Aleš Debeljak: Maribor i Fata

Povezani članci

• Dozvoljeno pušenje
• Muke banjalučkog vožda
• Dan odustanka
• ZASTOR JE SPUŠTEN
• Zija Dizdarević: Hrvatska i BiH – specijalni rat
• Sistemski teror policije nad aktivistima grupe “Pravda za Davida” se nastavlja

Te nedjelje sredinom prošlog decembra teški su oblaci visili nisko nad krovovima. Sitna kišica mi je sjedala na glavu, pokrivenu vunenom kapom sa natpisom na čelu Ich liebe i motivom crno-bijele nogometne lopte na sredini. U ruci sam držao ručku malog samsonite kofera na kotačima. Prije završetka rada na bečkom Institutu za humanistiku posljednji put sam se vraćao preko vikenda kući u rodnu Ljubljanu.

Zatvorio sam vrata mansarde na Marktgasse i pozdravio se sa “stubom od slonovače”, u kojem sam proveo pola kreativne godine, zakoračio na ulicu, osvrnuo se na rano jutarnje nebo i zgrčio se. Podigao sam kragnu crnog kaputa i sigurnim korakom krenuo kroz park. Podzemnom željeznicom sam se vozio do stanice Praterstern. Tu se pod znamenitim točkom zabavnog parka, koji izvan sezone miruje, zaustavljaju vagoni međugradske i podzemne željeznice i tramvaja, tu se susreću putnici i skitnice, turisti i kupci u dućančićima, kojim je ispunjen veliki polukružni trg namijenjen samo pješacima.

Uz zid širokog prolaza između prednjeg i zadnjeg dijela stanice stoji prodavač novina, nekih pedesetak godina, tamne brade, maslinaste puti: na prostirci sa slojem od voska uz njegova stopala natrpani časopisi i revije. Na licu mu vidim ravnodušnost, pretvorenu u neupotrebljivu mudrost. Mirno more tipografije i fotografije tu i  tamo uznemiri kupac, koji si u rani jutarnji čas nabavi nedeljnje štivo i požuri dalje.

Nisam žurio, što se mene tiče. Žurili su samo stihovi u pjesmi, koje je objavila mariborska izdavačka kuća Helidon 1979, stihovi iz pjesme Andreja Šifrera, koju pjeva Neca Falk, u glazbenom aranžmanu Jerka Novaka. Stajao sam uz rub trga, pušio, posmatrao užurbane prolaznike i gledao oko sebe. Prednost življenja u glavi je u tome što se usudiš raditi ono što ti u stvarnosti ne bi bilo ni na kraj pameti. Za čovjeka koji nema sluha jedino opuštanje zvučne strasti je koncert u mislima, zato sam si to upriličio, prepjevajući skupa sa glasom sitne crvenokose pjevačice: Svi ljudi žure/ I negdje žive/ sa licime okrenutim prema tlu/ niko nikoga ne poznaje…

Pjesma govori o usamljenosti provincijalke u gradu, a zapamtio sam je zbog naglaska na žurbi kao onoj dimenziji urbanog iskustva koje zaslužuje kritiku. To neprestalno letenje i žurba, diktatura rasporeda sati, hop hop, od obaveze do obaveze, uvijek u službi nekog dugog: kritiku takvog životnog stila sam odobravajući naslutio prvi put kad sam pjesmu čuo na valovima ljubljanskog radija. Iz sehare uspomena posegnem za njom uvijek kad mi se učini da ritam mojih koraka nije u skladu sa mojom dušom.

Ali dileme nema: pritvorica sam. S jedne strane sanjarim o otporu životu po diktatu rasporeda sati i kalendara, opirem se brzini i čeznem za usklađenošću trenutka sa vječnosti, a na drugoj strani očijukam sa ekranom mobilnog i provjeravam vrijeme dogovorenog odlaska. Ali, bez brige. Sve je pod kontrolom, u osam ćemo se otisnuti, imam još deset minuta. Tu negdje mora biti, ma gdje je taj Shel? Aha, vidim. Prilaz benzinskoj pumpi su ogradili parkirani automobili, pa i bijeli kombi sa registracijom Gorice. Njime ću se prebaciti do Maribora i tamo pričekati na dogovorenu vezu za Ljubljanu.

Prišao sam, platio prijevoz, stavio kofer u prtljažnik i sjeo na zadnje sjedište. Pored vozača san je prevario mlado djevojče sa crno-zeleno-žutim šalom ovijenim oko vrata. Ostalo troje putnika su bili muškarci. Jedan je žalosnije od drugog  zurio ispred sebe. Da sada ja ne poštujem rječnik tišine? Pridružio sam im se. Budući da je svaki izgovor dobar, mada krajnje klimav, tješio sam se objašnjenjem da ćutanjem održavamo društvenu suzdržanost koja je nužna za civilizirano ponašanje među neznancima.

Vozač je startao tačno u osam. Krenuli smo prema jugu i zaustavili smo se na aerodromu. To je bilo po rasporedu. Tamo smo još džedžili pola sata, što uopće nije bilo po rasporedu. A niko od budnih nije navijao za odlazak. Najvjerojatnije smo svi nabacili kožu frustriranih putnika koji su imali problem kod preuzimanja prtljage. Konačno se svih petoro zakašanjelih pojavilo. Klimnuli smo jedni drugima i prepustili se svako svom unutarnjem svijetu. Dremali smo, ili smo se pretvarali da dremamo.

