Almin Kaplan: Putnik na vlastitu odgovornost

Jesenji vjetar mi udara od lice dok zajedno sa nekoliko učenika i jednim starcem čekam da naiđe. Istovremeno prebirem po glavi kod koga bih mogao prenoćiti ukoliko ga ne bude. Da li će naići ili ne? Šanse su pola-pola. To i podiže adrenalin u mojim krvnim žilama, odnosno taj osjećaj da ćeš možda tu noć ostati u gradu bez krova nad glavom, jer to ti je posljednja linija za kući. Čekanje autobusa, u mom slučaju, uvijek je bilo ravno bavljenju kakvim žešćim ekstremnim sportom.

Ipak će ga ovaj put biti, zaključujem zagledan u metalnu šklopociju koja se lijeno provlači kroz gradsku gužvu. Podsjeća na neko davno prošlo vrijeme, u dizajnu mu dominiraju oštri uglovi koji se na pojedinim mjestima nespretno gube u lukovima. Primjećujem da vozilo u koje ću ubrzo sjesti nije, bar ne prvenstveno, bilo namjenjeno za prevoz putnika već za prevoz tereta. Na kraju krajeva, i mi smo na neki način teret.

Dok pokušava stati, čujem mjenjač kako se odupire prebaciti iz treće u drugu brzinu, zatim koči i zaustavlja se nekoliko metara niže od mjesta gdje smo se uhvatili u red kako bismo ušli. U trenutku dok se spremam zakoračiti na prvu stepenicu mog prevoznog sredstva, shvatam da sam ustvari putnik na vlastitu odgovornost, u bukvalnom smislu te riječi. Kako, dok ga čekam, nisam siguran da će naići, isto tako, dok me vozi, znatno manje sam siguran nego inače da ću doći tamo gdje sam pošao.

Na ulasku, dok se dere na učenike; Ta šta su razvukli, šofer mi, nakon što sam mu rekao doklen ću, mrzovoljno šara već izbljedjelu iako još neupotrebljenu kartu, i bez riječi mi je tiska u ruku. Dok mu dajem pet maraka, razmišljam kako mi je ovo možda posljednja karta. Možda mu plaćam kartu za neki drugi svijet. Od tog osjećaja me podilazi jeza, pa lijepim stvarima pokušavam okupirati misli i tako potisnuti iz glave sliku autobusa koji se strmoglavljuje niz neku padinu jer su mu otkazale kočnice.

Sjeo sam na prvo slobodno mjesto, odložio torbu i odmah pokušao podesiti sic koji je bio previše zavaljen. Međutim, dok tražim sa strane ručicu koja bi mi u tome trebala pomoći, shvatam da ručice uopšte nema. Moj autobus odlučuje umjesto mene: „Nećeš sjediti, nego ćeš ležati”,  „Nećeš spavati, nego ćeš slušati”, „Moraš ići, a to hoćeš li i stići neka bude iznenađenje”. I još sve to moram platiti.

Zavaljen u sic, prepuštam se mirisima i zvukovima moje okoline. Miris nije jedan, više ih je. U tom miksu mirisa, osjetim miris nafte, dogorjelog motornog ulja, odumrlih ljudskih ćelija sa ustajalog sica, znoja, bijelog luka, duhanskog dima i još nekog neidentificiranog opojnog sredstva. Od svega toga osjećam kako mi se grči želudac, pa zatim grč elegantno, uz jednjak, svoj vrhunac dostiže u grlu. Postaje mi biti muka, neki svrab mi igra tijelom i pretvara se u preznojavanje. Susprežem se da ne povratim.

Dok pokušavam zadržati želučani sadržaj tamo gdje mu je mjesto, šofer odvija muziku do kraja. Što bi se reklo, do daske. Kroz propukle zvučnike izbija smrad turbo folka i siluje mi čulo sluha, koje bi, da može, vjerovatno povraćalo kao i želudac kojeg držim u ruci. Sažaljen nad samim sobom, poput kakvog siromaha, sa organom iz utrobe u ruci, čekam da prođe vrijeme i sve ovo zajedno s njim ode u prošlost, u moju podsvijest, u zaborav.

