Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira – knjiga o neotkrivenom licu „oca“ Bošnjaka

Povezani članci

• Dan posle možda jednom dođe
• Elmedina Šabanović: Profesionalni mediji su posebno važni u doba velikih kriza
• Simboličnom vožnjom tramvajem i performansom učenika Srednje muzičke škole
• NAJBOLJA ČOLOVIĆEVA ULOGA
• KCUS bez reagenasa, na pregled magnetnom rezonancom se i dalje čeka mjesecima
• Od Supeka do Borasa

Više od četvrt stoljeća prohuja od „provale nacionalne svijesti“ u krčmi balkanskoj – pa i njezinoj odaji bosanskoj i hercegovačkoj. Dva smo desetljeća, potom, svjedoci posljedica koje ona za sobom ostavi – svjedoci ratnih strahota kakve na tlu Evrope nisu viđene nakon Drugog svjetskog rata. Jeli konačno vrijeme da se na njezine učinke počne gledati na način civilizirana svijeta? Jeli konačno vrijeme za katarzu u odnosu na sve njezine „blagodati“?

Piše: Slavo Kukić

Sve upućuje, nažalost, da smo od katarzičnog šoka daleko kao i prije dvadesetak ljeta – i da spremnost za kritičko preispitivanje vlastitih čina ni danas nije ništa veća. Dokaza za to, u javnom prostoru prepoznatljivom kao daytonski trokut, imate do mile volje. Ali, još ih je više u zemlji čiji državljani su siroti bosanci i hercegovci. Ovom zgodom bi, i iz opravdanih razloga, izdvojio samo jedan – odnos prema „nacionalnim herojima“.

Za Radovana Karadžića, recimo, nije tajna da je povezan s činima koji su obilježeni kao zločin protiv čovječnosti – i kao genocid dakako. Ne spadam među one koji su ga, i prije sudske presude, zbog onog što učini spreman proglašavati ratnim zločincem. Ali, istina je da mu se u Hagu sudi i za jedno i za drugo. I, ruku na srce, od onoga što se otuda može čuti ledi se krv u žilama. Jesu li se, međutim, s tim spremni suočiti i Srbi s ovu stranu Drine? Danas, kako stvari stoje, veliki dio njih još uvijek ne. Naprotiv. Gotovo svakodnevno ga se, i usprkos zgražanju civilizirana svijeta, izdiže na pijedestal nacionalnog mita.

Status nacionalne svetosti, potom, još uvijek, i istom snagom kao nekada, ima i Mate Boban. Čovjeka, istina, nije stigla kazna srpskoga mu „brata“. Ali zasluge za to, ruku na srce, pripadaju Svevišnjemu. Jer, da ga ne pozva on, pitanje je bi li sud pravde uspio izbjeći – ili bi s „bratom“ Rašom drugovao u Haškom kazamatu? Sve to, doduše, ne daje mi pravo kvalificirati ga ni ovakvim, ni onakvim. Ali, da mu u bosanskohercegovačkoj kalvariji s kraja XX. stoljeća ruke nisu čiste – nisu. Jesu li, pak, to osvijestili i Hrvati ove zemlje? Po onome što znam, veliki dio njih još uvijek ne. Uostalom, i danas se, povodom godišnjice njegove smrti, osvježava sjećanje na „viteške“ mu podvige tijekom prve polovice devedesetih.

Devedesete je, na koncu, obilježio i Alija Izetbegović – čovjek iz istog ideološkog kruga. Razlika je tek u detalju – da su Karadžić i Boban bili operativci beogradsko-zagrebačkih „nacionalnih mozgova“, a Alija prvi u ešalonu boraca za „svete ciljeve“, i u poziciji izdavanja naloga Bobanu i Karadžiću sličnima. Jesu li, međutim, takvu kvalifikaciju spremni prihvatiti i Bošnjaci? Po vlastitim mi procjenama, veliki dio još uvijek ne. Potpuno suprotno, on je otac nacije, po zaslugama za vlastiti narod nerijetko odmah do Allaha.

Istinu o Bobanu i Karadžiću, po onome što znam, ni do danas nitko, a da je etnički Hrvat ili Srbin, u zaokruženoj formi ne ponudi građanima ove zemlje – njezinim Hrvatima i Srbima prije svega. A bez nje, na prve znake katarze i jednih i drugih bi se moglo i značajno duže čekati. Istina o Izetbegoviću, međutim, prije koji tjedan ugleda svjetlo dana. Iz pera Mustafe Čengića, i u izdanju sarajevskog Kulta-B, čitateljstvu je ponuđena knjiga „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“.

