BABILONSKA KNJIŽNICA: U TMINI DISTOPIJE, UTOPIA BOSNAE

Izdvajamo

• Sahranimo mržnju i dozvolimo slobodi da iz svih pravaca, sa nadom u novi početak, dođe u Sarajevo, dođe u naš Washington...

Povezani članci

• OTVARANJE GALERIJE 11/07/95
• Ladislav Babić: Mit o kontinuitetu
• Miloš Vasić: Mit o Ratku Mladiću
• Potpišite peticiju “Oslobodite naše rijeke”
• Marinko Čulić: Nova NDH
• Rođen 29. februara

 Foto: Dženat Dreković

…Nažalost, mi smo kao društvo daleko od liberalizma, a naročito smo daleko od onog liberalizma koji bi svojom konceptualnom obazrivošću nadišao tiraniju etnonacionalizama, teologiziranih ateizama i sekulariziranih javnih teologija…Ne znam odakle smo došli, ali znam odakle nismo. Nismo mogli doći iz etničkih partikularija, pretenciozno nazvanih nacijama. Da jesmo, da bosanski Hrvati, bosanski Srbi i bosanski Bošnjaci jesu konstituirani nacionalni identiteti, Bosna i Hercegovina kao bilo kakva politička zajednica uopće ne bi bila moguća, a ona je opstala kao mogućnost čak i kada je to izgledalo nemoguće. Nismo mogli doći ni iz dejtonske artificijelne konstrukcije, ali očito je da živimo u njoj. No, ona nas nigdje ne može uputiti, mada smo s njom i u njoj uvijek na putu. To je prokletstvo malih, lažnih nacionalnih država oblikovanih prljavim ratom frustriranih velikodržavlja protiv Bosne i Hercegovine.

                                                                  Obnova bosanskih utopija

… Nema djelimične slobode. Nema slobode u zahtjevu za djelimičnom slobodom. Djelimična sloboda je negacija slobode. Vratimo se jedni drugima. Političari neće proizvesti zajedničko gledište. Mi građani hoćemo. Marširajmo zajedno. Pobunimo se! Protiv države koju personificiraju Oni; Za državu koju personificiramo Mi, građani…

I molim Vas, uvijek, uvijek bez nasilja. Mir je ime naše Bosne, Bosne i Hercegovine…

Imam san da će sva naša djeca jednoga dana pjevati zajedničku pjesmu slobode..Neka zasija sloboda, neka dođe iz svakog našeg grada i sela, pa da zajedno zazivamo veliku povelju slobode u kojoj će svi građani Bosne i Hercegovine biti jednaki, bez obzira na njihova imena, na njihovu vjeru, na njihovu naciju…

U ime ovoga dana koji mora doći, jer da neće doći, zašto onda uopće Bosna, pobunite se!

Dok sve nije otišlo u tri lijepe materine.

                                                              Pobunite se!

Autor: Kristijan Ivelić

Nesumnjivo je da se kao društvo nalazimo na odlučujućem istorijskom i političkom raskršću – šumi i šušuri semantički šum i šušur, na početku jednog od ulomaka iz tri recenzije, na poleđini ovitka najnovije knjige Nerzuka Ćurka ZAŠTO JE BOSNA A NE NIŠTA.

UMORNA BOSNA

Unaprijed se ograđujući od moguće prejake buke u komunikacijskome kanalu- budući integralne verzije recenzija ove knjige nisam imao mogućnost pročitati- ostajem ipak zbunjen i u nelagodi poradi ove prepotrošene, formulaične frazeme uvažene recenzentice knjige, Sarine Bakić, profesorice sociologije kulture na Univerzitetu u Sarajevu.

Jer, od 1990. do danas, Bosna i Hercegovina, danomice i nesumnjivo, stoji, čuči i čami, čekajući na tom odlučujućem istorijskom i političkom raskršću; jer tih, em nesumnjivo odlučujućih, em istorijskih-historijskih- povijesnih, em raskršća-raskrižja-raspuća je za Bosnu, u Bosni i oko Bosne toliko eda ne bi bilo nimalo čudno kad bi se utvrdilo, kolektivnim neurološko- oftalmološkim pregledom na državnoj razini, da petrificirani građanke i građani, narodi i ostali, pod aparthejdom, sejdići i finciji Bosne i Hercegovine, nakon trideset i dvije godine stajanja na odlučujućim istorijskim i političkim raskršćima, pate i od ozbiljnoga ludila začinjenog astigmatizmom, kao pogledom na svijet; jer, recimo, građanke, građani etc., ne znaju kako bi to pak izgledala, za promjenu, neodlučujuća neistorijska i politička ne-raskršća; jer je građankama, građanima etc., pun kufer 24/7, i tako trideset i dvije godine, katastrofično-mobilizacijske retorike odlučujućih istorijskih i političkih raskršća domaćih i inih političkih i intelektualnih elita!

