ASIM MUJKIĆ: Okretanje „nezapadnim“ partnerima kao pucanj u vlastitu nogu
Povezani članci
foto: šg
Svoje nedostatke građanska opcija ima ponajprije zbog nekredibilnosti nekih od aktera koji se na nju pozivaju – recimo, kada se „nacionalna stranka“ samoproglasi najjačim nositeljem građanske ideje dok se istovremeno ne libi pozivati na „legitimno predstavljanje“
Piše: Asim Mujkić- InfoRadar
Krajnje je vrijeme da postavimo pitanje šta je to praktično politički moguće u današnjoj BiH iz perspektive jedne, okvirno je nazovimo, „građanske opcije“ koja, barem u načelu, crpi svoje poglede na principima jedne savremene političke filozofije liberalizma i vrijednostima kao što su vladavina prava, kontinuirana demokratizacija i socijalizacija društvenog, političkog i privrednog života, kao i kontinuirano širenje ljudskih prava i sloboda.
Današnja upotreba termina „građanska opcija“ u političkom diskursu BiH, na žalost, više skriva nego što pojašnjava. Ona čak nema niti jednoznačan smisao kada je u pitanju konfrontacija etnonacionalističkim politikama.
Svoje nedostatke građanska opcija ima ponajprije zbog nekredibilnosti nekih od aktera koji se na nju pozivaju – recimo, kada se „nacionalna stranka“ samoproglasi najjačim nositeljem građanske idejedok se istovremeno ne libi pozivati na „legitimno predstavljanje“ – ali i zbog neartikuliranosti vlastitog kategorijalnog aparata i nasljeđa klasične liberalne tradicije koja, kako se čini, nije, niti u BiH niti bilo gdje drugo u svijetu u stanju dati plauzibilan odgovor na izazov kolektiviteta, komunitarizma, odnosno društvenog pluralizma, a kamoli na izazove iz domena socijalne pravde.
U većini svojih varijanti „građanska opcija“, koju ću ovdje nazvati „tvrdim građanstvom“, počiva na tradicionalnom liberalnom uvjerenju da u političkoj sferi grupni identiteti moraju biti „privatizirani“, ostavljeni po strani, a da demokratsko političko djelovanje treba biti što je moguće više očišćeno od toga. Neka vrsta produžene „sekularizacije“.
Njemu nasuprot stoji etnonacionalistički princip političkog organiziranja, koji je naizgled komunitarni, jer govori o grupnim identitetskim pravima, njihovoj zaštiti („vitalni nacionalni interes“). Ali, onog momenta kada on postane teritorijaliziran – u bosanskohercegovačkom slučaju nakon ilegalne upotrebe sile i masovnih ratnih zločina – on odbacuje komunitarnu argumentaciju i na teritoriji kojom je ovladao uvodi tvrdi „građanski princip“ većinskog naroda, a komunitarni vokabular zadržava samo za više nivoe državne organizacije gdje se još vodi ogorčena „borba za razgraničenje“.
Teoretičarka liberalizma Courtney Jung piše kako ta oba impulsa – komunitarni i individualni – odnosno, „impulsa da se privatizira ili da se zaštiti etnička grupa – da se zaštiti navodna neutralnost države, ili da se zaštiti navodni integritet kulturne grupe – … za rezultat imaju ograničenje demokratije“.
Ovo „kretanje klatna“, od komunitarnog problema do liberalnog, nacional-državnog razrješenja, jednom inicirano, otvara cijelu jednu „lošu beskonačnost“ zahtjeva za individualnom „privatizacijom“ odnosno grupnom „zaštitom“, što može rezultirati legitimiranjem najgrubljih politika isključenja, opresije i marginalizacije. Da bi se nadošlo do neke „građanske“ političke opcije koja bi bila „praktično politički moguća“, smatram da se mora izaći iz ove dihotomije „privatizacija“ – „protekcija“. To ne znači odbacivanje liberalizma, već obrnuto, potrebu, kako to kaže Chantal Mouffe, da se „principi liberalne demokratije odbrane i radikaliziraju“.
Življenje u jednom demokratskom društvu danas, podsjeća nas John Rawls, neizostavno podrazumijeva „činjenicu razložnog pluralizma“ i to bi trebala biti polazna pozicija svake „građanske opcije“ koja nije „tvrda“. Ta pozicija upravo je data u referendumskom pitanju iz 1992. godine:
„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“
Referendumsko pitanje možemo podijeliti na dva dijela – državotvorni, koji govori o suverenosti i nezavisnosti države kao političkog subjekta, dakle okvirni dio, i drugi – društvotvorni, koji govori o „našem naročitom načinu života“, identitetu političke zajednice, o društvenom totalitetu čiji je država okvir, odnosno izraz. Formula te društvenosti koja je glasila „država ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, predstavljala je naročitu sintezu zavnobihovskog dvojnog određenja Republike BiH kao države ravnopravnih građana i naroda.
Iz formulacije je jasno vidljivo da je politički subjekt zemlje građanin koji u identitetskom smislu, smislu pripadanja ovoj ili onoj društvenoj grupi, može biti različit, odnosno nositelj različitih identitetskih karakteristika, on može, naime biti, Musliman, Srbin, Hrvat ili pak pripadnik nekog drugog naroda u svom građanstvu. Ovaj princip jasno počiva na uvidu da je individualna sloboda bez svog društvenog konteksta, bez pripadanja pojedinca grupama, kolektivima, besmislena, puka apstrakcija.
