Amanet Slavka Goldsteina

Izdvajamo

• Slavko Goldstein bio je i ostao hrvatska odgovornost, glas savjesti iz jeke, glas razuma iz "prve ruke", no njegov glas nikada nije imao osudu, nikada nije tražio veću žrtvu do one koju je podnio sam, nikada satisfakciju, osvetu, kaznu. Glas Slavka Goldsteina bio je usmjeren točno tamo gdje treba, prema mladim ljudima ove zemlje u koje je bezgranično vjerovao i to je poanta 1941. godine u vječnom ponavljanju, Slavko je znao da mladost Hrvatske tu vremensku petlju moraju i mogu prekinuti, samo ako budu dovoljno budni, dovoljno aktivni i dovoljno hrabri, a on sam nikada nije sumnjao u mladost Hrvatske, istu onu mladost koja ju je stvorila.

Povezani članci

• Čulić: Može li Ulica Dušana Vukotića ulaziti u Aleju Gojka Šuška?
• Bozanić višestruko ne zaslužuje počasni doktorat
• Pripadnost mormonskoj zajednici stavlja mnoge upitnike nad Romneya
• Marinko Čulić: Gašenje antifašizma
• Zaostavština Srebrenice i gorke pobjede genocida
• GELEM, GELEM

Vijest da je preminuo Slavko Goldstein zatekla me dok sam sa popriličnom satisfakcijom saznao kako talijanski paarlament uvodi stroge kazne za isticanje, izvikivanje ili nošenje fašističkih obilježja. Da je tu vijest čuo naš dobri barba Slavko usne bi mu se razvukle u onaj njegov samozatajan osmjeh sa kojim nas je znao toliko puta ohrabriti, dati nam novu nadu, novu snagu. Barba Slavko bio je moralna vertikala Hrvata, čovjek koji je svojim primjerom, elokventnošću i znanjem spadao među rijetke intelektualce koji su se znali nenametljivo postaviti kada je trebalo, a trebalo je i on je to dobro znao. 

Taj dobri i mudri čovjek znao je itekako nas mlade i gorljive “spustiti na zemlju” upravo svojim primjerom, oprostom i ne nametanjem stigme i krivnje ikome, osim suptilno i metaforički svom narodu iz kojeg je potekao i ne toliko zbog krivice same po sebi, već zbog budućnosti i lekcije, da se takvi zločini nikada ne ponove, a da mladi ljudi nastoje biti neopterećeni grijesima otaca ili djedova, no upoznati, naučeni, obaviješteni što se i kako događalo.

1941. Slavka Goldsteina njegova je ostavština svima nama i svakako ta memoarska knjiga spada među najbolje što smo, uz bok Ivici Đikiću i njegovom “Beari” dobili te tematike, ratne, istinite, duboko kritičke, eseja o jednom životu, porodici i njenom stradanju. Biografija Slavka Goldsteina toliko se snažno referirala na samu Hrvatsku i njenu povijest, da u svakoj rečenici imate i odgovore, a ujedno i postavljena pitanja. 1941. godina, po Slavku Goldsteinu nikada nije zaista završila i ona je poput svojevrsne vremenske petlje u svom vječnom, dijabolično eliptičkom ponavljanju. Zločin koji je počinjen te daleke godine i sudbonosne za njegovu obitelj Slavko je jasno vidio i u današnjem vremenu, duboko svjestan da se bez snažnog otpora institucija ti i takvi zločini mogu itekako ponoviti, tj. nekoj sličnoj obitelji Goldstein biti itekako sudbonosni. Ta transformacija od mirnih susjeda u zločince okupirala je Slavka kroz cijeli njegov životni opus, a nama, njegovim učenicima jasno je pri svakom susretu podcrtavao upravo to, zlo koje uspavano leži u ljudima i čeka, čeka dovoljno slabo vrijeme u kojemu će pokidati lance, kako zakona tako i morala.

