Babica Jaga je snijela jaje

Povezani članci

• Postjugoslavenska Jugoslavija
• AMERIČKI IGROKAZ Part one
• Uvijek u nečijoj kući gori.…… 
• Sergio Šotrić, Mostarac koji odbija pokornost: Hrabrost zaboravljenih
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (11): Snajperisti HVO-a ubijali su i djecu u Mostaru
• Esad Bajtal: Kakva je to kultura dijaloga, gladan narod ne smije da kaže da je gladan jer je to zabranjeno

–  Vidiš, trafikant, kako se Gospod Bog smilovao ovoj napaćenoj zemlji, pa su misna slavlja u čast Velike Gospe protekla bez politike…

  – A tko to kaže da se biskupi u svojim propovijedima nisu bavili politikom?

  – Pa piše u novinama…

  – A šta je, tako ti Boga Miloga, poziv nadbiskupa zadarskog i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, msgr. Želimira Puljića da Sabor izglasa zabranu pobačaja nego vulgarna politika?!

  – Još ćeš, Antikriste jedan, pod politiku podvest i to što su hrvatski biskupi po Gospinim svetištima redom iskazivali svoje kršćansko oduševljenje odlučnim odbijanjem kninske primalje Jage Stojak da asistira pri obavljanju pobačaja i njezinim hrabrim pozivanjem na priziv savjesti, zbog čega je u bolnici »Ponos Hrvatske« dobila otkaz, a u propovijedima za Veliku Gospu bivala uznesena do statusa heroine, savjesti i ponosa katoličke Hrvatske!

  – Babica Jaga je, kao što vidim, na radost naših biskupa uspješno snijela kukavičje jaje na kojemu će sada jahati Sveta Mater Crkva skupa s kleribanskim udrugama što nastupaju u ime obitelji i u prezime blaženoga Stepinca.

  – Trafikant, šta to blebećeš?

  – Govorim ti samo da je Gospod Bog učinio da babici Jagi pođe za rukom ono što ove zime nije upalilo vlasnici ljekarne u Dugom Ratu, čije hrabro, savjesno i kršćansko odbijanje da – zbog priziva savjesti i vjerskih uvjerenja – pacijentici izda od liječnika propisane pilule za kontracepciju ipak nije potaklo biskupe da pokrenu katoličku revoluciju u Hrvatskoj. Tko zna zašto našim časnim prelatima tada nije palo na pamet da od Sabora zahtijevaju zabranu kontracepcije? Možda zato što dugoratska apotekarka nije ostala bez ljekarničke licence…

  – Pa nije, nažalost neabortirani budalašu, babica Jaga kriva što je zbog priziva savjesti dobila otkaz! Kriva je ravnateljica bolnice koja joj ga je uručila!

  – I koja ju je, nakon što je usvojena njezina žalba, vratila na posao? I koja će joj sada dopustit da taj posao obavlja u skladu s vjerskim dogmama, pa makar one bile u neskladu s medicinskom strukom?

  – Je li bi ti to, trafikant, ukinuo priziv savjesti?

  – Priziv savjesti se ne aktivira pred pacijenticom, nego u trenutku kad se vlasnik savjesti odluči zaposlit u bolnici. Tako barem kaže dr. Hrvoje Minigo, predsjednik Hrvatske liječničke komore. Evo slušaj: »Zdravstveni radnici pravo na priziv savjesti smiju iskoristiti samo ako su prije potpisivanja ugovora o radu upozorili svog poslodavca da neki dio posla ne žele obavljati. Zdravstveni radnik prizivom ne smije štetiti pacijentu i mora mu osigurati drugog liječnika koji priziv nema.«

  – Pa ne možemo, trafikant, te suhoparne birokratske formulacije stavljat iznad ljudskog i vjerskog čina babice Jage i njezinog prava da, kako je sama rekla, ne sudjeluje u ubojstvu nerođenog djeteta!

  – Nego šta bi ti: da vjerska uvjerenja medicinskog osoblja stavimo iznad njihove dužnosti da pomognu pacijentu? I šta bi još: da na žene koje se odluče na pobačaj gledamo kao na ubojice, kao da su došle abortirat ne od muke i nevolje nego iz čistog hira?

  – Šta si se toliko uzgalamio?

  – Zato što o abortusu govoriš gotovo isto kao što govore biskupi, bez imalo sućuti i razumijevanja za žene koje se – ponavljam ti: od muke i nevolje! – podvrgnu toj traumi! Još ćeš mi, kako si krenuo, počet popovat poput svih onih krasnih primjeraka muškog roda, svih onih đapića, ivkošića i schwartzova, kako »pobačaj nije problem samo trudne žene«, budući da »ona nije trudna samo za sebe, ona je trudna i za zajednicu«; ili kako »pravo žene nije pravo na pobačaj« nego je »pravo žene hoće li zatrudnjeti ili neće«; ili kako »žena mora biti svjesna, kad ide s muškarcem u krevet, da može zanijeti« pa stoga »ne može za ljubav svoga užitka ubiti dijete«; sve do ekstatičnog poziva zagovornika kršćanske savjesti kako bi »trebalo uvesti smrtnu kaznu za abortus«!

  – Pa nije nadbiskup Puljić izgovorio ništa slično. On je samo apelirao na saborske zastupnike da izglasaju zabranu pobačaja.

  – A zna li gospodin nadbiskup šta se događa u zemljama koje su donijele takav zakon? Je li mu možda poznat podatak da je samo u Rumunjskoj, za ovih 25 godina otkako je zabranjen pobačaj, od ilegalnih zahvata umrlo preko 10 tisuća žena?

  – Šta time hoćeš reć? Da se naši biskupi u svojim propovijedima na dan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo nisu zalagali za živote nesuđene djece nego za smrtnost nesuđenih majki?

  – Ma zapravo ti hoću kazat da u mnogom hrvatskom biskupu čuči Hoxha.

  – Bog te ubio, trafikant, kakav sad hodža?!

  – Enver Hoxha, albanski diktator u čijoj je sretnoj zemlji puno toga bilo najstrože zabranjeno, pa tako i pobačaj. Jer, jebiga, smrtni je grijeh bio drugu Hoxhi ne rodit još jednog vojnika i pokornog vjernika njegove dogme o svetosti svakog života za Partiju i Domovinu!