Vruće je, odlučujem otvoriti prozor i pustiti jesenji vjetar unutra da rastjera neugodne mirise. Sklanjam zavjesu i vidim kako prozor nema mogućnost da se otvori. Osvrćem se okolo i primjećujem da ni drugi prozori nemaju tu namjenu. Zbog toga me hvata panika, hvatam se čvrsto za sjedalo, kao da se odupirem nevidljivoj sili koja ima namjeru da me uništi. Zatim me počinje svrbiti ruka, kao da se  milijun malih bubica uspinje uz nju, što me dovodi u bezizlaznu situaciju.

Dišem duboko na nos, ne bih li se smirio. Lice mi je mokro i kapi znoja su prodrle kroz obrve i natopile mi oko, koje me počinje užasno svrbiti. Kao da mi i dalje tijelom šetaju neke sićušne bubice, čak ih u pojedinim trenucima vidim kako gamižu i pred sobom kotrljaju komadiće istrošene mi kože. Panika se ponovo vraća. Opet dišem duboko na nos, izdišem na usta i mislim o velikoj tamno zelenoj livadi na kojoj se vlati trave savijaju pod pritiskom vjetra. Ja širom otvaram usta i jedem taj isti vjetar, spašavam se.

Malo sam se smirio i dao u razmišljanje. Gospodin R, vlasnik preduzeća za prevoz putnika čijim se autobusima vozim već deset godina, ne radi po zakonu. Dovoljno je jednom sjesti u njegov autobus, sve ovo proživjeti, i uvjerit ćeš se kako gospodin R posluje mimo zakona, a koji je u njegovom slučaju jedna daleka paralela u odnosu na svijet koji nam i on svojim preduzećem kreira. Voziti putnike u autobusu bez prozora koji nemaju namjenu da se otvaraju i pritom ne imati klima uređaj je ustvari ugrožavanje nečijih života. Naravno, niko neće umrijeti tokom jedne vožnje zbog vrućine i nehigijenskih uslova, ali će mu dugogodišnje boravljenje u tim uslovima narušiti zdravlje. I psihičko i fizičko.

Dok tako razmišljam, sjećam se kako im se jednom jedan autobus zapalio. Sutradan je u žutim novinama osvanuo tekst u kojem se gospodin R, odnosno njegov šofer, pohvaljuje za hrabrost koju je pokazao prilikom spašavanja putnika iz plamtećeg autobusa, što je u redu. Međutim, niko nije naveo da je autobus možda bio tehnički neispravan. Valjda je trebao neko izgorjeti da bi se o tome nešto progovorilo.

Možda ću ja biti taj borac. Borac za ljudska prava. Žrtva plamtećeg autobusa koja će ovim putnicima obezbjediti autobuse sa redovnim šestomjesečnim tehničkim pregledom. Misli o mogućoj katastrofi se manifestuju u slikama. Vidim kako esplodira motor autobusa, zatim plamen ispunjava autobus, zahvata i mene, gori mi lice i neizdrživa bol mi zavlada tijelom. Gorim. Opet me hvata panika, dišem duboko na nos.

Vrijeme prolazi veoma sporo, kao da se vozim već dvadeset sati a ne dvadeset minuta. Šofer je zapalio cigaretu. Duhanski dim budi usnulu mučninu, koja mi poput aždahe guta grlo. Bože moj, kome da se požalim, pitam se u mislima. Ima li ikakav inspektorat nadležan za ovu vrstu zločina!? Ima li ikakve šanse da prestane ova vožnja, vožnja po rubu ove strme litice!? Okrećem se prema prozoru i u mraku ugledam oči. Je li to Azrail!? Skačem i vičem Stani!

Šofer koči, sila inercije me baca na pod, pod njegove noge. Kroz kišu psovki me pita šta je bilo. Ništa, odgovaram, vidio sam Azraila. Pita me je li ga to zajebajem, a ja šutim. On izlazi vani, ja ustajem i vraćam se na svoje mjesto.  Nakon nekoliko minuta se vraća i saopštava nam da je pukla guma! Svi me gledaju kao jedinog krivca, a ustvari je Azrail probušio gumu. Ili je znao da će puknuti jer je bila istrošena, pa je došao da nas povede u daleku zemlju, o kojoj, kao ni o istrošenoj gumi, ne bi bilo ni riječi u novinskom tekstu o još jednoj autobuskoj nesreći.