Akutna kriza u BiH: Podijeljena odgovornost

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador Nedžad S. HADŽIMUSIĆ piše o akutnoj krizi u Bosni i Hercegovini (BiH). Njegov članak „Akutna kriza u BiH: Podijeljena odgovornost“ objavljujemo u cijelosti.

Sumorno ozračje nepunu godinu uoči novih opštih izbora po svemu najavljuje fortissimo permanentne krize u BiH, zemlji sa armijom od preko pola miliona nezaposlenih, galopirajućim brojem novih desperadosa koji plaćaju dividende kriminalne privatizacije, nekažnjavanja korupcije vulgaris, globalne krize itd. BiH danas rapidno zaostaje na tzv. ‘evropskom putu’ za kompletnim ostatkom regiona i to sve u prisustvu glomazne reprezentacije ozbiljno zabrinute međunarodne zajednice inkarnirane u liku Visokog predstavnika (OHR), kao i Posebnog predstavnika EU (EUSR) u BiH. U datoj konstelaciji, autor ovog teksta, kroz retrospektivu ključnih događaja i kontakata u svojstvu diplomate-sudionika raspada SFRJ i stvaranja post-daytonske BiH, traži odgovor na pitanje svih pitanja: da li je u Daytonu zapravo kovertiran epitaf za (ne)održivu cjelovitu BiH, prvenstveno zbog ‘konzistentnog’ post-ratnog odsustva unutrašnjeg državotvornog konsenzusa, čime je realno umanjena geostrateška vrijednost BiH za Zapad – u odnosu na ostatak manje-više problematičnih zemalja regiona. Ili, još ima nade za prijem cjelovite, multietničke BiH u euro-atlantski klub…

KAKO JE POČELO

Moj predratni beogradski, pa ratni briselski i poratni, haaški prijatelj Mirko Klarin, vjerovatno jedan od najboljih novinara sa ovih prostora napisao je u maju 1991. godine nadasve hrabar i alarmantan tekst u beogradskoj „Borbi“ pod naslovom „Nirnberg sada“, sa glavnom porukom: „ ….Očigledno je da se priprema rat. Kada bi se oni koji izazivaju mržnju unapred doveli pred sud, rat bi mogao da se izbegne“. Nažalost, ovo dramatično predskazanje se obistinilo i otpočeo je rat sa svim slućenim i neslućenim pošastima.

Dvije godine kasnije, Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN 1993. godine, osnovan je Haaški tribunal za počinjene zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), prvi međunarodni tribunal za ratne zločine od procesa u Nirnbergu i Tokiju. U dokumentima UN, kao tvorac ideje navodi se Mirko Klarin koji do danas učestvuje u dugom procesu suočavanja sa onim na šta je svojevremeno glasno upozorio – i to u zenitu političkog uspona Vožda (Slobodana Miloševića) – budućeg haaškog klijenta. Zahvaljajući Klarinovom integritetu, 1998. godine je osnovana novinska agencija Sense, koju sa njim čini grupa sjajnih novinara iz Sarajeva, Beograda i Zagreba. Iz nedjelje u nedjelju, Sense već godinama šalje iz Haaga TV-izvještaje, kao neumoljiv kontrapunkt domaćim/rašomonskim interpretacijama svega onoga šta nam se ovdje dešavalo u posmatranom periodu.

KALVARIJA DAYTONSKE BiH

U međuvremenu, na međunarodnoj sceni desili su se događaji ključni za sudbinu međunarodno priznate Republike BiH kao preludij za Opšti mirovni sporazum u Daytonu: prvo, Washingtonski sporazum (1994) o osnivanju Federacije BiH; i zatim Ženevska izjava/dokument o priznanju Republike Srpske (1995). Indikativno je da su i jedan i drugi dokument izvučeni iz Holbrookovog šešira i prihvaćeni relativno glatko od strane najvišeg rukovodstva u Sarajevu, za razliku od teških pregovora o razgraničenju novonastalih entiteta koji su uslijedili decembra iste godine u Daytonu.

Federacija Bošnjaka i Hrvata (Washingtonski sporazum) zapravo je patrljak ideje o Konfederaciji BiH i Hrvatske. U finalnoj verziji, projekat ‘krnje’ Federacije BiH je proizvod zaziranja nekih evropskih državnika od izdvojenog, etnički ekskluzivnog muslimanskog/bošnjačkog entiteta „unutar evropskog kršćanskog tkiva“ (Njihov advokat i glasnogovornikbio je tada predsjednik Miteran za kojeg upućeni eksperti inače tvrde da je bio maestralan političar na domaćoj i katastrofalan autsajder na međunarodnoj sceni). Istovremeno, Federacija Muslimana/Bošnjaka i Hrvata je dijelom bila i znakovita poruka Zapadu nikad previše simpatičnom predsjedniku Tuđmanu glede njegovog kontroverznog, nerijetko karikaturalnog odnosa prema Beogradu i Sarajevu.

