Anes Osmić: U traganju za izgubljenom humanosti

Izdvajamo

• Ako u Drugome vidiš prvenstveno neki od njegovih identiteta (nacionalni, vjerski, etnički, rasni, seksualni) lako ćeš samom sebi opravdati nerazumijevanje i netoleranciju Drugih i Drugačijih. Ako Drugog svodiš samo na jedan identitet (najčešće onaj koji ti najviše smeta) onda nikada nećeš moći biti oplemenjen iskustvom te Druge osobe. Ako u Drugom ne vidiš prvenstveno Čovjeka, onda ni sam nisi baš neki čovjek. Za ljude koji su prije svega ljudi, građanska hrabrost je nikada ne dovesti u pitanje vlastitu humanost spram Drugih i Svijeta.

Povezani članci

• ‘Nema prekrajanja povijesti, u Srebrenici je bio genocid’
• Većina građana Srbije bi Aleksandra Vučića za premijera!
• Kibernetička agresija na zdravu pamet
• Finis sanctificat media
• Branko Podgornik :Nesposobniju vladu još nismo imali
• Raspivane maškare

Kada ću samom sebi priznati da me nema, da nisam dio šire mreže humanosti, da nisam nijedna karika u odbranih potlačenih i zaštiti ugroženih, da nisam nijedno slovo abecede promjene, da sam samo konobar fašizma i još jedna ovca za šišanje?

Piše: Anes Osmić

Nikada dijalog o građanskoj hrabrosti ili ljudskim pravima nije bio intenzivniji i zastupljeniji od današnjice koju živimo, ili samo pokušavamo živjeti. Nikada se više pak ljudska prava nisu kršila, niti je bilo manje konkretne građanske hrabrosti. Paradoks koji živimo ukazuje ne samo na činjenicu da su građanska hrabrost i ljudska prava, nažalost, još uvijek samo mrtvo slovo na papiru i motiv za bogaćenje pojedinaca (dok na ulicama biju ljude što drugi samo promatraju), već i na stav vladajućeg diskursa moći koji je očito prepoznao opasnost kritičkog mišljenja i građanskog aktivizma. Simptomatično je, svakako, ignoriranje i neprepoznavanje važnosti ove teme za obične građane koji ne žive tamo negdje nego su najčešće naši najbliži. Tako je punina svijeta zapravo izrodila samo prazninu njene forme. Pluralitet svijeta – koji najčešće ignoriramo – ne čine svijet, definitivno, mjestom susreta različitosti nego mjestom svođenja, istosti, neracionalnih i krutih društvenih normi, diskriminacije, nerazumijevanja, netolerancije – smrti. Upravo u tome – humaniziranju svakodnevnice – promatranju ljudskog života kao mjerne jedinice ljudskosti, te promicanju međuljudskog dijaloga važnu ulogu ima građanska hrabrost.

Priče pojedinki i pojedinacaokrunjene „Nagradom Duško Kondor“ za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti predstavljaju također još jedan paradoks. Riječ je o ljudima koji su istupili van zadane norme kukavičluka, straha i ne-čovječnosti, a u suštini samo su radili svoj posao časno i odgovorno, to jeste, onako kako bi se, inače, svaki posao trebao raditi. Postupci tih ljudi moraju biti dio naše svakodnevnice. Nisu. Zato smo svi odgovorni, a oni građanski hrabri. Pitanje koje svako svom odrazu u ogledalu treba da postavi jeste: Treba li mi, zapravo, hrabrost da budem čovjek? Treba li mi neko konstantno ponavljati da je obavezno prijaviti korupciji i nepotizam na radnom mjestu? Treba li mi neko svakodnevno govoriti da mržnja i nasilje nikada nisu rješenje? Treba li mi neko crtati da je potrebno mnogo više konkretne akcije a što manje ispraznih riječi? Koliko još treba da shvatim da ne radim ništa? Koliko je još preostalo vremena da nešto učinim? Kada ću samom sebi priznati da me nema, da nisam dio šire mreže humanosti, da nisam nijedna karika u odbranih potlačenih i zaštiti ugroženih, da nisam nijedno slovo abecede promjene, da sam samo konobar fašizma i još jedna ovca za šišanje?

Građanska hrabrost je tako za mene, prije svega, svjesno nepristajanje na mišljenje većine i dosljednost vlastitom stavu bez obzira na moguće posljedice. Jedna od najgorih stvari koje možemo sebi dopustiti jeste da nam budu svejedno ili da budemo neutralni. Šutnja i ignoriranje zla mnogo je gore od činjenja istog. Tako se čini, nažalost, da je građanska hrabrost danas, opet paradoksalno, biti čovjek. Ako u Drugome vidiš prvenstveno neki od njegovih identiteta (nacionalni, vjerski, etnički, rasni, seksualni) lako ćeš samom sebi opravdati nerazumijevanje i netoleranciju Drugih i Drugačijih. Ako Drugog svodiš samo na jedan identitet (najčešće onaj koji ti najviše smeta) onda nikada nećeš moći biti oplemenjen iskustvom te Druge osobe. Ako u Drugom ne vidiš prvenstveno Čovjeka, onda ni sam nisi baš neki čovjek. Za ljude koji su prije svega ljudi, građanska hrabrost je nikada ne dovesti u pitanje vlastitu humanost spram Drugih i Svijeta.

Tekst napisan u okviru School for Civil Courage – Gariwo