ENG
AMERIKA SE BOJI SOCIJALIZMA
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Izdvajamo
- Prema nedavno provedenoj anketi (na koju se poziva i Hillsdale College) gotovo polovina mladih Amerikanaca “radije bi živjela u socijalističkoj zemlji”. I zato se Amerika, odnosno američki sustav (koji u osnovi nije samo američki) te ideje boji. A trebali bi se početi bojati i drugi. Jer, doista nije fraza kada se kaže da nakon pandemije svijet više nikada neće biti isti.
Povezani članci
Bez upitnika! Jer to da se Amerika boji socijalizma, nije procjena, nego zaključak, zasnovan i na širom Sjedinjenih Država razaslanom dopisu Hillsdale Collega. Dopis i pridodani anketni upitnik potaknuti su “time što se čini da je socijalizam u porastu, osobito među mladima”. Svrha je ankete formuliranje “najdjelotvornije strategije u borbi za budućnost naše zemlje”. Od onih koji će popuniti upitnik traži se da daju svoje mišljenje o snagama koje u politici, medijima i kulturi promiču socijalizam, a što neugodno podsjeća na metode notornog McChartyevog Komiteta za istraživanje antiameričkih djelatnosti iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Sve je pak potaknuto time što je “socijalizam u sve većoj mjeri privlačan mladim Amerikancima, a to ugrožava budućnost američke slobode.” Dakle: Amerika se socijalizma boji.
I to boji ga se tri desetljeća nakon mirnog pada Berlinskog zida, nakon ujedinjenja Njemačke, disolucije Sovjetskog Saveza i tranzicije svih evropskih zemalja što se zvale socijalističkima – u kapitalističke, nakon raspuštanja Varšavskog pakta i vjerolomnog širenja Atlantskog pakta prema granicama Rusije. I nakon decenijske političko-propagandne akcije vođene s jednim, jedinim ciljem: dokazati kako u socijalističkom sustavu (jer komunizma, ponovimo to po stoti puta, nikada i nigdje nije bilo) ama baš ništa nije valjalo. Pri čemu se “prigodno zaboravljaju” besplatni i svima dostupni školski sustav, besplatni i svima dostupni zdravstveni sustav, mreže dječjih vrtića i jaslica, puna zaposlenost (ma da nije bila zasnovana na ekonomskoj računici); što je sve variralo od države do države, pri čemu je Jugoslavija bila posebna priča. A kada se govori o nespornom policijskom zadiranju u privatni život građana pod izlikom obrane socijalizma, jedva da kome (osim “zviždača”) padne na pamet spomenuti američke obavještajne službe i njihovo djelovanje “u obrani demokracije”; pri čemu itekako upadaju u privatnu sferu građana, prisluškujući i prateći kretanje.
U već spomenutom anketnom listiću Hillsdale Collega sugeriraju se, u obliku pitanja, i odgovori poput: socijalizam potkopava vjeru i vjerske slobode, ili: socijalizam razara prosperitet i donosi bijedu gdje god ga se pokuša uvesti. I, ono “najstrašnije”: jednom uspostavljeni socijalizam gotovo je nemoguće dokinuti. Odakle takav strah, i to u zemlji kojoj je na čelu čovjek koji je ogledni primjerak kapitalističkog tajkuna? Usput budi rečeno, na potrebu obrane od komunizma (Rusije? koja nije komunistička) pozivaju i Atlantski pakt i neke članice EU. U funkciji te obrane, a točnije bi bilo reći, desne kontrarevolucije, svakako je i povijesni revizionizam kojime se Sovjetskom Savezu, zemlji što je nedvojbeno ponijela najveći teret borbe protiv naci-fašizma, želi pripisati suodgovornost za izbijanje Drugoga svjetskog rata, dok se na prostorima bivše Jugoslavije umanjuje značenje Narodno-oslobodilačke borbe, a one koji su je vodili proglašava zločincima i masovnim ubojicama, “zaboravljajući” činjenicu da je NOB bila jedinstveni pokret otpora u cijeloj okupiranoj Evropi, a da je zločina kroz vansudske obračune s pristašama okupatora nakon pobjede godine 1945. bilo širom Staroga kontinenta.
