ASIM MUJKIĆ: Novi orjentalizam

Povezani članci

• SERGIO ŠOTRIĆ: OTVORENO PISMO AUSTRIJSKOM PRIJATELJU – AMBASADORU EU U BOSNI I HERCEGOVINI – JOHANN-u SATTLER-u
• Štepinčevo
• Spašavaj se ko može
• Viktor Ivančić: Bog za svijeću
• Vođa od gline
• Sergio Šotrić: OTAC NA „SLUŽBENOM“ PUTU UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA PARA-TVOREVINE „HERCEG-BOSNE“

foto: š.g

Iako znamo da je „političko Sarajevo“ plod mašte, da ne postoji nikakva realna niti koherentna politička snaga koja ima mogućnosti da nekome nešto nametne, ono je kao takvo počelo funkcionirati i u govoru nekih zapadnih medijatora (Eihorst, Varhely, pa ponekad i Sattler)

Piše: Asim Mujkić- Inforadar

Tekst sam namjeravao početi Milanovićevim uvredama na račun „big-shit“ Bosne i zastrašujućih i prijetećih miješanih sela kroz koja je trebao proći da bi jadničak stigao u Novu Bilu, da bi ga već pretekao Dodik koji je govorio o sapiranju mirisa Sarajeva, da bi se odmah zatim oglasio Orbanov Zoltan Kovacs koji je zabrinut za izglede integracije dva miliona bosanskih muslimana u Europu.

Taman pomislih kako ne može gore, kad evo ga, „bošnjački lider“, nakon četiri godine bavljenja čaršijom, kantonom i kadrovima, zaprijeti Orbanu islamskim svijetom, a da ne bi u rasnom profiliranju neprijatelja ostao nekome dužan, pripomenuo je kako su Mađari, a ne bosanski muslimani – Azijati.

Tako se sam smjestio u ovu ekipu regionalnih populističkih političara koji vlastiti nedostatak inventivnosti u politici nadomješćuju uvredama i šovinističkim upadicama.

Ali, stvari nisu nimalo bezazlene. Nakon isprva stidljivih izjava, recimo Dodika, kako neće da mu sude sudije muslimani, izjava Dragana Čovića da je zalaganje za građansku državu ustvari zalaganje za islamsku državu, nakon više izjava hrvatske predsjednice o hiljadama bosanskih islamističkih boraca koji vrebaju s one strane Une, žalopojki ministra Vulina kako su Srbi u Bosni građani drugog reda, a potom i Milanovićevih nebrojenih niskih udaraca, nastupila je intenzivna i otvorena dehumanizacija Bošnjaka kao muslimana.

Dehumanizacija neke grupe obično prethodi sistematskom nasilju prema toj grupi, a ne dijalogu na koji se poziva i sa istoka i zapada.

U pozadini tih izjava je novokomponovani srpsko-hrvatski nacionalistički mit o Sarajevu, to jest “političkom Sarajevu” koje želi da nametne unitarnu, centraliziranu državu u kojoj će dominirati muslimani – a biti “pod muslimanima”, i nažalost to je podtekst cijele priče – je nešto neprihvatljivo.

Mit o moćnom centralističko-unitarističkom, prikriveno islamističkom Sarajevu, projicira se s ciljem opravdanja suštinski iredentističkih projekata srpskih i hrvatskih nacionalista. Ti iredentistički projekti su, za sada, puna etnoteritorijalizacija i razgraničenje bosanskohercegovačkih naroda sa što slabijom centralnom vlašću, to jest, kako je Dodik najavio – suverena i nezavisna RS unutar BiH. Za takvo što potreban je pristanak – ili ako ne pristanak – onda iznuđenje pristanka treće strane.

Iako znamo da je to „političko Sarajevo“ plod mašte, da ne postoji nikakva realna niti koherentna politička snaga koja ima mogućnosti da nekome nešto nametne, ono je kao takvo počelo funkcionirati i u govoru nekih zapadnih medijatora (Eihorst, Varhely, pa ponekad i Sattler).

Ovaj mit vremenom je evoluirao u usporedbu koju podjednako čujemo i od srpskih i od hrvatskih etnonacionalističkih prvaka o Sarajevu i Izetbegoviću s Beogradom i Miloševićem pred raspad Jugoslavije. Da nije nakon sveg ratnog iskustva tužno, bilo bi smiješno. Istina je da u posljednjih 10 godina jedina osoba koja ima moć da suvereno diktira društvene i političke procese u zemlji i koja se u skladu s tom moći i bahato ponaša kao Milošević je Milorad Dodik.

Što se tiče EU, jasno je da bi bila najsretnija kada bi se ovaj cijeli region teleportirao što dalje, tamo kod Nove Gvineje. Tradicionalno ona prema Balkanu općenito ima ono što Maria Todorova naziva „balkanističkim pristupom“, dakle, kao odnos prema kojemu ljudi s Balkana nisu baš Drugi drugi, nisu Orijent, nego nešto kao „još-neuropljani“ čime se legitimira paternalistički odnos Centra prema periferiji koja do „punog europejstva“ treba da bude podvrgnuta testovima, probama, procedurama dokazivanja i slično.

