ENG
Kada je prošlog tjedna kardinal Josip Bozanićprimio predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, iz zagrebačke nadbiskupije je stiglo toliko kratko i škrto saopćenje da iz njega nisi mogao shvatiti ama baš ništa. Zato sam nazvao kolegu koji je toliko dobro upućen u zbivanja na Kaptolu da sam uvijek vjerovao kako na zidu Bozanićevog ureda drži neku svoju muhu koja mu dojavljuje što se ondje govori. Ali ni to nije pomoglo. Ili je muha ovaj put spavala ili, moram i to dopustiti, muhe uopće nema, dakle moramo se snaći bez nje. Srećom, stvar nije sasvim bezizlazna, evo, od velike je pomoći recimo to što je Vučić izjavio da je pristao na prijedlog predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na razgovor s Bozanićem tek nakon što je za to dobio ‘blagoslov’ patrijarha Irineja. To će reći da je Vučić došao na Kaptol s odriješenim rukama da razgovara i o uže crkvenim pitanjima, a kud ćeš aktualnije teme od one koju je na poticaj pape Franje otvorila mješovita katoličko-pravoslavna komisija. Dakle, to bi, po svemu sudeći, bila najavljena, ali usporena i tko zna do kada odgođena kanonizacija Alojzija Stepinca (prijašnji papa proglasio ga je blaženim, a sadašnji bi ga trebao, ali se očito nećka, proglasiti i svetim).
Drugu temu također je lako pogoditi, a locirao ju je opet Vučić nekim prijašnjim izjavama da su Stepinac i ustaški genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu najbolnija pitanja za državu kojoj je na čelu. Dakle, Jasenovac! Jesu li Stepinac i konclogor u Jasenovcu toliko važne i životno bitne teme da ih treba otvarati i tri četvrt stoljeća nakon što su se dogodile? O da, jesu, ne vjerujte otrcanim i prozirnim frazama koje se često čuju da to treba prepustiti povjesničarima, jer nigdje tako nije bilo, svugdje su o glavnim i međašnjim pitanjima iz Drugog svjetskog rata stavove najprije zauzimali političari i ljudi iz duhovno-crkvene i kulturne sfere. Povjesničari su došli na red tek kada su ovi rekli svoje. Uostalom, kako drukčije i može biti, ovo spada u prvorazredna civilizacijska pitanja, a tek onda u pitanja iz povijesne faktografije. Ali ovdje kod nas postoji jedan golem, pregolem problem koji se tome ispriječio kao klada na putu. Dijalog o ovim civilizacijskim pitanjima vode sasvim krivi ljudi, ljudi koji temi Jasenovca, pa i Stepinca, ne bi smjeli pristupiti, da se prave pita, bliže od kilometar-dva. Evo zašto to treba reći, pa ako treba i dvaput podcrtati.
Iako se ne pamti da je Vučić ikada inzistirao na brojci od 700 hiljada ubijenih u Jasenovcu, on se toj opasno napuhanoj cifri ni ne suprotstavlja, nego pušta da mirno (zapravo ratoborno) egzistira. S Bozanićem je isto, ali s obrnutim predznakom. Ni on nikada nije izrijekom rekao da je Jasenovac bio bezazleni sabirni centar u kojem jedva da je itko ubijen, ali to opasno minimiziranje masovno kolportiraju katoličke tiskovine pod njegovom kontrolom. Tako bi najblaža kvalifikacija friško obavljenog razgovora Bozanića i Vučića bila da su se susreli jedan slijepi i drugi gluhi, pa nije čudno da spomenuto saopćenje iz Zagrebačke nadbiskupije nema slike ni tona. Ali, zapravo, stvar je puno, puno gora. Ovdje imamo jedno proustaško i drugo pročetničko viđenje konclogora u Jasenovcu, što je u evropskim razmjerima neviđen slučaj da povijest najvećeg logora smrti kojim nisu upravljali nacisti pišu sljedbenici dviju poraženih, hrvatskih i srpskih, kvislinških formacija. Može li niže, može li gore? Ne, sigurno ne može, ali se zato može i mora priznati da su Bozanić i Vučić ipak za jedno neizmjerno, iako nesvjesno zaslužni, a to je da se sada nikada jasnije, crno na bijelom vidi da jedino antifašistički pogled na Jasenovac ima puni, neokrnjeni legitimitet. Antifašisti su, uostalom, to i djelatno dokazali time što su stvorili uvjete za nastanak prvog pojedinačnog popisa jasenovačkih žrtava (preko 80 hiljada, s otvorenom mogućnošću da naraste na stotinjak).
