ENG
Berić: Efekat priznate pobjede
Autor/ica
Povezani članci
Ništa tako snažno ne povezuje današnje generacije Srba i Hrvata kao rat iz ’90-ih godina prošlog stoljeća.
Ko dubinski ne poznaje njihove odnose, mogao je proteklih dana vidjeti u čemu je stvar. Jedna sudska presuda izazvala je među Hrvatima euforično, jedan austrijski list piše čak histerično raspoloženje, a među Srbima razočarenje i bijes. Prve je tresla groznica ovjerene vojne i moralne pobjede u Domovinskom ratu, a druge osjećanje nepravde, poniženosti i poraza. Riječ je, kao što je poznato, o odluci Žalbenog vijeća Haškog tribunala da hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača oslobodi svake odgovornosti za ratne zločine počinjene u toku i nakon akcije Oluja i istog časa ih proglasi slobodnim ljudima. Gotovina je u toj operaciji, koja je trajala svega četiri dana, komandovao vojnim, a Markač policijskim snagama. Petog avgusta 1995. pala je samoproglašena Republika Srpska Krajina, uz egzodus oko 200 hiljada hrvatskih Srba, koji su stoljećima živjeli u tim krajevima.
Zašto taj rat čini lanac koji garantuje dugotrajnu, ali frustrirajuću povezanost dva najveća balkanska naroda? Zato što se Srbi i Hrvati, čak i ako se jednog dalekog dana pomire, nikada neće složiti o njegovim uzrocima i karakteru, niti o obostrano počinjenim zločinima nad civilnim stanovništvom. Uz stare neraščišćene račune, koji se i danas fakturišu ustašama, četnicima i partizanima, rat iz ’90-ih biće nepresušno vrelo na kojem će se napajati jedni i drugi nacionalisti. Lako je bilo predvidjeti da će svaka pravomoćna presuda Gotovini i Markaču izazvati ključanje emocija i među Srbima i među Hrvatima. Međutim, ono što se dešavalo od prošlog petka na ovamo prešlo je u sferu iracionalnog. Takva homogenizacija dva naroda i njihova frontalna polarizacija nije postojala ni u vrijeme rata u Hrvatskoj, kada su i Milošević i Tuđman imali kakvu-takvu opoziciju (“stoku sitnog zuba”). Miloševićeva opozicija je bila antiratna, dok se ona Tuđmanova gnušala “hrvatske puške o hrvatskoj desnici”, koja je ratovala pod ustaškim znamenjem i uz ustaške pjesme.
Ali, taj petak i dani koji su uslijedili pokazali su kolika je moć stvarnog ili umišljenog patriotizma. Kako se u praksi manifestuje psihologija mase, opisana u mnogim knjigama, pokazale su scene na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. U Beogradu su šešeljevci, primitivni kakvi su četnici uvijek bili, zapalili hrvatsku zastavu. Euforiju koja je zahvatila Hrvate još je i moguće razumjeti. Za njih je posljednji rat presudom Haškog tribunala konačno završen. Domovinski rat je opran od svake prljavštine, udruženog zločinačkog poduhvata nije bilo, Tuđman nije planirao protjerati Srbe, dapače, pobrinuo se za njihov bezbjedan put bez povratka. Činjenice koje to ne potvrđuju do kraja, postale su nevažne. U tradicionalno desničarskom Večernjem listu, koji ima neznatno manji tiraž od vodećeg hrvatskog dnevnika, pljušte komentari u kojima je teško razaznati je li prvenstveno riječ o izljevima jedva prikrivenog antisrpstva ili o euforičnom hrvatskom patriotizmu. Ima i takvih gluposti, poput one da je Pretresno vijeće, osudivši Gotovinu na 24 godine zatvora, zapravo htjelo spriječiti da ovaj postane hrvatski Eisenhower!?
Presuda Žalbenog vijeća je imala isti, ako ne i veći učinak u mobilizaciji Srba. Srbija je podijeljena i u pogledima na Kosovo, ali je jedinstvena u odnosu na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima. Ona je “jedna velika nepravda”, “skandalozna”, “ponižavajuća za sve Srbe”, “dokaz da je Haški tribunal inkvizitorski”, ona je “jedna od najvećih sramota”… Ne čuje se gotovo ni jedan disonantan glas. Izuzetak je nevladino udruženje “Žene u crnom”, koje pored ostalog traži da se srbijanski predsjednik ispriča Hrvatima, a vlasti u Beogradu utvrde zapovjednu i kaznenu odgovornost vrha bivše JNA za zločine u Hrvatskoj, posebno za uništavanje Vukovara. Čak je i Čedomir Jovanović presudu nazvao “velikom nepravdom”. Beogradski listovi su prenijeli i izjavu istoričarke Dubravke Stojanović, za koju se kaže da je jedna od najtemeljnijih i najozbiljnijih kritičara srpskog nacionalizma: “Presuda hrvatskim generalima pokazuje neozbiljnost Haškog tribunala koji je nakon takve odluke izgubio svaku mogućnost da bude sredstvo pomirenja u regionu.”
Ne upuštam se u raspetljavanje haške presude, niti sam za to kompetentan. Lako je skočiti i vikati, a ne znati o čemu se radi. Ne učestvujem u hrvatskom trijumfalizmu, niti u srpskom plakanju. Ne obožavam ničije generale, a što se tiče heroja, bliska mi je misao Bertolda Brechta: “Teško zemlji koja treba heroje.” Ali, kad smo već kod “istorijske sramote”, zar uporno odbijanje političkog i intelektualnog establišmenta Srbije da prizna genocid u Srebrenici, zar to nije jedna od najvećih sramota u modernoj istoriji? Zar etničko čišćenje diljem Bosne i Hercegovine, uz stravične zločine nad civilnim stanovništvom, zar to nije srpska sramota? Srbija je izgubila sve moralne adute, pa ako se osjeća poniženom, ponižena je vlastitom zaslugom. Prošlo je šesnaest godina od pada Slobodana Miloševića, a još nijedan predsjednik Srbije nije smogao hrabrosti i političkog poštenja da vlastitom narodu kaže istinu u lice: Mi smo krivi za ove ratove, mi smo ih započeli, izgubili smo ih, a sebi i drugima nanijeli veliku nesreću. Zato treba da platimo cijenu vlastite avanture.
Hrvatska je takva kakva jeste i takva će biti. Domovinski rat je postao brana koja štiti njen novi identitet. Srbija je takva kakva jeste i takva će još dugo ostati. Presuda Gotovini i Markaču podijelila je Bosnu i Hercegovinu, potvrdivši kojim putem ova zemlja definitivno ide. To je put emotivnog razlaza Srba, Hrvata i Bošnjaka. Dragan Čović je izjavio da je presretan zbog presude, a Milorad Dodik da je ona nevjerovatna i sramna, ponižavajuća za sve srpske žrtve. Munira Subašić, predsjednica Udruženja srebreničkih majki, čestitala je hrvatskoj državi izražavajući sreću što su hrvatski generali na slobodi. Tako u bosanskohercegovačkoj varijanti izgleda rad na pomirenju.
Autor/ica