Za profesoricu Bakić, ova nas Nerzukova knjiga uvodi u neobičan svijet mišljenja o životu ljudi i društva, u filozofiju oslobođenja i hrabrenja u borbi sa pesimizmom i pasivnošću– i ovdje ništa nije upitno, tek uz usputnu napomenu: ovakva bi ocjena mogla stajati za cjelokupno, dosadašnje, znanstveno i novinarsko-aktivističko djelo Nerzuka Ćurka.

ZBILJA I UTOPIJA

Uz ženevskog profesora političkih znanosti, Nenada Stojanovića, treći je recenzent ove knjige jedan od najvažnijih-za mene, jedan od najboljih, s djelom koje tek čeka zaslužena recepcija- živućih pisaca na južnoslavenskim prostorima,  Andrej Nikolaidis. On piše:

Rješenja koja Ćurak nudi, međutim, nisu utopijska, nego analitički promišljena i politički odgovorna. Analitički promišljena i politički odgovorna, ali, Bogu hvala, nisu utopijska?! Je li posrijedi Nikolaidisovo, danas uvriježeno, konvencionalno i kolokvijalno, korištenje pojma utopije i utopijskog ili nehotimičan previd? Zar utopijsko otupljuje analitičku oštricu, etički kompromitira političku odgovornost?

Gregory Claeys, predavač i svjetski poznati autor na polju povijesti političke misli, danas profesor emeritus na Royal Holloway, University of London, u  nadahnutom predavanju pod naslovom Utopia: A question of definition iznosi niz dobro potkrijepljenih i korisnih uvida i zaključaka- lupeški ću se okoristiti tek nekim. Profesor Claeys, naime, tvrdi kako se ideja utopije aktivira u društvenom, ideološkom i literarnom polju na različite načine, uz međusobno, uzajamno djelovanje u  vremenu te se valja čuvati jednoznačnih, isključivih pojmova, jer je takvo što osuđeno na propast. Stoga ovdje, vrlo ograničeno, mimo (pred)povijesti ideje utopije, upućujem na pojmovna određenja koja korespondiraju i s utopijskim dimenzijama analitičke promišljenosti i političke odgovornosti autora knjige ZAŠTO JE BOSNA A NE NIŠTA.

Dok Fredric Jameson utopiju definira kao društveno-ekonomski podžanr znanstvene fikcije, Karl Mannheim, na području sociologije, nastoji oko znanstvene operabilnosti utopije, smještajući je u antitetičku relaciju utopija-ideologija, gdje se utopija nepobitno razlikuje od ideologije kao intencija koja transcendira konkretum zbiljskog poretka- kroz okrenutost utopije k budućnosti. Za Ernsta Blocha, neophodno bitno obilježje čovjekova mišljenja i djelovanja upravo je- utopijska intencija. Temelj utopijskoga, onoga dakle što pripada bitnim dimenzijama ljudskog opstanka, Bloch zove nadom, čije je utemeljenje u samom bitku te, stoga, nada nipošto nije tek siromaštvo i efemernost afekta. U konačnici, Bloch dolazi do ontologiziranja utopijske intencije, spomoću jednoga od svojih središnjih pojmova Noch- Nicht- Sein: Još- Ne- Bitak.
(Njegovo znano trosveščano djelo Princip nada, Das Princip Hoffnung (1959.), s razlogom se još zove i – enciklopedijom anticipirajuće svijesti.)

Pratimo li akademski i novinarski rad Nerzuka Ćurka- od znanstvenih studija i istraživanja do predavanja, kolumni, javnih nastupa- prepoznatljiva su njegova obilježja upravo neumorna društvena odgovornost, analitička temeljitost i oštrina, traganje, uvijek iznova, za rješenjima, odgovorima koji razobličuju i dekonstruiraju apsurde, opsjene i mitove bosanskohercegovačke svakodnevice. A ono utopijsko u pisanju i promišljanju dotičnoga autora, u suglasju s prethodnim definicijama, čini eros potrage, nade, anticipirajuće misli, neodustajanja usred distopijske beznadnosti zbilje; utopijsku asimptotu i obzor otvorenosti novom, budućem, neotkrivenom, ustrajavanje na pronalaženju puta i izlaza iz anihilacijske pustinje poraća Bosne i Hercegovine:

Za postkonfliktnu političku zajednicu bolje je rješenje koristiti ono što je približava nego ono što je udaljava od Republike, kao realno moguće bosanskohercegovačke utopije na horizontu događaja. Pojednostavljeno rečeno, vrijeme je da dejtonski mirovni instrumentarij, nakon decenija povlađivanja silama dezintegracije, započne novi dvadesetpetogodišnji ciklus izgradnje Bosne i Hercegovine koja će- kako je divno što ljudi mogu zamišljati- 2045. godine, konsenzualnom voljom relevantnih unutrašnjih politika i pritiskom organiziranog i educiranog građanstva, postati res publica, javno dobro svih svojih ljudi, koji konačno razumijevaju da ih njihove hrvatske, srpske, bošnjačke i druge jednodimenzionalne odore, ne priječe da budu odjeveni kao jedinstveni građani, s onu stranu negacije svoje države, svog javnog dobra.