Sa Stepincem je isto ili vrlo slično. Vučić je došao Bozaniću s tvrdo uramljenom slikom pokojnog blaženika kao ratnog zločinca, očito ne vidjevši da je zagazio na vrlo sklizak teren. Time je, naime, prihvatio presudu komunističkog suda Stepincu, dok je u slučaju Draže Mihailovića, naprotiv, rezolutno odbija (za Katoličku crkvu i osobno Bozanića je, razumije se, obratno). Dakle, komunisti su za obje strane generalno uzevši zlotvori i gadovi prvoga reda, ali ako nešto slučajno dobro naprave za ‘našu stvar’, to im se odmah honorira. Realno gledano, procesi pred komunističkim sudovima poslije Drugog svjetskog rata nisu bili, blago rečeno, uzor dobrog i iznijansiranog pravosuđa, pa to vrijedi i za onaj Alojziju Stepincu. Presuda koja mu je izrečena naprosto nije odražavala političku i moralnu složenost tog čovjeka, što su u svojoj nespretnosti neizravno priznavale i tadašnje vlasti. O tome dovoljno govori malo poznat podatak da su neke propovijedi Stepinca u zagrebačkim crkvama prenosili čak i partizani u šumi u svojim novinama.
S druge strane, Vučić je sasvim u pravu kada kaže da ako Stepinac i bude kanoniziran, on za njega nikada neće biti svetac, jer tako misli i puno Hrvata, uključujući sigurno i određen broj katoličkih vjernika. Ipak je on bio duhovni pobočnik (velik, prevelik broj katoličkog klera i aktivni suradnik) Pavelićevogustaškog režima, a kada je protestirao zbog zločina u Jasenovcu, našao je za to više crkveni nego opće humani razlog (ubojstvo sedmorice slovenskih svećenika u logoru na Savi). U tome je, sigurno ne slučajno, bio nalik tadašnjem papi Piju XII., koji je također mlako oponirao Hitleru, pravdajući se da bi oštriji ton ovoga još više razgoropadio (iako je sasvim vjerojatno da bi bilo obratno). Ali ovdje je nešto drugo još važnije. Koliko god bio blagonaklon prema ustašama (uvjeren da su komunisti gora opcija), Stepinac je pokazivao više duhovne i osobne hrabrosti u zaštiti žrtava rata od današnje garniture na Kaptolu. Izuzetak je bio jedino kardinal Franjo Kuharić koji je uoči rata 1991. pozvao hrvatske katolike da na ubojstva, razaranja i palež ne odgovaraju istom mjerom, jer hrvatsko rodoljublje nije, veli, isto što i rasizam i šovinizam. Ipak, to nije bilo dovoljno da Katolička crkva u Hrvatskoj, isto koliko i Pravoslavna ovdje i preko Dunava, ne postane jedan od glavnih potpirivača mrzilačkog rata koji je uslijedio narednih godina. Moglo se to dogoditi jedino tako što je tzv. Stepinčeva crkva, kako je sebe nazvala, bila, i još uvijek jeste, sklepana isključivo od loših, najgorih strana Stepinca (proustaštvo, ljuti antikomunizam) i nijedne, baš nijedne, dobre.
Kako se u dlaku isto dogodilo i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, povijest Drugog svjetskog rata, ali i ovoga novijeg, devedesetih godina, počela se čitati u ustaškom i četničkom ključu, i jasno je da onda dijalog Bozanić – Vučić, i svaki sličan, mora završiti u slijepoj ulici. Srećom, na sve to još nije stavljena točka koja bi značila definitivni kraj ove priče, a izlaz iz slijepe ulice je, ponavljam, da se starija i novija prošlost čitaju u jedino legitimnom, štoviše, jedino mogućem ključu – antifašističkom.
