Bakire, ova zemlja nije amanet Erdogana, Vučića i Kitarovićke već Bosanaca i Hercegovaca

Povezani članci

• Otkrivam: Diplomatični NATO savez, i dobrog srca
• Velika Christiane Amanpour: Bosanci su i u ratu igrali nogomet, zaslužili su da se raduju
• Ritam Slovenj Gradca u Sarajevu
• Zašto su nam tako dugo skrivali Tuđmanove zločine?
• U procjepu između bezidejnosti i zaborava: VAŽNO JE BITI POSLUŠAN?
• Potresna ispovijest logoraša: Bio sam živi štit

Čim neko iz Predsjedništva pogine, ja ulijećem!

To je bila izjava Nazifa Gljive, nekih ratnih godina. Nazifa koji je na prvim demokratskim izborima imao impresivnih 300.000 glasova i bio kandidat za člana predsjedništva, ako se dobro sjećam Liberalne stranke Rasima Kadića.

Naravno, nikome od ovih na vlasti nije odgovarao da u predsjedništvo uđe čovjek koji je više novca u životu zaradio i potrošio nego svih šest tadašnjih članova predsjedništva zajedno, uključujući i onog sedmog Jugoslovena. Čovjeka koji nije imao doktorske titule kao dobar dio tadašnjeg predsjedništva, ali čovjeka koji je nosio odijela koja oni nisu vidjeli ni na slikama, čovjeka kojem nije trebao službeni automobil da postane neko i nešto jer je imao svoju vlastitu limuzinu a i vozača. I čovjeka kojeg su obožavali sarajevski konobari i sarajevski taksisti zbog izdašnih napojnica. Od svog novca – da ne bude zabune.

Kao da im je Nazif ovom izjavom otvorio oči pa su čak i zakone mijenjali samo da se ne bi zaista desilo da „Gljiva uleti.“

Par godina nakon rata i sam Nazif je priznao da je nekada davno dao jednu sasvim „nesmotrenu izjavu“.

Danas čitam izjavu Bakira Izetbegovića kako je njegov otac na samrtničkoj postelji, ostavio Predsjedniku Turske g-dinu Erdoganu, Bosnu u amanet. I slušam kako na pres konferenciji objašnjava da nije ništa loše mislio, kako i drugi to stalno rade i kako stalno neko iz Hrvatske i Srbije čačka po Bosni i Hercegovini.

I to je tačno.

Ali zašto niko ne reaguje kada se na HRT-u snima emisija „Lijepom našom“ u Ljubuškom ili „Žikina šarenica“ u „srpskom gradu Trebinju“. Zašto niko ne reaguje na posjete visokih zvaničnika susjeda i komšija koji vršljaju sasvim normalno po gradovima Bosne i Hercegovine?

Zamislite samo da ode naš član predsjedništva da obiđe samo Bošnjake u Rijeci a zaobiđe zvanični Zagreb ili da obiđe samo 3.811 Bošnjaka u Priboju a zaobiđe zvanični Beograd? Ili da obilaze samo sjedišta SDA po tim gradovima? Ne bi živi ostali na svim medijima od optuživanja da mutimo nešto kod susjeda i komšija. A oni slobodno vršljaju gdje god hoće?

Ali… ovaj amanet, opravdanje je rade to i ONI.

Ja ne želim da budem kao ONI. Nismo htjeli ni u ratu da budemo kao ONI. Nemojte da postanemo u miru kao ONI. Na taj način se nanosi samo šteta onima koji i dalje žele da žive u jedinstvenoj BiH i servira na „švedskom stolu i na tanjiru“ argument onima koji žele da rasparčaju državu.

Danas Dodik cvjeta sigurno. Dobio je divan argument da ne možemo zajedno. Jer Srbima ne treba da ih neko ostavlja Turcima u amanet. Prvom prilikom će i Čović sigurno izvući iz rukava servirani argument.

A mi ćemo se i dalje svađati po facebooku i raspravljati o tome ko nam je koliko pomogao u ratu i poslije rata. Svađati se jesu li Turci svojevremeno bili graditelji i savremenici Bosne i Hercegovine ili su bili jednostavno okupatori. I sve što su napravili su vjerovatno peterostruko naplatili od Bosanaca i Hercegovaca. Kao i Austro-Ugarska, okupator koji je došao poslije njih.

Ponekad mi se čini da više slavimo Omera Pašu Latasa nego Husein kapetana Gradaščevića koji se borio za pravdu i slobodu Bosne.

I onda nije ni čudo da danas neki slave ustaše i četnike a preziru partizane.

Ništa mi zapravo od istorije nismo naučili. Jer kod nas je pisanje istorije trajan proces i svako je piše onako kako njemu odgovara. Ili mi jednostavno najbolje znamo da živimo pod okupatorom. Genetika je čudo.

Nažalost.

I sad 27 godina poslije tih izbora, logično je da se pitam, da li Nazif nije odgovarao kao hitmejker u predsjedništvu ili kao osoba koja bi sigurno prvom prilikom na sva zvona objavila kakve mutne radnje i dogovori se tamo dešavaju.

I  Nazif je barem priznao da je njegova izjava bila jako nesmotrena.