Annalena na popravni ispit

Izdvajamo

• I tako je njemačkoj ministrici vanjskih poslova uspjelo da u relativno kratkom vremenu postane ‘omiljena’ u Moskvi, u Ankari i – sada – u Pekingu. Čime je pokazala kako na međunarodnoj sceni nije više od ambicioznog amatera kojemu nedostaju neka osnovna znanja, pa bi zato morala ići na popravni ispit. Ako, naravno, najprije kancelar Scholtz, a onda i zapadni blok, shvate koliko je potencijalno opasno u svojim redovima imati takvog nadobudnog amatera, (pravim amaterima svaka čast!). Njemačka je ne tako davno bila u mnogim aspektima ključna zemlja Evropske unije. Sada je na najboljem putu da to prestane biti, ali da postane militarizirano društvo u bloku isto takvih društava i država koje slijepo (doslovno: slijepo) slijede Washington.

Povezani članci

• Luda kuća
• Marinko Čulić: Čačićomanija (2)
• Radulović: Bez ozbiljnih reformi neće nam pomoći ni Arapi ni vanzemaljci!
• Izložba MI VAM NE VJERUJEMO
• ALUMINIJ – neobična firma sa običnim padom
• Milan Pekić: Sloboda je rođena u ustanku, nije nostalgična fikcija

Annalena Baerbock – Foto: FB 

Vrlo aktivna, vrlo ambiciozna, ali i vrlo neiskusna njemačka ministrica vanjskih poslova uvrstila se, u kontekstu (ne)poznavanja osnovnih stvari iz međunarodne politike, u red ozbiljnih kandidata za popravni ispit. I to je još vrlo blago rečeno.

Na konferenciji Ujedinjenih Naroda posvećenoj problematici ograničavanja naoružanja, odnosno razoružanja, Annalena Baerbock je, naime, osjetila potrebu da uputi ozbiljno upozorenje Narodnoj Republici Kini, a u kontekstu napetosti na relaciji Peking – Washington zbog bučno najavljenog i u trenutku pisanja ovoga teksta još posve neizvjesnog posjeta predsjednice Predstavničkog doma američkog Kongresa, Nancy Pelosi, Tajvanu. I učinila je to na način koji signalizira bitnu promjenu u njemačkoj vanjskoj politici.

Ako treba podsjetiti, evo ključnih činjenica. Otok Tajvan (Formoza) postao je nakon kraja Drugog svjetskog rata i pobjede komunista u unutrašnjim sukobima u Kini, sklonište pristaša poraženog pokreta Kuo Min Tanga i njegovog vođe Čang Kaj Šeka. Uz obilnu američku pomoć i podršku, ne samo političku, nego primarno vojnu i financijsku, Čang je na Tajvanu stvorio ‘svoju’ državu koju su ne samo Sjedinjene Države, nego i zemlje Zapada dugi niz godina, realnosti usprkos, priznavale kao Kinu. U isto je vrijeme velika i mnogoljudna Kina bila ne samo ignorirana, nego isključena iz svih međunarodnih institucija. Što ne znači da nije bila prisutna na međunarodnoj sceni.

Stanje se mijenja tek u vrijeme predsjednika Richarda Nixona koji je svojim povijesnim posjetom Narodnoj Republici Kini inaugurirao ne samo formalne odnose između dviju zemalja, nego i doktrinu tzv. ‘jedne Kine’. Dakle, od tada i Zapad priznaje vladu u Pekingu kao legitimnog predstavnika kineske države, dok Tajvan – uz nastavljanje zapadne pomoći – prešutno dobiva status kineske pokrajine u kojoj Peking tolerira društveno-ekonomski sustav bitno različit od svojega. Ukratko: Tajvan više nije Kina, a Kina se odriče toga da silom uspostavi svoj režim i na tome otoku. Kina ulazi na velika vrata na svjetsku scenu, uključujući i u Ujedinjene narode koje predstavnici Tajvana moraju napustiti. Tek usput: upravo od 1. kolovoza Kina predsjeda Vijećem sigurnosti Svjetske organizacije.