Dakako da je prostor, koji ovakvom tekstu stoji na raspolaganju, za cjeloviti prikaz Čengićeve istine o bošnjačkom „babi“ nedovoljan – i da apostrofirani detalji u njemu mogu biti samo u funkciji poticaja da se druga strana priče o Alijinim „herojskim činima“ konačno i iščita na jednom mjestu. A mogućnost takvog iščitavanja je, ruku na srce, nužna i zbog mentalnog zdravlja građana ove zemlje, Bošnjaka posebice. U prilog tome, uostalom, govore rečenice s kojima Čengićeva priča o „bošnjačkom babi“ i započinje. Za laž je, veli on, „potrebno dvoje: onaj koji laže i onaj koji je spreman da prihvati neistinu. Laž se prihvaća mnogo lakše i bezbolnije ako je istina koja joj stoji nasuprot neprijatna i okrutna“. Za većinu Bošnjaka, nastavlja Čengić, „svaka kritička misao o Aliji Izetbegoviću biće unaprijed protumačena kao zlonamjerna laž uperena protiv bošnjačkih interesa“ – jer, većina Bošnjaka, kao uostalom i drugi na ovim prostorima, nije spremna prihvatiti „istinu koja bi poljuljala i srušila njihove iluzije i zablude o sebi i drugima“ zbog nasušne potrebe i navike „da se živi u mitovima i sa mitovima“.

Opora je, međutim, i gorka istina koju autor knjige „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“ iznosi u njezinih trinaest poglavlja – i na skoro 450 stranica teksta. Istina je, primjerice, da je u ovoj zemlji, među Bošnjacima, stvoren mit o Aliji Izetbegoviću kao „borcu za mir i dobro među ljudima, spasiocu Bosne i Bošnjaka, mudracu i vizionaru“. Istina je, da se na tom mitu nastoji izgraditi i drugi, sadržan u krilatici „I poslije Alije – Alija“ – a da je stvarna istina o subjektu mita surovo drugačija.

Izetbegović, prije svega, ako dobro shvatih Čengića, pripada ljudskom soju koji vam danas kaže jedno, sutra drugo, preksutra porekne da je išta od toga i pomislio, kamo li izrekao. Čengićevim vokabularom, „prevrtljivost i nedorečenost“ odrednice su njegova habitusa. Kada, pojašnjava on, „razgovara sa Srbima, ima jednu priču“, kada to isto čini s Hrvatima, „sasvim drugu“. Ili, u momentu kada je JNA okupirala već četiri petine bh. teritorija, i kada je i maloumnima bilo jasno da se transformirala u jednonacionalnu srpsku vojsku, Izetbegović i dalje uporno ponavlja kako „Armija u BiH nije okupatorska“, kako ima prigovora na nju ali da, eto, i dalje „nismo prešli crtu da je nazovemo okupatorskom“.

S druge strane, njegov je problem i u tome što je jedno govorio a drugo radio, kontradikcija između proklamiranih ciljeva i političke mu prakse. Javnost je, recimo, „šamarao“ pričom o „jedinstvenoj BiH“, a u stvarnosti je to zamjenjivao za „trgovinu teritorijima i diobu jedinstvene države“ – i njezina podjela je, zapravo, od starta dio Izetbegovićeva strateškog političkog projekta. Internacionalizacija podjele BiH je, navodi u svojoj knjizi Čengić, „započela petnaest dana prije referenduma o nezavisnosti, 14. februara 1992. godine u rezidenciji ‘Konak’“, kada, uz posredovanje Portugalca Cutileira, Izetbegović prihvaća tu vrstu razgovora s liderima SDS-a i HDZ-a – a toj vrsti razgovora se vraća i samo sedam dana nakon referenduma na kojemu se dvije trećine svih bh. građana opredijeliše za nezavisnu i cjelovitu državu.

Na koncu, od podjele BiH, tvrdi Čengić, Alija nije odustao ni nakon njezina međunarodnog priznanja – pa, ako hoćete, ni nakon rata. Nemoguće je, naime, povjerovati da je njegovo odbijanje američkog prijedloga o zabrani SDS-a kao terorističke organizacije neposredno nakon rata izraz jedino vlastitog mu antikomunizma – pa, eto, bolje i SDS nego komunisti. Naprotiv, to je mogao biti rezultat ili „straha za vlastitu političku budućnost ili ustupak zločinačkoj organizaciji koja je i za njega odradila prljavi posao razgradnje BiH“.

