Aleksandar Vučić: „Ja se bojim našeg mentaliteta“

Povezani članci

• Bilježnica Robija K: Pobunjeni likovi
• Kako su Splićani postali veći katolici i sljedbenici pape Benedikta XVI od samih Rimljana
• Odgovor Boška Puletića na tekst “Odron ili vijeđanje Bore Stankovića” Gradimira Gojera
• Zoran Pusić: Lopovluk i zločini pokušavaju se pokriti himnom i zastavom
• HRVATSKA NA PSIHIJATRIJI
• Roxie i Nobilly

Intervju Aleksandra Vučića u “Frankfurter Allgemeine Zeitung” od 20.01.2014.

Razgovor vodio: Michael Martens

Uredio: Ešref Zaimbegović

Aleksandar Vučić je za evropsku Srbiju. Predpristupne pregovore sa EU potpredsjednik vlade govori o samokritici, teškim reformama i ekonomskim problemima.

Na sahrani srpskog reformatora Zorana Đinđića u martu 2003., tadašnji grčki šef diplomatije Papandreu je rekao: “U ime svih mojih kolega dajem tebi Zorane, ali i Srbiji i Crnoj Gori obećanje da će tvoja zemlja jednog dana pripadati Evropi, našoj Evropi!”. Sada, deset godina i deset mjeseci nakon ubistva Đinđića Srbija započinje pregovore o učlanjenju. Da li je EU time ispunila Papandreuovo obećanje?

Cijenim Đinđićeve snove podjednako kao i Papandreuove riječi i sretan sam što je Srbija tamo gdje jeste, iako se to na žalost nije desilo tri ili četiri godine nakon Đinđićevog ubistva, što je bilo moguće, već tek deset godina poslije. U proteklih deset godina Srbija je propustila mnoge šanse. Prošla je i kroz teške faze koje se, prije svega, odnose na Kosovo ali i borbu protiv organizovanog kriminala. Pred nama su i dalje teška vremena. Ali ko danas posmatra Srbiju mora priznati da se puno toga ipak promijenilo nabolje.

Kada je Đinđić propagirao evropsku Srbiju, Vi ste gospodine Vučiću stajali na drugoj strani: borili ste se za Veliku Srbiju, koja je trebala živjeti leđima okrenuta Evropi. 2008. napustili ste nacionalistički tabor. Kako je došlo do toga?

To je bio rezultat procesa. Ne možete se probuditi jedno jutro i kazati, sada razmišljam drugačije. Za razliku od mnogih političara u Srbiji, koji rade tako kao da su uvijek bili u pravu, ja se ne stidim da kažem: bio sam u zabludi. Pogrešno sam razmišljao. Nisam imao pravo. Iako to nije lako ja otvoreno priznajem svoje zablude. Za sve u ovoj zemlji je bolje da budu objektivni i da pravim imenom nazovu ono što se dešavalo u Srbiji. Kada je 1989. pao Berlinski zid i kada se svijet promijenio, mi Srbi nismo shvatili šta to znači. Mi nismo više razumjeli svijet. Ideja zajedničke Evrope je sazrijevala a mi to nismo uviđali. Danas mogu samo da kažem: mi volimo Rusiju i dalje ćemo s njom sarađivati ali naša budućnost je bez sumnje na zapadu.

To znači da je Max Weber igrao važnu ulogu u Vašoj transformaciji?

Webera sam čitao puno prije toga. Ali stalno govorim da nama u Srbiji nedostaje protestantski moral. Nemamo dovoljno svijesti za odgovornost.  Mi moramo mijenjati naš mentalitet. Ne plašim se ja pitanja Kosova ili ekonomske krize. Sve je to rješivo. Ja se plašim našeg mentaliteta i naših navika. To je naš stvarni problem.

Raspoloženje u mnogim zemljama EU je neprijateljsko kada se radi o daljem proširenju EU. Grčka, Rumunija i Bugarska nisu baš doprinijele omiljenosti Balkana.

Mi znamo da su mnogi ljudi u Zapadnoj Evropi protiv svakog proširenja EU. To posebno važi za tzv. izazivača nemira na Balkanu, kakva je bila Srbija. Nisam siguran da li smo dovoljno snažni da se borimo protiv takvog raspoloženja. Ono što možemo da uradimo je da pošteno i puno radimo, reformiramo privredu i ojačamo pravnu državu. Niko nam neće pomoći ako to sami ne uradimo. Mi moramo našu kuću dovesti u red. Ako nam to uspije, to će biti nagrađeno. Ni u Njemačkoj, u kojoj se uvijek sa posebnom skepsom gleda na Srbiju, nema niko ko može da kaže da je Beograd u posljednjih godinu i po dana nešto slagao. Što smo najavili to smo i uradili. To je po prvi put tako u novijoj istoriji Srbije. Stalno smo bili dobri u tome da jedno kažemo, drugo mislimo a treće radimo. Sada je to drugačije. Primjer: Nakon 14 godina imamo konačno optužnice u slučaju 1999. ubijenog novinara Slavka Ćuruvije. Mi ništa ne skrivamo. Mi priznajemo da je dio države ubio tog čovjeka. Mnogi će zbog toga biti uhapšeni.

