su roditelji izašli u kafić da proslave godišnjicu svog braka i ljubavi. Živjeli su u uvjerenju da će doći bolja vremena, kada će moći slobodno se kretati, ići u školu, učiti, zabavljati, igrati rukomet, fudbal, košarku.  Maštaili su da budu majstori fudbala poput Šečerbegovića, Mulahasanovića, Hatunića, košarkašice poput Razije Mujanović, priznati doktori i sportisti poput mnogih drugih tuzlanskih velikana. Umrli su ali nadu nikad napustili nisu.  Radovali su se poslednjem ratnom ljetu i raspustu koje je bilo pred njima. A tako je malo trebalo.

Do sada je za zločin prvostepenim sudom osuđen oficir Vojske RSa Novak Đukić na 25 godina zatvora.  Nije  Đukić nikakav oficir  već zločinac najgore vrste, zalutao u ljudsku rasu. Oficire ne uče na vojnim akademijama da topovima gađaju naseljena mjesta i ubijaju djecu.  Oficire na uče ni da bježe. Đukić je  pobjegao kao najveća kukavica za Srbiju.

Maj je težak mjesec kada se bude osjećaji prije svega roditelja nastradale djece. 24 teška mjeseca maja su već  prošla a uspomene ne blijede. Zločinci su htjeli da nas ubiju i osakate iz mržnje ali  džaba, nisu uspijeli. Naprotiv, mržnja  nas nije zaslijepila a bol nas  još više učvrstila u uvjerenju  da dobro  mora pobjediti zlo i onda kada nema pravde.

Nema više naših Razije, ni Sandra ni druge  ubijene djece. Oni su tu u nama i negdje oko nas i nikada neće biti ubijeni kako je to agresor htio. Danas se na Tuzlanskoj kapiji opet okuplja naša nova mladost, rađaju nove ljubavi i radost. Agresorske granate nisu zamuknule dječiji smijeh.  Tuzlanska mladost će uvijek živjeti! Ljubav  i vjera u dobro je pobjedila granate i haubice.