Ubojice Slavko Goldstein nikada nije pokušavao dokučiti kroz genetski ili socijalno determinirani okvir, takve analize Slavko je držao moralno upitnim i uvijek u službi kojekakve politike, Slavko Goldstein polazio je od ljudske prirode, a on je od najranijeg djetinjstva savršeno upoznao, kao i ljude kojima je oprostio. Slavko Goldstein nikada nije objašnjavao, posebno nama na ljevici u koju je duboko vjerovao kao u moralniju i časniju opciju, no nikada potrebe za dodatnim objašnjenjima nije ni bilo, dovoljan je bio njegov osmjeh i posveta u knjizi koja je jasno razlikovala naraštaje, ali ih je u mnogo čemu i preklapala, opisujući okolnosti koje su utjecale na ljude da se povampire, iste one okolnosti čiji je začetak Slavko jasno vidio i u današnjem vremenu. Naracija pisca sugerirala nam je da je jedino rješenje neprestano se pitati i preispitivati, a da je učenje i znanje dobra predispozicija, kao i pošten odnos prema povijesti, od kojeg počinje katarza, kako jedne obitelji, tako i od jednog naroda. Pošten odnos prema povijesti Slavko Goldstein je podcrtavao kao jednu od najznačajnijih odrednica i smjernica na koje moramo itekako dobro paziti, taj odnos aktualne politike prema povijesti izrazito je smetao časnu starinu i on je svojim tihim, odmjerenim glasom jasno davao do znanja primjerom svoje obitelji, koliko su te jednokratne igre za potrebe današnjice opasne i zapaljive.

Intiman, a uvijek otvoren, mudar, a uvijek sa tolikom svijesti o vlastitoj naivnosti, Slavko Goldstein bio je budan čuvar naše svakodnevice i on je to radio točno onako kako treba, izvlačeći iz događaja priču, a iz priče poantu, svjestan da je budnost najbolje što možemo svi učiniti, uvijek i stalno sa “feralom” u ruci, budnost koja je potrebna da bi se iz osobnih, nasljeđenih iskustava iskoračilo van. Mladima prenijelo važnu poruku. I uvijek na svoj poseban, duhovit način. Ali i način pun nade, a nadu je on vidio baš u nama mladima, ljudima koji imaju čudnu i nesagledivu, neiscrpnu energiju koju generira isključivo mladost, ne iskustvo, pa je ulogu iskustva preuzeo on sam, da nas kroz svoje javne istupe, svoje novinske komentare, izjave i svoju književnost upravo educira, dozirano i točno koliko iskustvu treba da nas korigira.

Slavko Goldstein bio je i ostao hrvatska odgovornost, glas savjesti iz jeke, glas razuma iz “prve ruke”, no njegov glas nikada nije imao osudu, nikada nije tražio veću žrtvu do one koju je podnio sam, nikada satisfakciju, osvetu, kaznu. Glas Slavka Goldsteina bio je usmjeren točno tamo gdje treba, prema mladim ljudima ove zemlje u koje je bezgranično vjerovao i to je poanta 1941. godine u vječnom ponavljanju, Slavko je znao da mladost Hrvatske tu vremensku petlju moraju i mogu prekinuti, samo ako budu dovoljno budni, dovoljno aktivni i dovoljno hrabri, a on sam nikada nije sumnjao u mladost Hrvatske, istu onu mladost koja ju je stvorila.

S vremenom shvatite, ako dovoljno i znatiželjno učite, čitate ili pišete da određene ljude svrstate upravo u kategoriju “velikih ljudi” i ne samo zbog njihove veličine koju iz dana u dan crpite i koja vam daje snagu, spoznaju da niste sami u određenim bitkama, već zbog činjenice da nikada te i takve ljude nećete uspjeti nadmašiti i u tome je poanta i ljepota koja je bila suština njegova opusa. Nenametljivost i skromnost utaknuta u ljudsku i moralnu veličinu Slavko Goldstein postavio je generacijama koje dolaze kao jasan put, put kojim svatko kroči isključivo za sebe i put u kojem nema natjecanja, nema boljih i gorih, već je taj put kroz trnje jednak, a svi ga moramo proći najbolje što možemo, dajući od sebe najbolje, kako moralno, tako i pošteno, ljudski kako nas je učio on svojim primjerom. U djelima Slavka Goldsteina nećete naći objašnjenja, ali lako možete naći put, onaj častan put koji nikada nije jednostavan ni razumljiv svojoj okolini.