                                                               Bidenov historijski govor i agenda za Bosnu

                                                              /02.11.2020./

JA IMAM SAN…

Sa samodopadnim pouzdanjem mogu reći da sam privilegirani čitatelj lika i djela-upravo tako – Nerzuka Ćurka. Znanci smo još od daleke 1988. godine, studentskih dana i redakcije sarajevskoga Waltera/Valtera, novine koja je, onomad, pokupila  i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a te uz ine studentske tiskovine- Polet, Mladina, Omladinska iskra, Student, Naši dani i druge– živjela nadu u skoro oslobađanje od svih pogrešaka i deficita dotadašnje Jugoslavije, u rađanje boljega i umnažanje ad infinitum svega jugoslavenskoga što je vrijedilo. Svi, tad, kao da smo obitavali u povišenu stanju svijesti- i danas, gotovu tri i pol desetljeća kasnije, začudan je taj osjećaj, nesvediv na mladost – jašući na plimi novoga vala i bujne, renesansne izobilnosti koja nas je, kao u ljetnim oborinama, zapljuskivala: omladinski tisak, glazba, film, književnost, kazalište, strip. Naša naivnost i neznanje uvjeravali su urbi et orbi u revoluciju slobode i beskrajnih mogućnosti čije su nagovijesti već tu, u zraku, oko nas; istodobno, u podzemlju su škripali pokrenuti ktonični mehanizmi, izduživali se i oštrili očnjaci kanibalskih čeljusti, infernalni impresariji sardonično su se cerekali našem jadnom marionetskom igrokazu, gore, na osunčanoj površini, u iščekivanju kanaanske budućnosti…

Moguće da je, barem u nekima od nas, utopijski zanos, svim porazima, melankolijama i cinizmima usprkos, ostao kao netvarna i nestvarna ostavština tih dana. Nerzuka Ćurka iz toga vremena svi pamtimo kao teškoga bibliofilskog ovisnika, prikopčana na dva izvora žestokih narkotika- filozofiju i književnost: megadoze svezaka filozofije, himalaje knjiga domaće i svjetske literature. Tu i tad se, mislim, rađao jezik njegova pisma: amalgamiranje apstraktnih pojmova i slikovnosti metaforičkog, oštrice analize i liričnost nadahnuća; ono prvo kao kotva misli koja kroti bestežinske astralije poetskoga, ono drugo kao imunosni odgovor na mumificirane akademske suhoparnosti, a zajedno kontra dociranja ex cathedra. Čitateljski automatizam navike, kad su posrijedi čitanja teksta narativno- dizkurzivne uniformnosti ovdašnjih intelektualističkih oriđinala i lumena, ostaje zatečen takvim jezikom; stara je to priča, još od pojave djela Waltera Benjamina.

To umijeće i dar takve jezične sublimacije u autorskom pismu- bez međusobnih sličnosti ili epigonskih posudbi, nužno je naglasiti- prepoznajemo također i u nekih drugih autora, primjerice u autorskoj samosvojnosti pisma Đurđice Čilić ili Viktora Ivančića.

Danas, tri desetljeća od početka bosanskohercegovačke kalvarije, inicirane nezasitnim dobrosusjedskim agresijama koje su potpalile požar i kataklizmu građanskoga i vjerskog rata u barutnim utvrdama ovdašnjih rigidnih etnocentrističkih pokreta, poziv i inkantacije angažmana Nerzuka Ćurka stoje nasuprot zlokobnom pozdravu „do viđenja u sljedećem ratu!“: …unatoč svim poteškoćama današnjice i sutrašnjice, dragi moji prijatelji demokrate, dragi ljudi… ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u mom načinu života. Imam san da ćemo se jednog dana izdići iznad provalije sramnih etničkih podjela i da ćemo dočekati dan kada će u našem ustavu svi ljudi  biti jednaki. Imam san da će jednoga dana sva naša djeca pjevati zajedničku pjesmu slobode. Da će krvlju natopljena brda i doline Sarajeva, Kozare, Srednje Bosne, Hercegovine,Prijedora, Srebrenice, Ahmića, Križančevog Sela, Grabovice, Kazana, Zvornika, Vlasenice, Vozuće… postati zajedničko sjećanje, opominjući trijumf slobode i pravde.

I opet kažem, za ovoliko proizvedene mržnje trebalo je ljubavi.

Sahranimo mržnju i dozvolimo slobodi da iz svih pravaca, sa nadom u novi početak, dođe u Sarajevo, dođe u naš Washington…