Andrej NIKOLAIDIS: Šminkanje političkog monstruma

Povezani članci

• NA PJESNIČKIM OBRONCIMA AMIRA TALIĆA
• Dragan Čavić političar koji se izvinio za Srebrenicu: Dodik broji zadnje dane
• Božić ima pet godina i zove se Noa
• Projekat “Nijedno dijete bez paketića 2014.” – Poziv građanima i predstavnicima kompanija za učešće
• Marijana Šećibović: “Obrazovanje je prevencija nasilju nad ženama“
• PREDSJEDNIČKO ODLIČJE NA OPTUŽENIKOVIM PRSIMA: Fućkanje pored groblja

Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije Republike Srpske odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je. Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS

U Verhoevenovom (briljantnom) filmu Starship Troopers postoji scena u kojoj, na tvrdnju učenika da „nasilje nikada nije riješilo ništa“, učitelj odgovara: „Reci to stanovnicima Hirošime i Nagasakija“.

Tako na tvrdnju da Republika Srpska nema budućnost, jer je nastala na genocidu, mora se odgovoriti: recite to američkim Indijancima.

Spomenici civilizacije: Tim prije što veliko Drugo kojem se zagovornici teze o „moralnoj nemogućnosti“ opstanka Republike Srpske obraćaju, to veliko Drugo od kojega očekuju da u ime etičkih principa ukine na-genocidu-utemeljeno (Zapad, dakle) svoju moć duguje, između ostalog, ako ne i prije svega, neprekidnom nizu zločina.

Kako je to primijetio još Walter Benjamin, svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva. Svaka piramida značila je brutalnu eksploataciju hiljada ljudi koji su je zidali.

Svaki toranj Pariza podignut je na kostima francuskih vojnika koji su otimali blago potrebno za njihovu izgradnju, kao i onih neprijateljskih, koji su ih u tome pokušali spriječiti. Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?

Civilizacije počivaju na barbarstvu: mir i blagostanje u centru znači pakao za one na periferiji i van granica civilizacije. Otud je civilizacija, sa uređenom državom kao jednim od vrhunskih postignuća, totalna instrumentalizacija hipokrizije. Da ne bih bio pogrešno shvaćen: ja nisam ni za kakav povratak „u prirodno stanje“, nikakvo uspostavljanje „pokidanih veza između čovjeka i prirode“. Samo to ne! Moj problem sa našom civilizacijom je u tome što u njoj ima previše prirode. Republika Srpska, hoću reći, nije nikakva neprirodna tvorevina: nažalost, vrlo je prirodna, kao i način na koji je stvorena. Utoliko je i odvratnija.

Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.

Etika političkog zločina: Šta bi u BiH slučaju bio istinski civlizacijski iskorak? Očito da globalne, naddržavne i nadnacionalne institucije pravdu pretpostave pragmi, etiku koristi, pa sprovedu ukidanje, ako je potrebno i nasilno, Republike Srpske.

Bez brige, slavljenici, to se neće desiti. Tu granicu zapadna civilizacija neće preći. U tom smislu je tačna tvrdnja koju vole ponavljati srpski lideri: da su oni nepriznati i nevoljeni graničari zapada, oni koji civilizaciju brane od divljih hordi sa istoka. Oni, kao i hrvatski desničari, sebe vole nazivati predziđem hrišćanstva. Gotovo da je tako – s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije.

Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.

Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.

Pakleni stroj: Moj prijatelj Enver Kazaz je na e-Novinama objavio izvrstan tekst o ideološkom stroju čiji je zadatak da pripremi teren za buduće proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Njegovom tekstu imam dodati sljedeće: za volanom stroja danas je Dodik, juče je bio Rašo, sutra će biti neko drugi.

Stroj je, međutim, sklopljen i programiran u Beogradu, odakle se njime i upravlja. Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače.

Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a, koji je opisao Kazaz, odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je.

Političke paralele: Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera. Tim prije što nezavisna Crna Gora nije švercerski ni tajkunski, nego projekat antiratne, prozapadne manjine crnogorskog društva.

Da još jednom ponovim očigledno: delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, kao ni legitimizacija nezavisnosti Republike Srpske, nisu mogući bez aktivne i sveobuhvatne uloge Beograda.

U Crnoj Gori je dodatan problem to što Beograd instrumentalizuje pitanje korupcije, a vlast uzvraća igrom na oštrici noža: tako što, da bi izbjegla bolne antikoruptivne akcije, intrumentalizuje imperijalnu politiku Beograda. Zagovornici teze o korupciji negiraju pritisak Beograda, zagovaraju pomirenje sa četnicima, paktiraju sa Amfilohijem, dok zagovornici teze o pritisku Beograda minimiziraju pitanje korupcije.

Kao i obično, nije ili-ili, nego i-i: naravno da je problem korupcija i naravno da Beograd destabilizuje. Kada bi Podgorica smanjila pljačku i pohapsila tajkunsku đubrad, pritisak Beograda time ne bi postao slabiji, ali bi svakako bio manje efikasan. 

Budući da, sa jedne strane, u Njujorku Balkana, stoji jasan, precizan projekat i odlučnost, a sa druge, i u Crnoj Gori i u Bosni, konfuzija, korupcija i slabost elita, sva je prilika da će se pokazati da Dobrica Ćosić, opet, nije bio u pravu: Srbi bi ovoga puta u miru mogli dobiti ono što su izgubili u ratu.

Tekst objavljen na portalu Analitika