Put je to kojim kroče pošteni ljudi, ljudi koji znaju koliko istina treba i kakvu auru istina ima, koliko nesreće ti zna donijeti, a opet koliko čistote na obrazima, na rukama koje možeš pružiti svakome, a najdraže rukovanje bilo mi je upravo sa barba Slavkom, čovjekom koji me poput svih velikih ljudi naučio kako živjeti treba. Ne da bilo kome nametneš svoje spoznaje, već da ih nametneš iz dana u dan samome sebi, da bi se svakodnevno mogao nositi isključivo sam sobom.
I to je ona čista, esencijalna sloboda, čin moralnog djelovanja prema svojim čuvstvima kojima vjerujemo, istini u koju ne dvojimo.

Sve drugo nazivamo tjeskobom. Tjeskoban je čovjek koji se bori sam sa sobom, čovjek koji se bori sa svojom istinom ili je zaglušuje strahom, tjeskoban je onaj koji postaje svjestan da svoju slobodu i svoju istinu prešućuje ili laže zbog straha. Tjeskoban je onaj čovjek koji to radi iz nužde i osobna kukavičluka do stupnja u kojem podcjenjuje svoju tjeskobu i u njoj potpuno rasvjetljen odnos prema samome sebi.

Tjeskoban je onaj čovjek koji je zatomio sebe, govorio nam je naš bard dok smo ga u tišini slušali kako nam kroz svoja osobna iskustva govorio dobru i o zlu, zločinu i kazni, oprostu i katarzi. Zločinu koji je uvijek jedina konstanta, jedina stvarna prijetnja i jedina čvrta tvar u svom svojem neumitnom ponavljanju.

Prava emancipacija, ona književna, u današnjoj Hrvatskoj podrazumijeva pisanje izvan nje, izvan njenih utvrđenih medija i izvan dosega velikog dijela javnosti. Samo oni koji traže mogu naći takve pisce i to po knjižarama, bibliotekama. Taj kopernikanski obrat stavlja čitatelja u poziciju da traži pisca umjesto da bude obratno, i samom tom činjenicom naglašava se istina o izvrnutim vrijednostima na kojima obitava jedno iščašeno društvo.

Društvo koje tako ostavlja prostor povijesti da mu se stalno i ciklično ponavlja. Društvu koje ne uči iz osobnih iskustava onih koji su imali petlje, imali talenta i imali dovoljno snage da kroz tragediju svoje obitelji prikažu i tragediju društva u cjelini – ne osuđujući nikoga.

Vijest da je preminuo Slavko Goldstein zatekla me dok sam sa popriličnom satisfakcijom saznao kako talijanski parlament uvodi stroge kazne za isticanje, izvikivanje ili nošenje fašističkih obilježja. Da je tu vijest čuo naš dobri barba Slavko usne bi mu se razvukle u onaj njegov samozatajan osmjeh sa kojim nas je znao toliko puta ohrabriti, dati nam novu nadu, novu snagu. Danas, kada ga više nema, možemo sa sigurnošću utvrditi, niti je 1941. godina u vječnom ponavljanju, niti je takva metafora u vječnom ponavljanju, poanta priče je da Slavkov život, ostavljen kao amanet generacijama bude u vječnom ponavljanju, ponavljanju u čitanju, ponavljanju u spoznaji i ponavljanju u konstantnoj edukaciji i budnosti.

Čitanje opusa Slavka Goldsteina jedina je istinska stvar koju treba ponavljati, sve drugo je podložno promjeni, podložno vremenu i podložno ljudima. Da bi spoznali veličinu onih najboljih među nama potrebno ih je ponavljati, uvijek iznova i iznova, kako bi jednom zaobišli sami sebe u ponavljanju svih svojih pogrešaka.