Andrej Nikolaidis: Čas logike Vojvode Mandića

Povezani članci

• Izrael: Zločin bez kazne
• Dennis Gratz: Komšić mora pobjediti Čovića, ko dočekuje i grli osuđene ratne zločince, moj je neprijatelj
• Aleš Debeljak: LABORATORIJ SMISLA
• Radmanov eliksir za svakog tko želi doživjeti mirovinu
• Daleko od nebitnog
• IFIMES: NATO ne želi BiH zbog utjecaja Rusije u BiH

Ko će znati je li priča istinita ili tek još jedan primjer zapadnjačkog imperijalizma mašte, ali kažu kako je grupa evropskih antropologa svojevremeno pronašla afričko pleme čiji su pripadnici na pitanje šta je dobro a šta zlo odgovorili ovako: zlo je kada oni nama siluju žene, spale selo i ukradu stoku, a dobro je kada to mi uradimo njima.

KAKVE VEZE IMA RS

Priča, jasno, nije očišćena od rasizma. Rečenu logiku, iz koje je hirurški odstranjen i najmanji trag univerzalizma, nije nužno tražiti u Africi. Jer naći ćemo je i u Americi, čiji stanovnici nisu u stanju priznati kako je islamski fundamentalizam, sa pratećim terorizmom koji ničim ne može biti opravdan, reakcija na američki imperijalizam, kao i kod nas, u nizu stvari: od reakcija na izgradnju veeelikih i još većih turističkih kompleksa u Ulcinju do reakcija na posjetu Klintona Crnoj Gori i okončanje petnaestogodišnje posjete Ratka Mladića Srbiji.

Primjer prvi. Epicentar Ulcinja, dio iznad Male plaže, tamo gdje je kompanija Rokšped, uz svu asistenciju države koja se docnije čudi što Ulcinjani ne vjeruju njenim obećanjima, srušila hotel Galeb a još nije izgradila novi. Mjesto i ove sezone izgleda kao Bejrut, pet minuta nakon bombardovanja. Kada na bajkovite najave Vlade o novim, golemim stranim investicijama Ulcinjani nakon svega odgovore nevjericom i protestima, to je demonstracija zdrave građanske pameti od strane ljudi koje je Podgorica odveć često lagala. Međutim, kada se ulcinjski analitičari i političari najavi velikih investicija suprotstave tezom da “će to poremetiti etničku strukturu”, to je demonstracija logike: kada naša braća i sestre idu u Njemačku, pa se Nijemci bune protiv imigranata jer im oni “remete etničku strukturu”, Nijemci su fašisti – a kada se mi bunimo jer bi nam svojim dolaskom u Ulcinj braća i sestre nekih drugih ljudi mogli “poremetiti etničku strukturu”, onda smo mi patriote zabrinute za svoju kulturu i tradiciju.

Primjer drugi. Andrija Mandić, četnički vojvoda, kaže: “Strah nas se je da će se suđenje Mladiću, kao i suđenje Radovanu Karadžiću, pokušati iskoristiti za suđenje RS. Pokušaće se uspostaviti veza između stvaranja RS i onoga što se dešavalo u samom ratu u Bosni i Hercegovini”.

Republika Srpska je nastala kao rezultat rata u kojem je njena vojska počinila etnička čišćenja, planska silovanja i genocid: doista, kakve bi veze Republika Srpska uopšte mogla imati sa tim zločinima? Mandić, koji je odlučan u odbrani svetačkog načina na koji je nastala Republika Srpska, ne odustaje od teze da je Crna Gora kriminalna država koju su za svoje potrebe stvorili kriminalni krugovi, u čemu mu svu spiritualnu, materijalnu i tehničku podršku pruža Beograd.

Dakle, slijedeći vojvodsku logiku: dobro je kada je RS stvorena na od strane Ujedinjenih nacija nadziranom genocidu – loše je kada Crna Gora državnost obnovi na od strane EU nadziranom referendumu.

MLADIĆ I CLINTON

Primjer treći. Dio medija, dio političara i dio javnosti drži kako Crna Gora nije smjela biti domaćin Bilu Klintonu, čovjeku koji je bombardovao Jugoslaviju. Isti ne nalaze ništa sporno u činjenici da je Srbija petnaest godina bila domaćin Ratku Mladiću, čovjeku koji je počinio najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata. Zašto je to tako? Zato što je na djelu suptilna etika: dobro je kada mi bombardujemo Sarajevo, zlo je kada oni bombarduju nas.

Rečenu logiku često prate rečenice performativnog priznanja i žaljenja, koje ćete prepoznati po “ali”. U tim rečenicama, dio ispred “ali” možete mirne duše obrisati: ono što se htjelo reći stoji iza te riječi. Prvi dio sadrži priznanje, a dio iza “ali” razloge zbog kojih je to priznanje, zapravo, izlišno. Na primjer: “U Srebrenici jeste počinjen zločin, ali”… Birajte nastavak: “ali ni blizu onog obima koji se nameće da bi na naš narod bio svaljen teret krivice”, “ali treba gledati širi istorijski kontekst”, “ali su tome prethodili njihovi zločini nad nama”, “ali koje države ne čine zločine”…

“Ali” je ono što otvara prostor za različita ideološko-istorijska tumačenja prošlosti, na kojima će biti zasnovane političko-vojne akcije u budućnosti. “Ali” koje dolazi tamo gdje je mjesto tački nije drugo nego agent istorije kao loše beskonačnosti, na djelu u jeziku: objašnjenje koje je ujedno uzrok. Ponekad nam se učini kako smo nešto naučili, kako smo napokon sposobni za bolje: ali za sobom smo ostavili tako mnogo ali…

zurnal.info