Političku kulturu savremenog, pluralističkog, demokratskog društva karakterizirat će uvijek, kaže Rawls, „diverzitet razumnih obuhvatnih religijskih, filozofskih i moralnih doktrina“, i to „konfliktnih i nepomirljivih“ elemenata koji su i sami u stalnom procesu transformacije, koji neće nestati.
Činjenica „vrijednosnog pluralizma“, piše drugi veliki teoretičar liberalizma Isaiah Berlin, da neće na „kraju historije“ biti unutar sebe izmiren i tvoriti jedinstveni, harmonični skup vrijednosti, činjenica da će država i njezino društvo u svojoj jezgri uvijek sadržavati konflikt, suprotstavlja se ideološkoj fantazmi jedinstva, harmonije, odnosno zamišljanja političkog društva, kako kaže Rawls, kao „zajednice ujedinjene u afirmaciji jedne i iste obuhvatne doktrine“. Karakteristike svih savremenih država, od BiH do SAD, da su manje ili više duboko podijeljena društva.
Ako bismo se pak usudili u našem kontekstu hegemonije etnonacionalizma i površne modernizacije, palanačke političke kulture, naznačiti neke uslove za mogućnost pojave jedne građanske opcije liberalno-socijalnog usmjerenja, oni bi se svakako ticali jednog socijalnog, a ne samo nekog političko-jurističkog razumijevanja nacionalnog koje je ionako preduslov za svaki smislen kulturno-identitetski razvoj. Takav pristup podrazumijeva razvijanje politika inkluzije kao odgovor na ekskluzivističke prijetnje.
Sjetimo se da je „zajedništvo“’ i inkluzija, koja je u temelju BiH bila primarna meta agresije. Taj okret k inkluzivizmu mora biti polazište smislene i kredibilne građanske bosanskohercegovačke opcije. To bi značilo najprije davanje prednosti konkretnom političkom i širem, dakle „prekoetničkom“ društvenom angažmanu ustrajno usmjerenom na identifikaciju i artikulaciju zajedničkih senzibiliteta, što širu inkluziju marginaliziranih kategorija, okolišno održivi ekonomski razvoj, efikasniju zdravstvenu zaštitu, poboljšanje socijalne skrbi, angažman na stvaranju ambijenta za infrastrukturni i općenito ekonomski razvoj unutar kojega pojedini narod u zajednici s drugim narodima može ostvarivati svoja ostala prava i slobode kao grupa.
Važno je shvatiti svoju borbu za građansku BiH ne samo kao borbu za socijalnu pravdu, već i kao moralnu borbu. Moralni kapital etnonacionalizma, osobito imajući u vidu njegove purističke ali i zločinačke temelje, se brzo topi. On je danas više uslovljen refleks nego stvar iskrenog opredjeljenja – kakva je komunistička ideologija već bila krajem 1980-tih.
Ovaj moralni cilj mora biti usidren u moralnom i vrijednosnom okviru univerzalnih sloboda i prava, što je moralni imaginarij unutar koga se zagovornici etnonacionalističkog purizma nikako ne mogu legitimirati. Zato pojedine inicijative koje se u posljednje vrijeme javljaju u Sarajevu u smislu traženja „nezapadnih“ partnera nije ništa drugo nego pucanj u svoju nogu. Nikakva „uvrijeđenost“, „iznenađenost’“, naprasita ozlojeđenost ne može opravdati godine nerada tzv. „probosanske“ opcije na zagovaranju, pridobijanju zapadnih partnera, utjecajnih centara odlučivanja (Washington, New York, Bruxelles, London, Paris, Berlin, a ne recimo Kardawi, Maldivi).
Kako je to bilo moguće učiniti 1992. godine, a nije danas? Dobrovoljno izlaziti iz hemisfere koja počiva na liberalno-demokratskim vrijednostima, uz sve opravdane kritike za njihovu inertnost, licemjerje, oklijevanje, pa i kontradiktorne pristupe, u ovom trenutku znači tragati za savezništvom s autoritarnim režimima od kojih je većina zasnovana na etnonacionalističkom principu, onom principu čije smo žrtve već trideset i kusur godina. Na kraju, bio bi to atak na prirodu, smisao i ciljeve našeg odbrambenog rata, da i ne govorimo o volji 64% građana ove zemlje iskazanoj prije trideset i jednu godinu.
Ova inkluzivna „građanska opcija“, uostalom kakva je zacrtana referendumskim pitanjem, bila bi ona koja polazi od prihvaćanja najšireg društvenog pluraliteta – bori se protiv hegemonije samo tri partikularna identiteta. Ona traži priznanje još više partikularnih identiteta, bez hijerarhije među njima. To je pravi smisao liberalizma. Ona se provizorno može obuhvatiti koncepcijom John Graya – modus vivendi – koji „prihvaća da postoje mnoge životne forme u čijim okvirima se ljudi mogu razvijati“, pri čemu, „niti jedna vrsta života ne može biti najbolja za sve“. To je ideje Bosne koja se baštinila stoljećima.