Beograd se odrekao diktatora: Ko više sluša šta bulazni prazni i istrošeni Milorad Dodik?

Povezani članci

• FAJRUNT
• Sićušni divovi
• ZAŠTO ŠUTIMO
• Zastave
• Zmije, telci i zvižduci
• KOME SMETA ANGELA MERKEL?

Milorad Dodik, predsjednik i još ponešto manjeg entiteta Bosne i Hercegovine, danas je gostovao u Beogradu. Kako to obično biva sa našim Miloradom, ovog puta naljutio se na zvanični Beograd kako zbog izjava predsjednika Nikolića da u Bosni, gle čuda, žive Bosanci, ignoriranja R. Srpske, te kako je posebno naglasio, zvaničnog stava Beograda koji je bez ikakvog razloga redefinisao ulogu Sarajeva i dao mu veću ulogu nego Banjoj Luci.

Od Milorada smo svašta navikli da čujemo, a i da vidimo.

Neodrživost Bosne i Hercegovine, konfederacija država u BIH, nevjerovatni ekonomski prosperitet R. Srpske samo su dio demagoškog repertoara kojeg Milorad Dodik ponavlja od dana kada je došao na vlast.

Gledajući ga danas evidentno je da naš Milorad ni sam više ne vjeruje u vlastite riječi, postavlja se  pitanje je li ikad i vjerovao, kapci su mu teški, a izgubio je i ono rumenilo na obrazima koje je krasilo njegovo junačko lice.

Svako ko je imao priliku vidjeti Milorada u zadnje vrijeme primijetit će da to nije više onaj plećati junak koji je obećao da će na svojim ramenima iznijeti teret vođenja  R. Srpske ka boljoj budućnosti, da to nije onaj čovjek koji će zaštititi gladne i žedne, da to nije onaj junak  o kojem su otpjevani neki od najljepših narodnih epova poput onog čuvenog  „Čuva Mile naše volove“.

Oni koji nemaju problema sa vidom, vidjet će da je naš  Milorad oslabio, leđa su mu se iskrivila, lice mu je blijedo, muče ga probavne smetnje, a oni dobronamjerni, kakvih je u Bosni i Hercegovini mnogo,  zabrinut će se da ga i infarkt ne opali.

Bavljenje politikom u Bosni i Hercegovini i njenim entitetima zajeban je posao, rekao bi Milorad. Opozicija i javno mnijenje ne mogu se kontrolisati kao u dobra stara vremena. Kopaju po prošlosti, vade prljavi veš, postavljaju pitanja gdje su pošteno zarađeni milioni, brinu se za sina, kojem je brižni otac dao milion-dva maraka poticaja za stvaranje voćnjaka koji daje najbolje jabuke, kruške i šljive u R.Srpskoj, a i šire.

Srbi i ono malo ostalih što žive u najprosperitetnijem dijelu Bosne i Hercegovine poprilično su nezahvalna i bezobrazna sorta, zaključio bi Milorad kad bi ga barem neko pitao.

Pritisak opozicije i nezahvalnog javnog mnijenja kao i svakodnevno ponavljanje demagoških floskula u svakom čovjeku, a pogotovo u čovjeku kakav je Milorad Dodik, stvara onaj odvranti osjećaj u želudcu kojeg ni vožnja u Audiju A8, ni let u službenoj Cesni 525, ni odmor na bilo kojem ranču, kao ni silni milioni po inostranim bankovnim računima ne mogu ukloniti.

Sigurno bi Milorad dao sve samo da se jedno jutro probudi kao i većina stanovnika naše države. Praznog stomaka, al’ bez onog odvratnog osjećaja u želudcu koji muči, kako je saznao na posljednjem sastanku šestorke,  Zlatka Lagumdžiju, Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i  Božu Ljubića.

Kako sad stvari stoje politika će Miloradu reći zbogom zbog zdravstvenog stanja,  zbog onih „dosadnih stranaca“ koji stalno vise za vratom, te zbog ispraznih obećanja i isprane retorike na koju više niko u Bosni i Hercegovini ne obraća pažnju.

Dodik, kao i većina lidera u našoj zemlji, od sebe je stvorio praznog čovjeka i potrošenog političara koji ne zna i ne može više ništa ponuditi glasačkom tijelu osim laži i nebuloza koje ponavlja zadnjih deset godina.

Za dvadeset godina na nekom novom sastanku šestorke  u nekom definitivno novom ambijentu, gledajući kroz rešetke na voćnjake Bosne i Hercegovine Milorada Dodika će još uvijek mučiti isti onaj osjećaj mučnine u želudcu, a u glavi će mu se vrtjeti pitanje pa gdje mi je pamet bila?

A mogla je biti neka druga priča……