Foto: Socialist Appeal/Flickr
Dakle, još jednom: odakle u Americi strah od socijalizma? I to danas? Kroz njega se prelama više aspekata. Od straha što ga izazivaju i politički i gospodarski uspon Kine (kapitalističke doduše, ali s Komunističkom partijom na vlasti) i Rusije (odakle je krenula i Oktobarska revolucija i ideja komunizma kao globalnog poretka, mada je današnja Rusija u osnovi kapitalistička zemlja s višepartijskim sustavom), preko nesalomljivosti desetljećima sankcijama pritisnute Kube (zaista još jedine socijalističke zemlje svijeta), pa do gotovo paničnog straha izazvanog spoznajom da su na aktualnu pandemiju covida 19 najuspješnije odgovorile one zemlje (pa i Hrvatska) u kojima nije do kraja zatrt model javnoga zdravstva što je bio imanentan socijalističkom sustavu. U svim državama, a tu Amerika prednjači, u kojima je zdravstvo prepušteno slobodnom tržištu i pretvoreno u profitabilnu djelatnost, u kojima se broj bolničkih kreveta smanjivao, jer nisu donosili dobit, oprema se nije kupovala, jer je bila preskupa, a istraživanje cjepiva se prekidalo čim bi epidemija jenjala, jer više nije bilo isplativo, u svim tim zemljama umiru danas tisuće ljudi, a za bolesne nema mjesta u bolnicama. A u odnosima tih zemalja pokazalo se da nema onoga što je, svim manama i nedostacima usprkos, bilo svojstveno socijalizmu, a to je solidarnost. Borba protiv pandemije, u početnoj fazi svakako, svedena je na formulu: spašavaj sebe i ne brini za druge. Pa su u najkritičnijim trenucima toliko potrebnu pomoć Italiji pružile Kina, Rusija i Kuba. Pri čemu je devet(!) članica EU zabranilo ruskim zrakoplovima s medicinskom pomoći Italiji prelet svojih teritorija, jer je bila riječ o vojnim transporterima (?). Toliko o solidarnosti. Zbog toga se nitko nikome nije ispričao, ali šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen ispričala se, s velikim zakašnjenjem doduše, Italiji zbog “kasnog pružanja pomoći”.
Da bi se zbog toga evidentnog kraha neoliberalnog sustava pozornost skrenula na druge stvari, agresivno su obnovljene (naravno, bez konkretnih dokaza) optužbe da je Kina odgovorna za pandemiju, uporno se sugerira kako je pored Wuhana veliki kemijski laboratorij u kojemu je “mogao biti uzgojen virus”(pa su ga Kinezi valjda najprije iskušavali na vlastitim građanima?!). Samo usput: kada je svojedobno u aferi Skripal (trovanje nekadašnjeg sovjetskog špijuna koji je prešao Britancima) upozoravano na postojanje tajnog britanskog laboratorija nedaleko grada Salisburya, to se na Zapadu s indignacijom odbacivalo. No, sve je do kraja razgolitio američki ministar vanjskih poslova Pompeo izjavom kako će pandemija “navesti mnoge, mnoge zemlje da ponovo razmisle prije ulaženja u poslove s kineskim telekomunikacijskim divom Huawei”. Novac i profit. I ništa drugo, alfa i omega svega.
U Americi ugroženim se, suočen s vlastitom nemoći, osjetio sustav. Ne Amerika, nego sustav što ju je okovao. Demokratskog socijalistu Sandersa uspio je taj sustav eliminirati iz utrke za predsjednički položaj. Svoju nemoć ne može, međutim, sakriti pred siromašnima kojima nisu dostupne škole, pred studenticama koje se prostituiraju da bi otplaćivale kredite kojima su platile studij (samo u spomenutome Hillsdale Collegu koji zvoni na uzbunu pred socijalističkom opasnošću trošak školarine i naknade za preddiplomski studij, riječ je dakle o jednoj godini, iznosi 27.578 USD). Ne može sustav svoju nemoć i nedostatke (što je najblaži mogući izraz) sakriti, ni dalje sakrivati pred milijunima onih koji nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje, ali ni pred svima koji znaju da su u toliko hvaljenoj “američkoj slobodi” nemoćni i prepušteni sebi samima; ne da bi ostvarili “američki san”, to naivnima nudi Hollywood, nego da bi svoju slobodu mogli izživjeti, vičući na ulici da je njihov predsjednik glupan, ili čak zločinac. A pri tome znaju da na tokove nacionalne politike praktično nemaju utjecaja, jer žive u zemlji koja je na javnu scenu uvela lobiranje, što je samo malo ljepši izraz za ozakonjenu korupciju i čiji izborni sustav dopušta da predsjednik postane i onaj koji nije dobio većinu glasova birača.
Prema nedavno provedenoj anketi (na koju se poziva i Hillsdale College) gotovo polovina mladih Amerikanaca “radije bi živjela u socijalističkoj zemlji”. I zato se Amerika, odnosno američki sustav (koji u osnovi nije samo američki) te ideje boji.
A trebali bi se početi bojati i drugi. Jer, doista nije fraza kada se kaže da nakon pandemije svijet više nikada neće biti isti.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