Međutim, kada se ovaj balkanistički okvir spusti na razinu lokalnih balkanskih političkih elita – uključujući, na žalost i onu mađarsku, on dobija novu dimenziju – dimenziju kulturalnog rasizma. Tako srpske i hrvatske političke elite za dnevno-političke potrebe općenito prema Bosni i Bošnjacima kao muslimanima internaliziraju klasični zapadni orijentalistički pristup i proizvode svoje muslimanske susjede kao Druge druge, „podrugojačuju“ ih.

Bošnjaci kao muslimani bivaju degradirani u inferiorni i strani oblik postojanja tu među nama, pa time, kao strana kost, postaju i svojevrsna prijetnja. Postoji cijela jedna tradicija takvog politički „podsvjesnog“ u nacionalističkim i građanskim politikama Zagreba i Beograda od samog početka moderniteta (1878.) na ovim prostorima, čak i za vrijeme socijalizma, sve do danas.

U svojoj knjizi Seasons in Hell Ed Vulliamy piše o toj razlici u ponašanju Srba prema pripadnicima dva naroda – Hrvata i Bošnjaka – za vrijeme rata:

„Hrvati kod njih izazivaju mješavinu straha, mržnje i poštovanja. Srpski borci pričaju o krvavoj osveti za Jasenovac, ali za dvije godine nisam nijednom čuo bilo kakvu ponižavajuću opasku od Srba upućenu Hrvatima kao narodu. Mržnju da; prijezir nikada. Ali s Muslimanima je sasvim drugačije, oni su ‘cigani’, ‘prljavština’, ‘kurve’, ‘životinje’… Muslimani se ne vide toliko kao neprijatelji koliko kao podljudi. Ratko Mladić, zapovjednik vojske bosanskih Srba kaže: ‘Muslimani? Ako dovedete samo jednog, on će doći s pet žena i prije nego se okrenete imate cijelo njihovo selo’“.

Ovaj kulturno-rasni podtekst srpsko-hrvatskih nacionalističkih politika osobito je ojačan desnim populizmom koji je uhvatio korijena u Europi i SAD nakon financijske krize 2008. godine, u čemu ove nacionalističke politike teritorijalnog prisvajanja dijelova BiH vide svoju „drugu šansu“, što je vidljivo u radikalizaciji njihove retorike baš u tom istom periodu.

Idealno bi za promotore ove priče bilo kada bi elementi kulturnog rata, kao u obrnutom ogledalu, poslužili mobilizacijskoj svrsi među nekim bošnjačkim nacionalistima. Orjentalistička strategija podrugojačenja bila bi potpuno uspješna ako kod podrugojačene strane izazove mehanizme samopodrugojačenja, ili kako bi to rekao DuBois, „dvojne svijesti“, kada pripadnik podrugojačene grupe istovremeno internalizira i promatra sebe i svoj identitet nalazi u tom isfabriciranom i nametnutom gledanju.

Što se Orbana tiče, on u bosanskom problemu vidi priliku da Mađarsku učini regionalnim igračem. Uzevši Srbiju kao aspiratora za članstvo pod svoj patronat, on preuzima srpsku nacionalističku stranu u svom neprimjerenom miješanju u unutrašnje bosanskohercegovačke prilike i na taj način pokušava operacionalizirati svoju viziju Europe i nametnuti je uz pomoć ksenofobične desnice cijeloj EU.

Kakva je to vizija?

Prema Orbanu i Kaczynskom i drugim populističkim vođama, to je vizija: 1. Povratka europskim tradicionalnim vrijednostima: obitelj i nacija i vjera (kršćanska) 2. Jačanje odbrane vanjskih granica Unije (žilet-žica koja je postala svojevrsni simbol orbanizma)“.

Na unutrašnjem planu on je Mađarsku pretvorio u zatvorenu nacionalističku državu (o kakvoj maštaju Vučić, Janša, hrvatski suverenisti, Dodik) zasnovanu na čistom identitetu. Posebno su zabrinjavajući napisi o porastu antisemitizma i netrpeljivosti prema Romima. Zakone o LGBT zajednici osudila je EU, a za vrijeme migrantske krize izjavio je kako je mađarska nacija „kulturno vrlo homogena nacija koja se ne želi promijeniti“.

Suštinu ove kulturne ali i političke kontrarevolucije Orban opisuje na sljedeći način:

„Postoji jedan duhovni diktat koji se temelji na zapadnoliberalnim shvaćanjima svijeta. To dolazi iz Amerike, a to nam nije donijelo ništa dobroga“.

Dakle, Orban je u vrijednosnom smislu na suprotnoj strani od onoga što su  tradicionalno bosanskohercegovačke pluralističke vrijednosti. On svoju neintegriranost u europske vrijednosti projicira na muslimane. Ako u svemu ovome ima nečeg dobra to je prilika da se u Bosni i Hercegovini iskristaliziraju pozicije i naglasi privrženost vrijednostima zajedništva i pluralizma i da se nepokolebljivo i iskreno stane iza njih.

Veliki Edward Said u jednom svom intervjuu rekao je nešto što bi trebao biti vrijednosni orjentir svih onih za koje je BiH nešto više od mehaničkog zbira tri naroda:

„Ideja da ljudi koji žive zajedno – što se, naprimjer desilo u Libanu – odjednom treba da se razdvoje i da recimo kršćani žive ovdje, muslimani tamo, a Jevreji onamo i tako dalje, je po mom mišljenju barbarska, neprihvatljiva“.

To za što se danas zalažu nacionalisti svih boja u i oko BiH je barbarsko i neprihvatljivo.