Daytonski sporazum jeste donio mir nakon gotovo četiri godine užasa rata. Ali po koju cijenu. Naime, beskrajno zabrinjava činjenica da je tamo od gotovog ispala veresija. U Daytonu je hladno amputirana ‘Republika’ iz imena međunarodno priznate punopravne članice UN (1992) Republike Bosne i Hercegovine, kojoj je u međuvremenu, embargom na uvoz oružja potenciranim nezgodnom geografijom, drastično reducirano legitimno pravo na odbranu od dvostruke agresije, konvertovane u „građanski rat svih protiv svih“. Umjesto zaštite integriteta punopravne članice UN-a u skladu sa Poveljom Svjetske organizacije, u Daytonu je inaugurisan globalno ekstravagantan administrativni unikat – virtualna tvorevina ‘Bosna i Hercegovina’ koju do danas čine: unitarna Republika Srpska; preskupa i nefunkcionalna Federacija BiH (sa više ministarstava, parlamenata i čega-sve-ne od svih zemalja Zapadnog Balkana zajedno); plus poseban, Brčko Distrikt BiH.

Nedavna inicijativa Ambasade SAD za reformu Federacije BiH bila je pozdravljena u bh. javnosti. Nažalost, nakon višemjesečnog rada mješovite grupe eksperata, ponuđen je isuviše ‘stidljiv’ koncept rekonstrukcije ovog nadalje preglomaznog, budžetski gledano vampirskog entiteta. Glavne promjene podrazumjevaju ukidanje Predsjedništva Federacije BiH i smanjenje dvocifrenog broja kantona (10), za jedan – na ukupno 9. Ovo per se ne pruža satisfakciju latentnim aspiracijama za treći entitet na jednoj, odnosno frustracijama na drugoj strani oko korektne podjele vlasti u tom entitetu između Bošnjaka i Hrvata. Također, ponuđeni koncept ne nudi politički održivo rješenje pitanja etnički podijeljenog Mostara – ‘stolnog grada’ za jedne (Hrvate) i ‘zajedničkog’ za druge (Bošnjake). Summa summarum, ozbiljnija rekonstrukcija Federacije BiH ostaje otvoreno pitanje za neka bolja vremena.

STATUS QUO – NOVI TOTALITARIZAM

Rat zapravo nikad nije okončan, jer su notorni izazivači mržnje u protekle dvije decenije razigrali nova mirnodopska pravila ‘ratovanja drugim sredstvima’. Do totalitarnog savršenstva su razvili ultra lukrativnu djelatnost zaštite nacionalnih interesa. A kako ‘apetit dolazi s jelom’, sada isti (uz rijetke izuzetke koji samo potvrđuju pravilo) – poučeni sudbinom bivšeg hrvatskog premijera Sanadera – nastoje na vrijeme podijeliti preostale resurse i staviti pod strogu političku kontrolu tužilaštvo, sudstvo i medije – za svaki slučaj. Sve to gotovo neometani čine u prisustvu glomazne reprezentacije ozbiljno zabrinute međunarodne zajednice inkarnirane u liku Visokog predstavnika (OHR), kao i Posebnog predstavnika EU (EUSR) u BiH. Zato, odgovornost za katastrofalnu situaciju u zemlji sa armijom od preko pola miliona nezaposlenih, galopirajućim brojem novih desperadosa koji plaćaju dividende kriminalne privatizacije, flagrantne korupcije, globalne krize itd., u zemlji koja na ‘evropskom putu’ rapidno gubi korak za kompletnim ostatkom regiona, treba podjeliti na ravne časti između domaćih majstora mrtvog hoda i međunarodne zajednice koja očigledno nema precizan kompas u BiH.

Njeni brojni, izuzetno dobro plaćeni predstavnici napokon gube strpljenje jer već nekoliko godina ne mogu iz Sarajeva slati kakav-takav ozbiljan progress report, kao potvrdu njihovog produktivnog angažmana u BiH. Nakon bezbroj propalih sastanaka sa bh. političkim liderima, nisu riješena već godinama otvorena pitanja bitna za aktiviranje potpisanog, ali davno zamrznutog, baznog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU (višegodišnja saga „Sejdić-Finci“, raspodjela vojne imovine, akutan problem segregacije i apartheid-a u osnovnom i srednjem obrazovanju i dr. neisporučeni domaći radovi). Umjesto rutinskih, uglavnom kurtoaznih ohrabrenja od strane supervizora u sjedištu NATO i EU, u posljednje vrijeme stižu drastično drugačije poruke na adresu domaće političke elite. Sve izravnije i učestalije kritike zvaničnog Brisela i Washingtona ukazuju na “isključivo vlastoljubive, neprincipijelne međusobne dogovore političkih lidera”. Istovremeno, evroatlantski dužnosnici sve otvorenije prozivaju građane BiH za fatalnu glasačku inertnost i apatiju uoči još jednih opštih izbora u ovoj zemlji.