Srbija želi postati 29. članica EU. Postoji li opasnost da članica broj  28, Hrvatska, protiv koje je Srbija do 1995. vodila rat, stavlja Srbiji klipove pod noge na putu  ka EU?

Ne postoji. Uprkos teškoj prošlosti mi imamo normalne odnose sa Hrvatskom. Na najnoviji spor oko korištenja ćirilice na tablama u Vukovaru nismo reagovali. Ne zato što smo slabi već što mislimo da je zadatak  Zagreba da se o tome brine. Ne želimo dolijevati ulje na vatru. Ne vidim da će između Srbije i Hrvatske u narednih pet ili šest godina biti problema koji nisu rješivi. To uostalom važi i za odnose Beograda i Prištine. Narednih godinama daćemo svoj doprinos u cilju vođenja razumnog dijaloga i rješićemo preostala otvorena pitanja u obostranom interesu. To neće biti lako ali uspjećemo.

Gospodarska situacija nije dobra. Vaš ministar finansija kaže da Srbija sa 7,5 miliona stanovnika zapošljava 740 000 činovnika.

To je još gore. Analiza još traje. Vjerovatno ćemo na kraju imati još 30 000 činovnika više.

To su grčke dimenzije.

Da, to je otprilike kao u Grčkoj. Međutim mi imamo političku volju da to mijenjamo. Naš problem je da svi pokušavaju da se zaposle u državnoj službi. Izgubili smo preduzetnički duh. Taj duh moramo probuditi i podsticati ga. Snizili smo plate u javnim službama a za činovnike koji zarađuju više od 550 evra mjesečno uveli smo dodatni porez, što nas nije učinilo baš omiljenim. Paralelno smo uveli poreske podsticaje za investicije u privatnom sektoru. Moramo pomoći svakome ko hoće da bude preduzetnik.

Velika prepreka su i državne firme sa gubicima. Hoćete li ih zatvarati?

Ne moramo sve privatizirat ali sve mora biti profitabilno. Ne možemo svake godine u ova preduzeće ulijevati milijardu evra.Samo u Srbijagasu gubimo minimalno 400 miliona evra godišnje što djelomično leži i na tome da se gas prodaje ispod tržišne cijene. Međutim ako sutra podignemo cijene gasa u Srbiji će biti pakao. Reforma državnog sektora je politički delikatna. Ali rješenja postoje. To pokazuje nacionalna avio kompanija Serbia Air. Država i dalje drži 51% u njoj ali od ulaska Etihada 2012. preduzeće funkcioniše puno bolje.

Vaši koalicioni partneri ne izgledaju otvoreni prema reformama. Socijalistička partija Srbije premijera Dačića najrađe ne bi mijenjala ništa a sa vama povezana Partija penzionera očekuje da penzioneri budu budućnost Srbije. Može li se Srbija reformisati sa takvim partnerima.

Nadam se. Ako ne onda ćemo se razići. Nažalost mnogi u ovoj zemlji vjeruju da se država mora brinuti za sve. Ako pada snijeg kriva je država. Ljudi imaju suviše malo vlastite odgovornosti. Na našem putu u EU nisu nam problem naši, navodno zlomisleni, susjedi ili Njemačka nego mi sami – naša očekivanja da drugi moraju riješiti naše probleme ili da će rješenje pasti sa neba.

Miroslav Mišković, najbogatiji čovjek Srbije, koji je važio kao nedodirljivi oligarh, uhapšen je 2012. i optužen. On je angažovao najbolje svjetske advokate i uz to PR firme da bi stvarao raspoloženje protiv Srbije. Ima li mala država kao Srbija intelektualne i finansijske kapacitete da se brani protiv toga?

Finansijske kapacitete za borbu protiv Miškovića u areni u kojoj su PR firme dobile nalog da blate protivnika mi nemamo. Ali mi imamo pravo i zakone. Ja znam da je naše tužilaštvo zadovoljno sa dokaznim materijalom protiv Miškovića. Ostatak je stvar sudova.

Neki kažu da je Vaša borba protiv oligarhije selektivna. Ko je sa Vama dobar nije optužen.

To je glupa i dokazano pogrešna izjava. Ja takvim ljudima postavljam kontra pitanje: možete li mi imenovati oligarhe koji su morali biti optuženi ali nisu? Imenujte mi ljude koji su i dalje nedodirljivi! Moji protivnici ne mogu dati ni jedno ime jer ih nema. Niko više ne stoji iznad zakona u ovoj zemlji. Do skora su neki tvrdili da Milan Beko, nekadašnji ministar za privatizaciju u devedesetim godinama stoji pod zaštitom vlade. Ja sam uvijek govorio da u to ne trebaju biti tako sigurni. U međuvremenu je Beko deset puta saslušavan i još uvijek slučaj sumnjivog privatiziranja sa njegovim učeščem nije okončan.Tako je sa svima koji su u prošlosti radili sumnjive poslove i uzdali se u podršku vlade. Pravna država stiže. Za mene bi bilo najjednostavnije da i ja uzmem novac od Miškovića i drugih tajkuna. Ali ja to neću učiniti.

Vi dakle kažete da oligarsi nisu igrali nikakvu ulogu kod osnivanja Vaše partije 2008. godine?

Kažem tačno to. pitao sam Miškovića je li me ikada platio. Javno je priznao da je mnogim političarima u zemlji platio ali ne i meni.

faz.net