Zašto, međutim, podjela BiH? Zato, smatra Čengić, jer time i Izetbegovićevo „islamsko društvo dobiva svoj prostor“. Jer, vjerovao je Alija, islam je osnova bošnjačkoga identiteta – i zato se mora „pokrenuti proces stapanja religije i nacije, poistovjećivanja religije s nacijom“, pa i utiskivanja religioznog pečata bošnjačkoj kulturi uopće.

Ako bi se, pak, BiH i uspjela održati, Izetbegović bi je, smatra Čengić, rado vidio kao „muslimansku nacionalnu državu“. Kao dokaz tome nudi i Programsku deklaraciju SDA, kojom se traži preuređenje Jugoslavije na način da „pripadnici naroda u nematičnim federalnim jedinicama imaju sva prava kao i narod u matičnoj jedinici“. A, prevedeno na BiH, to je imalo značiti kako su u njoj matični „Muslimani, a nematični Srbi i Hrvati, kojima se obećavaju sva demokratska prava“ –  i istodobno je imalo značiti i „prvi korak ka zahtjevu“ za BiH kao „nacionalnu državu Muslimana“.¸

No, Izetbegovićev se politički projekt nije zadovoljavao čak ni time. Njemu, naime, nacionalna država Bošnjaka, sama za sebe, ne znači ništa. Jer, projekt mu je, kako spomenuh, podrazumijevao i „islamsko društvo“. Ili, Čengićevim vokabularom, dolaskom SDA na vlast, svi „Muslimani…ako su se kao takvi javno deklarirali“, a nisu vjernici, „proglašeni su lažnim Muslimanima…neprirodnim božjim proizvodom“.

Njih je, drugim riječima, trebalo vratiti na „božji put“. A u toj funkciji, kao i u funkciji panislamističke ideologije bilo je štošta – pa i uvoženje mudžahedina iz arapskih zemalja tijekom rata, zahvaljujući kojima se i rat u BiH u svijetu sve više, umjesto agresije, počinje tretirati vjerskim, a „državna politika Alije Izetbegovića kao islamska i fundamentalistička“, politika u funkciji uspostavljanja „islamske države“.

No, ni to nije sve. Izetbegović je, ako je po Čengiću, bio „sve više nego demokrata“. Ili konkretnije, karakterizirao ga je naglašeni nacional-autokratizam. Nije podnosio od sebe obrazovanije, pametnije, jake ličnosti, karakterizirala ga pohlepa za „položaj i ličnu vlast“ – a sukladno tome, onda, i zahtjev za slijepom poslušnošću i pokoravanjem. A sve to je, zapravo, samo logična posljedica činjenice da „nije posjedovao demokratsku političku kulturu, niti ju je mogao pronaći u političkoj tradiciji koju je slijedio“.

I na samom kraju, ni „ocu“ bošnjačke nacije, ni političkoj filozofiji kojoj je metafora, nikada strani nisu bili ni nepotizam, ni sklonost punjenju džepova na račun interesa vlastita naroda. Naprotiv, narodu je „pljačka predstavljena kao patriotski čin i pobjeda bošnjačkog nacionalnog interesa“ s obrazloženjem da „na taj način društvena dobra ‘ostaju u našim rukama’“. S druge strane, uvjereni, rekao bi Čengić, da im je, budući su demokratski izabrani, dopušteno baš sve, „u kabinete su počeli dovoditi svoju rodbinu, svoje žene, svoju djecu“, stvarati „obiteljske i rođačke klanove“, a sam „babo“ je kabinet šefa države, stavljajući na platni spisak Predsjedništva svojih dvoje djece, pretvorio u obiteljsku sobu.

S Čengićevim se ocjenama, znam, a i ovima koje izrekoh, složiti neće mnogi –„pravovjerni“ na Alijinu putu posebice, ali i dobar dio neuka i izmanipulirana svijeta. No, mnogima će one i pomoći da progledaju – i da velikoga „babu“ vide u svijetlu u kakvom ga do sada, zbog manipulativne mašine kojom im je pamet drobljena, nisu mogli vidjeti. A, zbog njih ova knjiga i zaslužuje pažnju. Zbog njih, na koncu, i ovaj tekst.