Navedene ocjene predstavnika međunarodne zajednice uglavnom su utemeljene, osim što su jednostrane, obzirom da ne uključuju vlastiti ‘doprinos’ i komformizam u traženju (daj-šta-daš) izlaza iz permanentne krize u post-daytonskoj BiH. Nakon prošlih izbora, u domaćem krajnje našpanovanom političkom prostoru još uvijek su prisutne ozbiljne posljedice olako datog blagoslova od strane Visokog predstavnika na apsolutno neustavan izbor Vlade Federacije BiH u maniru gotovo zaboravljenih ‘bonskih ovlaštenja’ čime je brutalno poništena demokratska volja birača.

Naravno, ovo ide ‘na dušu’ Vijeću za implementaciju mira (Peace Implementation Committee – skr. PIC), jer OHR nikad ne djeluje bez odobrenja tog međunarodnog tijela. Utoliko više neugodno odjekuje 100 posto benigna, ali bolno kontradiktorna dosjetka Visokog predstavnika zaogrnutog pobjedničkim šalom “Zmajeva” t.j. Fudbalske/nogometne reprezentacije BiH na brazilskom putu – parafraziram: “Ovo je naš narod zaslužio, narod BiH ima bonske ovlasti”. Bolje da se ovdje ne pominju slične, nesmotrene izjave visokih međunarodnih dužnosnika koji također imaju jasno određenu, isključivo izvršnu misiju u BiH. Tim prije, iz higijenskih razloga treba otkloniti svaku, makar i slučajnu podudarnost njihovih ljudskih, spontanih komentara sa poznatom plaketarsko-igmanskom filozofijom i praksom pojedinih nevladinih organizacija – izuzetno pro-aktivnih prodavača magle ovdje, godinama uredno finansiranih iz nepresušnih fondova pojedinih članica EU i/ili zajedničkih evropskih fondova.

IMA LI IZLAZA

Sumorno ozračje uoči novih izbora po svemu najavljuje fortissimo sada već akutne krize BiH. Uz dužno uvažavanje svih učinjenih napora u protekle dvije decenije, inventura proteklih događaja kao i imanentna eskalacija aktuelne krize izvan kontrole, zorno ukazuju da međunarodna zajednica, osim insistiranja na klasičnim uslovima približavanja NATO i EU, nema ovdje zaokružen koncept – prilagođen krajnje specifičnoj situaciji u BiH. Kakogod, sudeći po prejasnim rezultatima svega do danas (ne)učinjenog, nadalje ostaje otvoreno pitanje svih pitanja: da li je u Daytonu zapravo kovertiran epitaf za (ne)održivu cjelovitu BiH – prvenstveno zbog ‘konzistentnog’ odsustva unutrašnjeg državotvornog konsenzusa, čime je proteklih godina realno umanjen geostrateški interes/vrijednost BiH za Zapad u odnosu na ostale, manje-više problematične zemlje u širem regionu. Ili je možda početak njenog kraja već anticipiran u poznatoj populističkoj, mnogim jugo-nostalgičarima i danas u srcu nedodirljivoj matrici ZAVNOBIH-a: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i…”.

Ili se, ipak, radi samo o namjenski produženom, sui generis procesu integracije cjelovite multietničke (odskora i ‘brazilske’) BiH u euroatlantski mainstream. Naravno, bez dalje asistencije na tom putu dežurnih „čuvara nacionalnih interesa“, kojima je katastrofalni status quo zapravo idealno stanje političke i moralno-materijalne nirvane. Zato svojim biračima i međunarodnoj zajednici u nedogled sve obećavaju i ništa ne isporučuju, jer predobro znaju da prva vrata pregovora za prijem u EU vode iz ‘nirvane’ – ravno u evropsko čistilište – poglavlje 23 – pravna država.

U danima i mjesecima ispred nas, politički pejzaž u BiH će izvjesno biti u fokusu planetarne medijske pažnje, uporedive jedino sa onom iz vremena održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (1984). Naime, izborna 2014. godina koincidira sa međunarodnim obilježavanjem stogodišnjice Sarajevskog atentata (1914), kojim je otpočeo Prvi svjetski rat. U svakom slučaju, svježe i ohrabrujuće djeluju neki nastupi i poruke nove političke elite koja se ubrzano artikulira i postrojava. Ovo najavljuje da bi rezultati opštih izbora u oktobru 2014. godine mogli donijeti predugo očekivani zaokret: (1) okončanje hladnog međuetničkog rata; (2) objavu beskompromisnog rata korupciji; (3) nova radna mjesta i time kredibilnu nadu u bolje dane za sve građane BiH – Bosanke i Bosance, Hercegovke i Hercegovce.