Naravno, čitav niz zemalja održava i dalje gospodarske odnose s Tajvanom. No vlasti u Tajpehu ne odriču se pokušaja (pogotovo u vrijeme pojavljivanja novih država na političkoj karti svijeta) da otvorenom i grubom korupcijom pokušaju ipak od nekoga ‘izvući’ međunarodno priznanje. Ovaj autor to može posvjedočiti na osnovi vlastitog iskustva, jer je, kao savjetnik za vanjsku politiku Predsjednika Stjepana Mesića, godine 2001. držao u ruci pismo Ministarstva vanjskih poslova Tajvana kojim se u zamjenu za uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Zagrebom ne samo Hrvatskoj nudilo velikodušnu gospodarsku pomoć, nego i njemu osobno – da naznači svotu koju želi da mu bude dostavljena i na koji račun.

Nepotrebno je i reći da je pismo završilo u košu, a Hrvatska već desetljećima održava i gradi (ne uvijek na zadovoljstvo Bruxellesa) dobre odnose s Kinom (vidi Pelješki most!). Takvi pokušaji u pravilu ne donose očekivani rezultat. U skladu s  statusom Tajvana kao kineske pokrajine, on nije ni destinacija za posjete visokih državnih dužnosnika. Stvari se počinju mijenjati u vrijeme Donalda Trumpa koji je na svoj nezgrapni način pokušavao promijeniti i karakter odnosa s Pekingom, mada ne dovodeći u pitanje politiku ‘jedne Kine’. U mandatu njegovog nasljednika Joe Bidena bilježimo, međutim, značajne promjene. Stoji li iza njih Biden, ili oni koji rade s njime, a možda i protiv njega, otvoreno je pitanje. Naveliko se govori o pojačanoj američkoj vojnoj pomoći Tajvanu, počinju se iskazivati simpatije prema eventualnom proglašenju neovisnosti Tajvana i onda – kao svojevrsna kruna – dolazi najava posjeta predsjednice Predstavničkog doma, posjeta kakvoga iz Amerike na Tajvanu nije bilo desetljećima.

Kina to shvaća kao grubo miješanje u svoje unutarnje stvari, kao narušavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta i, mada inače u izjavama oprezna i odmjerena, u nekoliko navrata vrlo jasno upozorava kako ‘kineska armija neće sjediti skrštenih ruku, ukoliko Nancy Pelosi krene na Tajvan’.

Sve je to trebalo ispričati, da bismo ‘ponavljačicu’ Annalenu Baerbock stavili u pravi kontekst i da bismo objasnili zašto bez i najmanje dvojbe zaslužuje da je se pošalje na popravni ispit. Rekla je nešto što je nemoguće protumačiti drugačije nego kao potpuno odstupanje od politike ‘jedne Kine’, pri čemu ona sama očito nije svjesna kakve bi dalekosežne posljedice takva fundamentalna promjena u jednom iznimno važnom aspektu njemačke vanjske politike mogla imati za odnose Berlina i Pekinga. Izjavila je, naime, obuzeta Ukrajinom, ali na adresu Pekinga sljedeće, ovo je doslovni citat: ‘Ne prihvaćamo kada se krši međunarodno pravo i kada veći susjed, kršeći to pravo, napadne svojega manjeg susjeda, a to, naravno, važi i za Kinu.’ Evidentno je, dakle, govorila o ruskom vojnom upadu u Ukrajinu, ali je povukla po mnogo čemu neodrživu paralelu sa stanjem na jugoistoku Azije i ‘ukrajinski model razmišljanja’ naprosto nakalupila na Kinu. A time je, o tome ne može biti ni najmanje sumnje, Narodnu Republiku Kinu i Tajvan izjednačila kao države, stavljajući ih u položaj ravnopravnih međunarodnih subjekata od kojih je jedan, doduše, veći, a drugi manji. Na njemačkoj medijskoj sceni suzdržavaju se, za sada barem, od takve ocjene, ali bez rezerve kažu kako je ministrica upozorila Kinu da ne povećava napetosti u odnosima s Tajvanom, pri čemu je u potpunosti ‘stala iza Tajvana’.