Nakon nepuna tri sata vožnje stigli smo u Maribor, drugi po veličini slovenački grad. Izašao sam na glavnom kolodvoru. Pod čelično sivim nebom zastao sam pored muzejskog eksponata, crne parne lokomotive. Na malom trgu ispred ulaza upozorava me na južnu prugu između Beča i Trsta, koja je od 1846. Mariboru davala značajan podstrek za razvoj gospodarstva, industrije i identiteta.

Stajao sam tamo, leđima okrenut Partizanskoj cesti i posmatrao staklena klizna vrata. Iza njih sam ugledao dvoranu sa svodom i razglasnim  tablama o dolascima i odlascima, sa prozorčetom za prodaju karata i drugih putničkih usluga, sa stolicama i stolovima restorana sa brzom hranom. Vrata se nisu otvorila. Nije bilo potrebe, nije bilo kandidata za prelazak praga. Ne sjećam se zvona obližnje franjevačke crkve, ali znam da se kazaljka  približavala podnevu.

Pomaknuo sam se do stakla, ugasio cigaretu i sišao niz pet, šest stepenica. Pogledom sam odmjerio unutarnjost željezničke stanice. Nigdje nikoga. Sve zatvoreno. Iza jednog otvorenog šaltera sjedila je službenica četrdesetih godina, sa frizurom neodređenog oblika i očima prilijepljenim za ekran računara. Željeznica nije imala putnika, u restoranu nije bilo gostiju. Uzalud sam tražio kiosk sa novinama i časopisima.

Pod nosom sam se morao obrisati za mogućnost da si skromnim kapućinom skratim čekanje i prelistam makar strane subotnjeg dodatka Večera, mariborskog lista nacionalnog značaja, ako ne i nekih drugih štampanih medija. Kava i novine, to je jutarnja misa za građane. Hegel je svojom opaskom mislio na dinamizirajuće osobine kofeina i informacija, na značaj otriježnujućeg mirisa i važnost razumnih komentara.  Nedjeljom na mariborskoj željezničkoj stanici te dobre stvari nisu u ponudi. Možda ni ne računaju na građane.

A morali bi. Grad, koji svoj status prometnog središta duguje rijeci Dravi i željeznici,  od početka XII stoljeća se razvijao kao pogranična stanica, najprije za Habsburgovce i obranu od Ugara, onda za Slovence i obranu od njemačkog svijeta. Nakon uspostave južne pruge počelo je cvjetati  gospodarstvo i zato se povećao i broj stanovnika.  U XX stoljeću političku povijest stanovnici su pisali jezikom zaraćenih nacionalizama, a posebno 1918. kad je general Rudolf Maister postigao uspostavljanje sjeverne granice u korist Slovenaca. Gospodarsku povijest su pisali jezikom teške industrije, a naročito u drugoj Jugoslaviji, kad su komunisti u izričitom skladu sa proleterskom ideologijom upravljali Mariborom kao radničkim gradom.

Nakon osamostaljenja Slovenije državna politika je za vanjske potrebe  imala neku ideologiju, naime zamisao o pristupanju u europske i trans-atlantske veze. A za unutarnje potrebne, osim puno kapitalizma i malo demokracije, nije imala ništa što bi bilo slično dugoročnom nacrtu za zajedničko dobro. Stvorio se otvoren prostor za špekulante, bankare i trgovce sa kratkoročnim privatnim interesima. Industrijski okvir grada se pod pritiskom globalnog trzišta i lokalne samoživosti skoro sasvim raspao. Danas u gradu zaokruženom stotinom hiljada stanovnika vlada 15 odstotna nezaposlenost, što je za dva odstotka više od prosječne nezaposlenosti, a Maribor istovremeno leži u istočnoj regiji, gdje živi najviše korisnika socijalne pomoći u državi.

Već iz tog ugla gledanja možemo primijetiti da se ne radi ni o kakvom slučaju, što su novembra 2012. upravo u Mariboru počeli masovni slovenački protesti koji su prošle godine odlučnom kritikom neodgovornosti ljudi na vlasti doprinijeli padu neomiljene vlade i ponudili nadu za mogućnost nove političke vizije.

Upravo u Mariboru su poniženi i uvrijeđeni građani prvi put u povijesti samostalne Slovenije izašli na ulice zato da bi rekli NE politici štednje po svaku cijenu, koja uzrokuje siromaštvo mnogih i umnožava bogatstvo rijetkih. Upravo u Mariboru ljudi su prvi put rekli NE politici uništavanja društvenog tkiva, koju sprovode domaći vlastodršci skupa sa međunarodnim bankama i agencijama za ocjenjivanje solventnosti, kad trućaju o dobrim namjerama.

Dakle, pobunjeni Mariborčani i kritični državljani su bili prvi u državi koji su glasno odbili da glume  Fatu iz aktualnog bosanskog vica: Fata se bila najavila kod frizerice. Neće doći kući prije sedam uveče. Mujo iskoristio priliku i u krevet pozvao raspoloženu susjedu. Ali frizerica se razboljela i Fata se prije vremena vratila kući. Zatekla je Muju na djelu. Mujo je počeo uvjeravati da nije to ono što se njoj čini, a kad je shvatio da Fatu nije nadgovorio, posegnuo je za posljednjim argumentom. Nezadovoljno je uzviknuo: Pa bona Fato, pa kome ti više vjeruješ, svojim očima ili meni?

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Delo – Sobotna priloga, 11. januar 2014