ENG
Balkan čeka nove lidere
Autor/ica
Povezani članci
Zamrla osovina Zagreb-Ljubljana-Beograd ponovno je profunkcionirala kako bi pokazala da barem regionalna suradnja ima uzlaznu putanju, kad već čelnicima Hrvatske, Slovenije i Srbije sve ostalo kod kuće ide nizbrdo.
Kada je lanjskog listopada Ivo Sanader svojim svjedočenjem pred saborskim povjerenstvom za Inu prouzročio veliku štetu svojoj nasljednici, pravo olakšanje za Jadranku Kosor stiglo je iz Ljubljane. Njezin slovenski kolega Borut Pahor upravo je pompozno objavio kako su njih dvoje riješili i »posljednji veliki problem« između Hrvatske i Slovenije – slučaj Ljubljanske banke.
Doskora smo shvatili kako je problem Ljubljanske banke i dalje daleko od bilo kakvog rješenja. Opljačkane hrvatske štediše od svog novca bile su jednako udaljene kao i prije. No to u tom trenutku i nije bilo najvažnije.
»Rješenje« problema Ljubljanske banke bio je spin koji je hrvatskoj javnosti trebao pokazati da je premijerka Kosor još uvijek kadra rješavati probleme, makar i samo sa Slovenijom.
U tome je, čini se, najvažniji smisao neočekivano uskrsnule personalne trilaterale SHS, koja se, nakon jednogodišnje apstinencije, ukazala u Smederevu. Zamrla osovina Zagreb-Ljubljana-Beograd ponovno je profunkcionirala kako bi pokazala da barem regionalna suradnja ima uzlaznu putanju, kad već čelnicima Hrvatske, Slovenije i Srbije sve ostalo kod kuće ide nizbrdo.
To, naime, trenutačno najviše povezuje hrvatsku premijerku, slovenskog premijera i predsjednika Srbije: katastrofalno niska potpora koju Kosor, Pahor i Tadić uživaju u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. O očajnoj situaciji u kojoj se Kosor nalazi u Hrvatskoj ne treba trošiti riječi, a ni Pahoru nije puno bolje u Sloveniji.
Pahorov donedavni ministar gospodarstva Matej Lahovnik Sloveniju uspoređuje s podmornicom. »Sada smo u slobodnom padu: predsjednik vlade pritišće gas i stvara doista veliku buku, no nigdje se ne mičemo. Kada hoće krenuti naprijed, samo se dublje ukopava u pijesak«, slikovit je Lahovnik. Sve što je rekao za svoju zemlju, vrijedi i za Hrvatsku.
Krajnji rok trajanja Pahorove vlade je listopad 2012., premda se stalno pojavljuju špekulacije kako će i prije kraja mandata biti zamijenjen sposobnijim i vjerodostojnijim političarem. Pahorom su nezadovoljni svi, i desnica i ljevica.
Od Pahorovih socijaldemokratskih predizbornih obećanja ostala je samo gola fasada . Čak i njegovi najbliži stranački suradnici osjećaju nelagodu zbog Pahorove politike, koja nema ništa zajedničko sa socijaldemokracijom.
Na drugoj strani, u Srbiji, dvostruka politika Borisa Tadića također je došla pred zid. Lažni demokrat i europejac, Tadić se očajnički želi dopasti nacionalistima.
Njegova perfidna politika potpore Miloradu Dodiku izravno je usmjerena na destabilizaciju Bosne i Hercegovine, a time i cijele regije. Sva Tadićeva obećanja kojima je osvojio drugi predsjednički mandat 2008., o pridruživanju Srbije Europskoj uniji i o Kosovu, iznevjerena su.
Tadićevim nebulozama o Srbiji kao »mostu između Zapada i Rusije«, kako otkrivaju WikiLeaksove depeše, američki se diplomati podsmjehuju.
Nikola Samardžić, ugledni beogradski intelektualac i bivši potpredsjednik Liberalno-demokratske partije, tvrdi ovih dana da EU više Tadiću ne vjeruje. Prema njegovim informacijama, Tadić je »prestao postojati kao ozbiljan politički partner EU«.
No čak ako su ga i otpisali u Bruxellesu, premijerka Kosor i premijer Pahor – a to se naročito odnosi i na hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića – kompromitiranom Tadiću, kako vidimo, neće okrenuti leđa.
Njihovo povjerenje u Tadića – kojem zbog skandaloznih potjernica iz Beograda za hrvatskim braniteljima nisu usudili poslati ni najobičniju prosvjednu notu – skoro je jednako tako nevjerojatno kao i njihova naivnost.
Opljačkana, zapuštena i korupcijom premrežena regija očajnički treba novu generaciju političara, i to političara koji će doista početi rješavati njezine nagomilane probleme, a ne one koji će interese svojih zemalja podrediti svojim nezajažljivim – i neopravdanim – političkim ambicijama.
Autor/ica