Vrlo ambiciozna i, treba ponoviti, vrlo neiskusna šefica njemačke diplomacije očito uživa u činjenici da putuje svijetom, da se svako malo pojavljuje u medijima, da se susreće i da razgovara s ljudima o kojima je još jučer mogla samo čitati u novinama, ili ih je vidjela na televiziji. Antologijska je scena njezinog prvog susreta s američkim ministrom vanjskih poslova, kada joj je na konferenciji za novinstvo bilo najvažnije da se sva ozarena obrati svojem ‘velikom kolegi’ riječima ‘Dear Tony’ (dragi Toni). Što je sve izrekla proteklih mjeseci na račun Rusije i predsjednika Putian ne treba ni spominjati, mada se tu uklapa u prevladavajući trend na Zapadu. No, ono što je priredila prilikom posjeta Turskoj ostat će zapamćeno kao ponašanje ‘slona u radnji s porculanom’. Naravno da Zapad, pa i Njemačka, ima primjedbi na stanje demokracije i ljudskih prava u Turskoj. No, Zapad (pa i Njemačka, o Sjedinjenim Državama da i ne govorimo) iz niza što strateških, što gospodarskih, što političkih razloga treba Tursku. Pa u pravilu zatvara oči, barem javno, pred stvarima zbog kojih punim grlom neke druge zemlje proziva i osuđuje. Licemjerno? Svakako. U duhu real-politike? Itekako.

I što u takvoj situaciji radi iskusan političar, odnosno diplomat? Osjetljiva pitanja, sporna pitanja i probleme ostavlja za razgovore iza zatvorenih vrata. Jer, tada se domaćinima, bez rizika da ih se dovodi u neugodan položaj, može reći i ono što ne vole čuti. No, o takvim se temama ne šalju twitovi, a još ih se manje, i to ne u obliku pitanje, nego otvorenih i konkretnih zahtjeva (oslobodite iz zatvora…) poteže na press konferenciji sa svojim domaćinom. Annalena Baerbock je, međutim, upravo to učinila i pretvorila konferenciju za novinstvo u otvorenu svađu sa svojim turskim kolegom. Može li se posjet koji tako završi smatrati uspješnim, pitanje je na koje vjerojatno zna odgovor svaki student političkih znanosti. Pogotovo, kada iz usta turskog ministra dođu riječi: ‘Angela Merkel je bila poštena posrednica’, što – mada neizgovoreno – znači: Vi niste. A staviti ‘pod nos’ Angelu Merkel današnjim njemačkim političarima koji se natječu u odricanju od nje i njezine politike (zbog realnog gledanja na odnose Zapada s Rusijom, mada je podržavala sankcije Moskvi), ravno je udarcu šakom u lice. I diskvalifikaciji.

A uz sve to, očito joj je promakao dugi telefonski razgovor predsjednika Sjedinjenih Država i Kine u kojem je Amerikanac ponovio kako ne podržava neovisnost Tajvana, ali je morao i ‘progutati’ kinesko upozorenje neka se ne igra s vatrom, jer tko se s vatrom igra od nje i strada. Doslovno. No, Annalena to očito nije čula, pa se i sama poigrala vatrom.

I tako je njemačkoj ministrici vanjskih poslova uspjelo da u relativno kratkom vremenu postane ‘omiljena’ u Moskvi, u Ankari i – sada – u Pekingu. Čime je pokazala kako na međunarodnoj sceni nije više od ambicioznog amatera kojemu nedostaju neka osnovna znanja, pa bi zato morala ići na popravni ispit. Ako, naravno, najprije kancelar Scholtz, a onda i zapadni blok, shvate koliko je potencijalno opasno u svojim redovima imati takvog nadobudnog amatera, (pravim amaterima svaka čast!). Njemačka je ne tako davno bila u mnogim aspektima ključna zemlja Evropske unije. Sada je na najboljem putu da to prestane biti, ali da postane militarizirano društvo u bloku isto takvih društava i država koje slijepo (doslovno: slijepo) slijede Washington.

A to ne bi bilo dobro ni za Njemačku, ni za Evropu, ni za svijet.