Armin Huseinović: O zidovima parlamenta

Povezani članci

• Marinko Čulić: ‘Dobra’ i ‘loša’ EU
• Ulazimo u najopasniju fazu razvoja BiH
• Albin Zuhrić: Agrokor će pokušati iznijeti novac iz BiH ako ih ne spriječimo
• Pančić: O stvarnosti lažnog
• Besima Borić: Moja Srebrenica
• SMISAO PREVODA KAO PREVOD SMISLA

Ovi ljudi nigdje ne idu dok gospoda iza Zidova konačno ne počnu raditi posao za koji ih plaćamo. A Zidovi više nisu “spokojniji od trave”. Tresu se. Jer, da se razumijemo, zidovi su, ipak, samo zidovi. Beton i staklo. A i njih smo mi platili.

Piše: Armin Huseinović

Utorak 11.juni je, za razliku od prethodnih dana bio dosta sunčan. Završio sam ranije s poslom i priključio se demonstracijama. Onako u odijelu i s pištaljkom u ustima upadam u oči nekim novinarima i slikaju me. Zviždim još jače i probijam se kroz masu. A onda se, već negdje pred policijskim kordonom, sjetih pripovijetke “Tiranija” Miodraga Bulatovića i rečenica kojim ona počinje:

“Zidovi su bili zidovi, u stvari najobičniji kamen s ciglom… Toliko su bili izrasli da im se pupoljci nisu mogli ugledati. O njihove litice razbijale su se ljudima oči i misli kao sablje… A nalazili su se nasred našeg grada… Bili su spokojniji od trave i rasli brzo, kao bolest. Kao u slabima strah… Ljudi iz našeg grada nisu mogli bez njih koliko ni bez laži i šale.”

Pogledah preko glava zabrinutih policajaca prema zgradi Parlamenta i pomislih kako se te rečenice ni na što drugo ne mogu odnositi, nego na ovu i njoj slične zgrade. Osjetih jezu. Možemo li mi išta ovim Zidovima svojim pištaljkama i parolama? Da li nas uopće čuju ovi unutra? Ili se stvarno naše riječi i misli, naše parole, sviranje automobilskih sirena i pištaljki, razbijaju o ove zidove “kao sablje”? Hvatam wi-fi signal organizatora protesta i čitam najnovije vijesti. Ipak! Panika iza zidova! Itekako nas čuju! Osvrnuh se oko sebe: studenti, novinari, majke s djecom u kolicima i svečano obučeni penzioneri sa Ordenima rada na reverima. Ljudi iz našeg grada ipak mogu bez zidova. I ne samo iz našeg grada. Tu su i Banjalučani, Zeničani, Mostarci… Protesti se istovremeno održavaju u Mostaru, Bugojnu, Banja Luci… Taksisti blokiraju saobraćaj i pridružuju se demonstracijama. Spokoj zidova polako nestaje…

Protesti ne prestaju. Građani se okupljaju u 11:55 svaki dan pred zgradom Parlamenta i signaliziraju vozačima da ne trube. “TIŠINA! VLADA SPAVA.” Dok Vlada spava, gradovi u BiH se, jedan po jedan, bude. Stiže i podrška iz Beograda, Dubrovnika, Londona, Beča, St. Louisa. Javlja mi se prijatelj Alija iz Portlanda i šalje slike klinaca sa parolama:

#JMBG
PORTLAND
VOLIMO VAS

Ovim klincima dugujem bar po čokoladu.

Mala Belmina je dobila JMBG i otišla je na liječenje. Jedna druga beba nije imala toliko sreće. Tromjesečna Berina Hamidović je preminula u bolnici u Beogradu. Usljed administrativnih problema, nije mogla biti na vrijeme operisana, kažu. Preminula je bez matičnog broja, bez pasoša, bez fotografija u plićaku u Neumu ili Makarskoj.  Usljed administrativih problema.

U nedjelju navečer novo okupljanje. Sarajevo, Mostar, Tuzla, Travnik, Livno… Plišane igračke koje Berini roditelji nisu stigli kupiti, svijeće umjesto svih rođendanskih u koje mala Berina neće puhati.  Tišina. Trasparent:

NI BOGOVA, NI MOLITVI.
SAMO GORKE SUZE.

Da, samo suze. U jednom momentu me ganu klinci iz Portlanda, a onda…

U Mostaru se Španski trg polako puni. Pristižu ljudi iz Sarajeva, Čapljine, Ljubuškog… U Sarajevu sad već tradicionalna kafa pred zgradom Parlamenta. Za sutra najavljeno veliko okupljanje u Sarajevu. Zasviraj za JMBG. Proteste podržava devet bh bendova. Da malo oraspolože parlamentarce kako bi ubrzali donošenje zakona.

Jer, donijeti ga moraju. Ovi ljudi nigdje ne idu dok gospoda iza Zidova konačno ne počnu raditi posao za koji ih plaćamo. A Zidovi više nisu “spokojniji od trave”. Tresu se. Jer, da se razumijemo, zidovi su, ipak, samo zidovi. Beton i staklo. A i njih smo mi platili.